"Počela sam već u školi s jednim lakim trankvilizantom, no malo-pomalo on je prestao djelovati, pa sam prešla na sedative, koji su se tada prodavali bez recepta", kaže "Radost", prisjećajući se kada je počela duga povijest njezine ovisnosti. "S njima se dogodilo isto to: počeli su gubiti učinak, pa sam morala pojačati dozu ne bi li učinak bio jači", tumači ona. "Prije no što ću početi piti, godinama sam ih uzimala preko svake mjere. A kad su me morali u bolnici liječiti od alkoholizma, nakvačila sam se na antidepresive."

"S njima se dogodilo isto to: počeli su gubiti učinak, pa sam morala pojačati dozu ne bi li učinak bio jači", tumači ona. "Prije no što ću početi piti, godinama sam ih uzimala preko svake mjere. A kad su me morali u bolnici liječiti od alkoholizma, nakvačila sam se na antidepresive."

"Radost" je moderatorica prvoga bugarskog online foruma koji ovisnicima o medikamentima pruža pomoć psihologâ ili drugih ovisnika, odnosno negdašnjih ovisnika. Ona vjeruje da mnogi koji traže pomoć na web stranici Lekarstveno Zavisimi koji je dio svjetske mreže Anonimni tabletomani (Pills Annonymus) - završavaju u začaranom krugu ovisnosti, a često je to rezultat toga što liječnici tablete propisuju odveć liberalno.

Priča koju kazuje "Radost" čini se da je više nego česta u Bugarskoj i drugim balkanskim državama, gdje se kanda sve više ljudi drži psihoaktivnih medikamenata - tabletâ koje djeluju na centralni živčani sustav ili mijenjaju kemijsku ravnotežu u mozgu.

Neki obiteljski liječnici procjenjuju da je najmanje 20 % njihovih pacijenata odrasle dobi ovisno o tim vrstama medikamenata.

Ovisnici posežu za njima da bi se nosili s psihološkim, osobnim i društvenim problemima, te sa čestim nevoljama vezanima uz pritiske i brige što ih stvara tranzicija prema suvremenom potrošačkom društvu.

Budući da razine stresa u balkanskim društvima postaju sve više i dostupnost medikamenata pritom ostaje laka, broj ovisnikâ se uvećava. Ali opseg problema ostaje skriven, djelomice zbog stigme vezane uz traženje pomoći psihologa. U regiji je još uvijek tabu priznati da imate psihičkih problema, a tabuizirane su i metode kojima se ljudi služe ne bi li ih nadvladali.

A u međuvremenu, čini se da slabe javnozdravstvene službe za mentalno zdravlje zajedno s preopterećenim sektorom opće prakse mnoge liječnike navode da propisuju sve više medikamenata.

Osim štete koju ti medikamenti mogu nanijeti korisnicima, tu je i šire pitanje štete koju ta stopa ovisnosti nanosi društvu u cjelini.

"Ovisnost o tabletama ljude odrvenjuje, i u obitelji i u radnoj sredini", upozorava Adriana Kjulevčeljeva, analitičarka društva iz Sofije. "Zamislite da su ti ljudi učitelji vašoj djeci, da voze autobus kojim idete na posao ili u vašem domu izvode strujne instalacije."

Neviđena prodaja

Milan Milić, psihijatar u Pančevu, za vrijeme NATO-va bombardiranja u Beogradu je vodio jedinicu za hitnu psihijatrijuBrojčani podaci otkrivaju da prodaja psihoaktivnih tableta vrtoglavo raste u Bugarskoj, susjednoj Srbiji te Bosni i Hercegovini.

Bugarska agencija za lijekove, koja je u sastavu ministarstva zdravstva, tvrdi da je prodaja medikamenata koji djeluju na živčani sustav na drugom mjestu, odmah nakon onih za srčane tegobe.

Za Srbiju su statistički podaci slični. Prema tamošnjoj Agenciji za lekove i medicinska sredstva, lijekovi koji djeluju na centralni živčani sustav imaju 15-postotni udio u ukupnoj prodaji medikamenata. Primjerice, 2009. u Srbiji je prodano 7,3 milijuna kutijâ bromazepama i preko 4,6 milijuna kutijâ bensedina, koji spadaju u trankvilizante.

U usporedbi s prethodnom godinom prodaja oba lijeka porasla je za oko 1,5 milijuna kutijâ. Broj antidepresivâ prodanih u Srbiji i dalje je nevelik, ni 300 000 kutijâ godišnje, ali se i oni sve više prodaju.

Na Balkanu je lako nabaviti psihoaktivne medikamente, osobito u Srbiji te Bosni i Hercegovini, gdje ne postoje oštri propisi EU. Za kupnju bensedina, popularnog trankvilizanta, u većini beogradskih ljekarni izvan centra dovoljno je posjedovati skromno glumačko umijeće.

Da bi provjerila je li situacija manje-više jednaka u Sarajevu. Ines je glumila kupca tabletâ. U nekoliko je ljekarni uspješno kupila diazepam, također popularni trankvilizant, tvrdeći da je potreban njenoj baki.

Jovana, mlada žena iz Beograda, priča da je njena baka često nabavljala trankvilizante bez recepta i onda ih davala drugima u obitelji. "Bensedin je bio dio kućnog ormarića za prvu pomoć, kao aspirin ili jod", kaže.

U Sofiji se trankvilizanti više ne mogu kupovati bez recepta. Nakon što je Bugarska pristupila EU, prije gotovo četiri godine, njih smiju prodavati samo ljekarne s licencom i svaku prodaju moraju prijaviti vlastima.

Prodaja antidepresivâ manje se kontrolira. Oni će i dalje mogu kupiti bez recepta u većini malih kvartovskih ljekarni.

"Jedna ozbiljna poslovna žena sada već godinama dolazi svakog mjeseca po kutiju Deanxita", povjerljivo priča zaposlenica u jednoj ljekarni u centru Sofije i spominje popularnu marku antidepresiva. "Poznajem ju pa joj dajem, tako da ne mora svaki mjesec odlaziti liječniku po recept."

Muke apstinencije

Negativne posljedice trankvilizanata odavno su poznate. Liječnici opće prakse u Bugarskoj i Srbiji - koji su pristali na razgovor jedino pod uvjetom da ostanu anonimni - kažu da su svjesni kako dulje uzimanje dovodi do ovisnosti. Priznaju, međutim, da ih i dalje propisuju zato što toliki pacijenti ne mogu bez njih. Obično su to stariji pacijenti koji pate od brojnih fizičkih problema, a i od tjeskobe vezane uz dob. Prestanak uzimanja tabletâ njihovu bi zdravlju više štetio nego daljnje uzimanje, naglašavaju liječnici.

Jedna liječnica opće prakse iz Sofije procjenjuje da joj 20 % pacijenata dolazi isključivo radi recepata za trankvilizante.

Psihijatar Petko Veličkov, također iz Sofije, smatra da liječnici ne bi na ovaj način trebali udovoljavati pacijentima, jer dulje uzimanje takvih lijekova može dovesti do demencije, gubitka pamćenja i drugih psihičkih problema.

Debata o učincima dugotrajnog uzimanja antidepresivâ te o tome rezultira li ono ovisnošću i dalje je otvorena.

Isabella Goldrich, iz Zaklade za mentalno zdravljePredstavnici bugarskog, bosanskohercegovačkog i srpskog udruženja psihijatara kažu da se klasična definicija ovisnosti - opsesivna žudnja za nekom supstancom i jaka fizička bol ako osoba nije pod njenim djelovanjem - ne vrijedi za antidepresive. Ni doziranje se ne mora povećavati - što je simptom koji se povezuje sa svim vrstama ovisnosti.

U stvarnosti, međutim, ljudi koji godinama uzimaju antidepresive tvrde da im je nemoguće prestati. Dok liječnici naglašavaju kako nije dokazano da je apstinencija od tabletâ popraćena bolovima, ovisnici tvrde da silno pate.

Štoviše, pacijenti kažu da simptomi vezani uz apstinenciju znaju biti tako jaki te ih liječnici često brkaju s recidivom depresije ili kliničke tjeskobe. Stoga mnogi zapadaju u začarani krug koji traje godinama.

"Neuzimanje tabletâ vodi do akstinencijske krize: ona je krajnje neugodna, pa su ljudi u iskušenju da im se vrate", objašnjava Slobodan Loga, klinički psihijatar iz Sarajeva.

"Ja sam bivša alkoholičarka, ali premda mi polazi za rukom živjeti šest godina bez alkohola, ni dana nisam bez antidepresivâ", kaže "Radost" s foruma Pills Anonymous (Anonimni tabletomani).

Ona ovako opisuje svoje iskustvo s apsiniranjem od antidepresivâ: "Doživjela sam sve ružne simptome, od hladnog znoja do mučnine, zamućenog vida, bolova u mišićima, nepodnošljive studeni, ubrzanog pulsa, pa čak i problemâ s disanjem. No kudikamo su gori bili psihički simptomi: trajna i bolna nesanica, te neprestani strah. Bio je to osjećaj užasa."

Isto to govori "Ivana74", posjetiteljica jednog drugog online foruma gdje se ljudi predstavljaju samo nadimcima. "Drugoga dana nakon što ih prestaneš uzimati, nastaje čisti pakao", prisjeća se. "Nije depresija jedino što te tišti. Završiš u stanju sličnom gripi s bolovima mišićâ, nemaš energije i čak ti svjetlo smeta."

Unatoč dimenzijama ovisnosti o tabletama u regiji, ne poduzima se nikakva akcija da se ona obuzda.

Ovisnici koji traže pomoć u rehabilitacijskim centrima u Bugarskoj i Srbiji najčešće pate od alkoholizma i neumjerenog posezanja za heroinom. Tabletomani dolaze rijetko, kažu predstavnici tih centara.

Posttraumatski stres

Dok obiteljske tragedije, bračni problemi i financijske poteškoće često dovode ljude do prekomjerna uzimanja lijekova koji se izdaju na liječnički recept, za regiju su specifični drugi društveni faktori koji mogu potaknuti sličnu ovisnost o tabletama. Među njima su trauma i stres vezani uz ratove iz 1990-ih godina i tegobni prijelaz iz komunizma na slobodnu tržišnu ekonomiju.

U BiH te u Srbiji traume vezane uz rat rezultirale su time da mnogi ljudi imaju teških psihičkih problema. Prema bosanskom psihijatru Logi, među ženama su se napadaji panike i depresija nakon završetka ratnih sukoba iz 1990-ih više nego udvostručili. To potiče oslanjanje na psihoaktivne supstance, i one zakonite i one nezakonite.

Milan Milić, psihijatar u Pančevu, koji je za vrijeme NATO-va bombardiranja u Beogradu vodio jedinicu za hitnu psihijatriju, kaže da u ratu stres isprva mobilizira duševne i tjelesne obrambene mehanizme. Ali i jedni i drugi doživljavaju nevidljive ozljede, pa kad se situacija smiri tijelo i psiha znaju gotovo kolabirati.

Sve lošije mentalno zdravlje građana Srbije Milić poveuje i s razočaranošću gospodarskim prijelazom na kapitalizam.

"Ljudi se danomice nadaju da će bolje stajati u ekonomskom i društvenom smislu, ali prolaze mjeseci i godine, a stvari se ne poboljšavaju", napominje. "Tako akumulirate kronični stres. Obrambeni mehanizmi vašeg organizma se habaju, pa vas i najmanji problem može navući na tablete."

Bugarska nije u 1990-ima proživjela rat, ali se ondje osjeća jednako nezadovoljstvo ekonomskom tranzicijom kao u Srbiji. Taj se faktor često citira kao izvor depresije mnogih Bugara.

Irina Lazarova, psihologinja u privatnoj psihijatrijskoj ordinaciji Adaptacija u Sofiji, smatra da brzi tempo današnjeg svijeta ljude preopterećuje, pa oni koji se nisu kadri s time nositi ustanovljuju da im je "sistem izgorio".

Isabella Goldrich, iz Zaklade za mentalno zdravlje (Mental Health Foundation) u Glasgowu, gradu s visokim stopama ekonomske oskudice, kaže da je današnje društvo mitologiziralo sreću.

"Razvili smo konzumeristički pristup sreći: iz nacije stoikâ pretvorili smo se u konzumerističku naciju", kaže ona smjerajući na Škotsku.

Prema njoj, društveno najprikraćenije klase u Škotskoj najsklonije su neumjerenom uzimanju medikamenata jer je najveća vjerojatnost da su njihovi pripadnici nezadovoljni životom, pa mnogi vjeruju da će im tablete olakšati probleme.

Tablete umjesto liječenja

Stručnjaci kažu da se ta očito povećana ovisnost o tabletama može tumačiti i time što zdravstveni sustavi na Balkanu liječnike preopterećuju, pa se oni nisu kadri usredotočiti na bolesnike s psihičkim problemima. Da bi štedjeli vrijeme, za moguće početne simptome depresije propisuju trankvilizante ili antidepresive, namjesto da posegnu za dugotrajnijim ili skupljim liječenjem.

U vezi s tim fenomenom škotska je vlada digla uzbunu prije dvije godine, kada je shvatila da, u prosjeku, Škoti uzimaju dvostruko više antidepresivâ nego drugi Britanci.

Goldrich kaže da liječnici koje rade u siromašnim četvrtima Glasgowa obično raspolažu s između sedam i deset minuta za procjenu stanja bolesnika.

"Ponekad ne bi bilo dovoljno ni deset sati ako imate pacijenta s višestrukim fizičkim i psihičkim tegobama", nastavlja. "Ne okrivljujem liječnike: oni gdjekad nemaju drugi izbor doli propisati antidepresiv koji će olakšati pritiske što ih osjeća pacijent."

Ali dok Škotska poduzima akciju ne bi li smanjila broj recepata i dok tamošnji neprofitni sektor podiže među liječnicima opće prakse svijest o tom problemu, na Balkanu nema javne debate o neumjerenom uzimanju medikamenata.

Na online forumima u balkanskim zemljama zajednička pritužba onih koji se javljaju jest da su im psihoaktivne tablete o kojima su danas ovisni propisali liječnici opće prakse za tjelesne tegobe, a ne za fizičke.

"Pokušavam se osloboditi jednog antidepresiva koji sam počela uzimati ne bih li se oslobodila jednog trankvilizanta koji mi je pak bio propisan radi visokoga krvnog tlaka", kaže "Ivana74".

Na jednom drugom forumu "Linamina" kaže da je postala ovisna o antidepresivima nakon što su joj propisani poslije porođaja.

"Prečac do blaženstva"

Većina psihijatara kaže da same tablete neće riješiti nijedan osnovni problem njihovih pacijenata. "Trankvilizanti ne liječe", izjavljuje Slobodan Loga.

Istodobno oni smatraju da antidepresivi i trankvilizanti mogu odigrati kratkotrajnu ulogu u oporavku bolesnika koji pate od dubokog stresa, depresije i tjeskobe.

Osobe u depresiji ponekad su tako smetene te prije početka stvarne terapije moraju neko vrijeme uzimati tablete, jednostavno da bi svoje misli dovele u red, tumači Veličkov.

Irina Lazarova, iz sofijskog centra Adaptacija, kaže da ljudi uzimaju tablete "kako bi podnijeli ono nepodnošljivo."

No bez obzira na to propisuju li pacijentima psihoaktivne tablete kao dio terapije, psiholozi nepokolebljivo tvrde da sami medikamenti ne liječe bît njihovih psihičkih problema.

"Tablete čine ljude nesklonima razmišljanju, pa ne mogu vidjeti svoje stvarne probleme", kaže Milić i tablete naziva "prečacem do blaženstva - maksimalno zadovoljstvo uz minimalan napor, ali takav stav ne rješava vaš problem."

Lazarova naglašava da uzimanje tabletâ mora biti praćeno terapijom. Na Balkanu je problem u tome što je ona većini ljudi preskupa. U Bugarskoj čak najjeftinija seansa stoji 20 do 35 eura, a mnogi bi trebali nekoliko mjeseci barem jedanput tjedno odlaziti specijalistu. Za većinu građana Bugarske, koji mjesečno zarađuju u prosjeku manje od 300 eura, to je nemoguć pothvat.

Šanse za odlazak na terapiju još su slabije u Bosni i Hercegovini, gdje su plaće niže i nezaposlenost veća. Štoviše, depresija se najčešće javlja među onima koji najmanje mogu plaćati - među siromašnima i nezaposlenima.

Bugarski fond za javno zdravstvo pokriva maksimalno dva odlaska psihijatru svakih šest mjeseci. Čak i to je dostupno samo osobama sa zdravstvenim osiguranjem, a njega nezaposleni i oni koji rade na crno nemaju. Jedini centri za dnevnu pomoć postoje u privatnom sektoru.

S druge strane, Nacionalna služba za zdravstvo (National Health Service - NHS) u Škotskoj, koja je u nadležnosti države, vodi besplatne centre za dnevnu pomoć. Glavne organizacije, npr. Škotska alijansa za depresiju (Depression Alliance Scotland), djeluju putem telefonâ za pomoć, grupâ za samopomoć i kampanjâ za podizanje svijesti o depresiji, te objavljuju vodiče namijenjene liječnicima opće prakse s uputama za zamjenu medikamenata alternativnim terapijama.

Za razliku od Škotske, u Bugarskoj je depresija sramotna riječ. "Jedno je reći: 'Danas sam malo nervozan', a 'Danas sam u depresiji' nešto je sasvim drugo", napominje Milić. "Za većinu ljudi to znači da s vama nešto nije u redu, a ljudi takvo što nisu skloni priznati."

Društvena analitičarka Kjulevčeljeva primjećuje: "Mi ismijavamo Amerikance i njihove "psihiće", i često kažemo da nama na Balkanu ne trebaju psihijatri, budući da još uvijek imamo prijatelje. No istina glasi da je mnogim ljudima [u balkanskim zemljama] posjet psihiću ponekad očajnički potreban."

Namjesto da se obrate licenciranim psiholozima ili psihijatrima, u regiji se ljudi obraćaju online forumima, jer na njima mogu sakriti svoj identitet.

Ali, premda može djelovati blagotvorno kad probleme podijelite s drugima u istoj koži i s njima razgovarate, nije nimalo blagotvorno kad se anonimni online prijatelji javljaju s vlastitim dijagnozama vaših problema i čak vam pokušavaju propisati "prave" lijekove.

S obzirom na sve višu razinu stresa i već visok broj slučajeva depresije i tjeskobe, čini se da su slabi izgledi za bavljenje ovisnošću o medikamentima na Balkanu.

Što se tiče Srbije te BiH, proces pristupanja EU donijet će sa sobom čvršću regulaciju prodaje trankvilizanata bez recepta.

Mnogi smatraju da će nakon primjene postroženih mjera rasti pritisak na liječnike opće prakse da izdaju daljnje recepte svojim već "navučenim" pacijentima. Stručnjaci također prognoziraju da će se, postane li u Srbiji i BiH teže doći do trankvilizanata, ljudi jednostavno okrenuti antidepresivima.

Ipak, mnogi vjeruju da u budućnosti, kad balkanska društva postanu bliža svojim zapadnim parnjacima, traženje pomoći psihologa ili psihijatra neće biti tako stigmatizirano kao što je danas.

Danas će, naime, znatan dio društva po svoj prilici ostati navučen na tablete.