Vedrana RudanZbunjena sam. Gospođa Šeparović, novinarka Hrvatske teve, udavi nas ovih dana konvojem koji je prvi probio blokadu i ušao u Dubrovnik. Četnici nisu pucali na brodove na kojima su bili Šeparovićka, Mesić, pokojni kardinal Kuharić i još mnogi ali manje bitni, jer se na njima vio, kako reče gospođa, „barjak“. U ono doba, urla novinarka, zlikovci su „pobjegli“, „šmugnuli“ i „nestali“ kad su ugledali komad tkanine. Koliko danas ima smisla veličati „uglednike“ koji su uz pomoć blagonaklone, mrske i takozvane JNA doplovili u opkoljeni grad. Nimalo. Zagrepčanke iz Bedema ljubavi i ja p r v e smo p r v i m brodom krenule prema okovanom Dubrovniku. Pratila sam pomoć koju su slali Riječani. Vodu, pumpe za vodu, hranu, pelene... Bedemašice su pratile zagrebačku pomoć. Rijeka je poslala više. Yes! Jesmo li mi, ženske iz devedeset i prve, za to „herojstvo“ trebale dobiti lentu sa nekakvom Danicom, Maricom, Anicom, Šimicom...

SLAVKO LINIĆ, predsjednik Izvršnog vijeća Općine Rijeka i njegov zamjenik Franjo Butorac organizirali su slanje p r v e pomoći u Dubrovnik. Tko zna da li će na Hrvatskoj teve ikad osvanuti emisija o ulozi grada Rijeke u obrani Hrvatske? Za Riječanina, palog heroja Jakominića i Crikveničanina Kukuljana koji su svojim životima branili Dubrovnik nitko u Hrvatskoj čuo nije. Grad Rijeka nema nadrkanu novinarku koja bi na Hrvatskoj teve o tome kriještala. Da i ima do Prisavlja ne bi stigla. Mene je sa onog p r v o g broda iskracalo u Splitu jer četnici nisu željeli „novinarku“ na brodu. Nitko četnicima nije rekao da tada više nisam bila novinarka jer sam od cara Vrdoljaka dobila otkaz zbog vrijeđanja Tuđmanove lente. Pitam se da li novinari koji ovih dana u Vrdoljakovoj Katedrali duha dobivaju kopito znaju da tjeranje novinara na cestu nije običaj od danas. Devedeset i prve ljudi su bili šutirani zbog pripadanja krivoj naciji ili neprimjerenog stava. Vremena su se promijenila, na gore, danas svi novinari imaju ispravan stav ali im to ne pomaže. Da se vratim Šeparovićki i onom konvoju. Ta je gospođa ovih dana iz tjedna u tjedan sebi i ekipi dizala spomenik za nešto što je bilo ruganje građanima opkoljenog Dubrovnika. Oni sa broda dijelili su milostinju sirotima koji su crkavajući od gladi i žeđi branili Hrvatsku. I još nam je vrištava gospođa rekla kako su plutajući junaci „u srcu nosili Vukovar“.

Zašto Družba Stipe Mesića nikad nije svratila u Vukovar za vrijeme rušenja i tamo četnike tjerala „barjakom“? Doduše, Družbi Franje Tuđmana odgovaralo je razaranje Vukovara, da nije poslala bi u taj grad nekoliko konvoja.

U GLUHE JE uši Siniša Glavašević slao svoje vapaje. Kad je Vukovar pao hrvatska je vojna policija ubila boga u Starom Jastrebu heroju obrane grada heroja. Čovjek je shvatio poruku pa prestao govoriti. Jednako bi prošao i Glavašević da je preživio. Nema ti četnika do Hrvata, kad je interes Domovine u pitanju. Osjećam se jadno na svaku obljetnicu pada Vukovara. Nesretni ljudi pale tisuće svijeća za svoje najmilije koji su položili život na oltar ovakve domovine. Mala djeca u zrak puštaju bijele ptice golubice. Što ta pernata živina može učiniti za razoreni, uništeni, razjedinjeni, osiromašeni grad? Može ga dobro posrati ako se organizatori obilježavanja Pada potrude da nabave baš veliko jato. Naravno, Hrvatska teve istim žarom kojim je nekad pratila „konvoj“ danas izravno prenosi lepršanje bijelih krila. Cilj je uvijek isti, snimiti „heroje“ koji znaju kako povremeno ovlažiti oči a stalno puniti džepove. Vukovar je i danas, dvadeset godina nakon rata, grad u ratu. Dubrovnik izgleda bolje jer ga pljačkaju obrijani četnici.

Ništa se nije promijenilo a sve je drugačije. Moramo se svidjeti Evropljanima, to nije lako, oni na balkanske ratne zločine ne gledaju blagonaklono. Samo smo zato dlačine promijenili. Načelno, dolje pljačka, dolje korupcija, dolje ratni zločini! Ali, kad se na sudu ukažu Hrvatine, na šapama im krv civila, može li im na Županijskom sudu u Sisku odoljeti tankoćutna sutkinja Mrkoci? Ne može.

ZATO JE pustila na slobodu pripadnike Hrvatske vojske koji su 18. prosinca 1991. pred očima Petra Mileusnića ubili njegovu kćer Goranku, suprugu Veru i susjedu Blaženku Sablak. Petar Mileusnić je, iako izrešetan i izboden nožem, preživio. Zločinci su najprije pušteni na slobodu jer im je, u skladu sa zakonom, bilo „oprošteno“, onda je njihov zločin preinačen u ratni zločin pa ih opet izvelo na sud. Srećom, naletjeli su na Mrkoci, i njoj je Vukovar u srcu, pustila ih je i rekla: “Jako mi je žao što moram suditi pripadnicima Hrvatske vojske, pogotovo sada, kad palimo svijeće za Vukovar, i kad smo navikli da je ovakve odiozne zločine činila suprotna strana“. Vjerojatno „odiozni zločin“ kakav je učinila Mrkoci čini i „suprotna strana“. Da li nama, koji u medijima čitamo da je njena presuda u sudskoj dvorani izazvala „ovacije“ može biti utjeha da nekoj svojoj Mrkoci ovaciraju i oni tamo daleko? Kad čujem riječi „Dubrovnik“, „Vukovar“ i „Mrkoci“, sramim se zemlje u kojoj živim. I Hrvatske televizije. I novina koje čitam. Baš sam smiješna i patetična. Krleža je davno rekao: Ja proklinjem pisku strahotnih makina I ludu svirku poganih rotacija što poju o laži bogova i nacija, o borbi u kojoj pobjeđuje nitkov, glupan i senzacija. O, proklete laži neba i domovine, kad mudrac šuti, a laju novine.