TVRTKO ZEBEC zaojkao je u Nairobiju od sreće i zahvalnostiKad je prošlog tjedna UNESCO na sjednici u Nairobiju odlučio upisati Sinjsku alku, licitare i ojkanje u popis nematerijalne kulturne baštine, u hrvatskim medijima najviše se pisalo o ojkanju, jer je član hrvatske delegacije u Nairoboiju, Tvrtko Zebec, zaojkao u trenutku kad je i ojkanje proglašeno nematerijalnom kulturnom baštinom. Zebec se u nedjelju vratio iz Nairobija i objasnio nam kako je ojkao u Nairobiju. "Lani smo poslali nominacije u UNESCO-ov sekretarijat za nematerijalnu baštinu, jer je takva njegova procedura. Imali smo tri nominacije, jedna je bila ojkanje, a ostale dvije Sinjska alka i licitari. Riječ je o dvije liste, ojkanje je išlo na listu za hitnu zaštitu, jer smo znali da je sve manje ojkanja i da stariji ljudi, koji godinama ojkaju, a taj su način pjevanja naučili od svojih roditelja, sve više odlaze, a mladi to ne prepoznaju kao svoju tradiciju. Druga je lista reprezentativna, na kojoj su išli licitari i Sinjska alka", veli Zebec.

ARGUMENT ZA OJKANJE bio je da je to način pjevanja specifičan i tipičan za dinarski dio Hrvatske, iako ga ima i u Bosni i Hercegovini, pa i šire. Specifično je za gorske krajeve Hrvatske te je dobilo preporuku i prihvaćeno je bez ikakvih primjedaba. "Meni je bilo drago što je sa mnom bila Ruth Carek, glavna tajnica hrvatskog povjerenstva za UNESCO, koja mi je sugerirala: ‘Hajdemo zaojkati, jer je to najbolji trenutak da nas svi zapamte.’ To je bio trenutak kad su nas već potvrdili i kad im je trebalo zahvaliti. Ojkanje je bilo naša zahvala. Bila je to spontana reakcija i zaojkali smo ‘Vuk magare na plot nagonio’, nismo pjevali lascivne stihove, koje su nam već imputirali, ali to je bilo prvo što nam je u tom trenutku palo na pamet. Svi su ondje bili užasno zatečeni, jer takvo što nisu očekivali. Ipak su to diplomati koji se zahvaljuju biranim riječima. Najsmješnije je da Francuskinja, tajnica Glavnog sekretarijata za nematerijalnu baštinu UNESCO-a nije znala izgovoriti riječ ojkanje, to je u njezinoj verziji zvučalo ‘oškanje’ i ‘ožkanje’ pa smo joj prigodno pjesmom objasnili da ojkanje dolazi od ‘oj’."

Zebec ipak ističe kako je za status ojkanja najzaslužniji Joško Ćaleta, njegov kolega etnomuzikolog, koji zajedno sa Zebecom radi u Institutu za etnologiju i folkloristiku, znalac za vokalne izvedbe, višeglasno pjevanje, pa i za ojkanje. "Ja sam etnolog i etnokoreolog, više se bavim istraživanjem plesa. Zasluga nije moja nego Povjerenstva za nematerijalnu kulturnu baštinu pri Ministarstvu kulture, koje okuplja najviše etnologe i folkloriste", zaključio je Zebec.