Objavljeno u Nacionalu br. 785, 2010-11-30

Autor: Renato Baretić

Ante Tomić: dobroćudni splitski hitmejker tvorac književnog i filmskog smijeha

Novinar, pisac i scenarist, čiji humor ima stotine tisuća obožavatelja u Hrvatskoj, u opuštenom razgovoru otkriva tajne svoje inspiracije i stvaranja

Vedar pogled Ante Tomić prepoznatljiv je po svom šeširu, ali i po svojim satiričnim kolumnama i romanimaVedar pogled Ante Tomić prepoznatljiv je po svom šeširu, ali i po svojim satiričnim kolumnama i romanimaPet romana, pet kazališnih predstava, po četiri filma i zbirke izabranih kolumni te po jedna zbirka priča i jedna TV-serija – tako bi u najgrubljim crtama izgledala statistika minulog rada Ante Tomića u četvrtom desetljeću njegova života, ako iz nje izuzmemo nebrojene tekstove, priče i eseje objavljene u tuzemnim i inozemnim zbornicima, a one u novinama da i ne spominjemo. Mnogi ga vole i cijene, ne oskudijeva ni onima koji ga ne podnose, ali zajedničko im je jedno: svi ga čitaju. U zadnje vrijeme kao da iz šešira izvlači nove atrakcije za publiku: film “Neka ostane među nama” još se nije bio izvrtio po svim domaćim kinima, a Tomić je objavio roman “Čudo u Poskokovoj dragi”, koji je odmah dramatiziran i prenesen na “Kerempuhove” daske, kako bi autor mogao u miru objaviti kratki roman “Vegeta Blues” i zbirku kolumni “Nisam pametan” – sve to samo u godinu dana! Ne moš pobjeć od Tomića...

NACIONAL: Ante, sad će nas opet zaskočiti oni dežurni i požarni koji tvrde da mi, ovo naše splitsko društvo, stalno kadimo jedan drugome, hvalimo se uzajamno, dijelimo si medijski prostor, nagrade... Kako da im objasnim da je ovaj razgovor zadatak koji mi je jučer imperativno dodijelio glavni urednik?

- Pa najbolje je da se pravimo da je točno sve što oni misle. Neka uživaju u osjećaju da su u pravu. Zaista sam već umoran od tih priča.


PISANJE U KONOBI

NACIONAL: Čitaš li komentare ispod svojih tekstova na webu?

- Da, pogledam ih, ali... Internet je u velikoj mjeri poljuljao moju vjeru u čovječanstvo. Strašno je vidjeti koliko zlobe, mržnje i nastranosti može prokuljati iz ljudskog bića kad pomisli da je anonimno.

NACIONAL: Dira li te kad naiđeš na to ispod svoga teksta?

- Dira, ali nastavim čitati. Međutim, kad zareda nekoliko komentara nekog manijaka, pa se stanu nadovezivati jedni na druge, odustanem.

NACIONAL: Jesi li kad komu odgovorio?

Mile Kekin s Antom Tomićem na predstavljanju njegove
knjigeMile Kekin s Antom Tomićem na predstavljanju njegove knjige- Nisam, to jednostavno nije svijet s kojim bih se ja htio družiti.

NACIONAL: Podjednako ružnih komentara naslušali smo se obojica, skupa s Ivaniševićem i Hribarom, i prije internetske anonimnosti komentatora, kad je premijerno emitirana serija "Novo doba", koja se, evo, ovog tjedna i drugi put reprizira na HTV-u. Što misliš, kakvi će danas biti komentari, da ne kažem recepcija, nakon svega što se ljudima prikazivalo u međuvremenu?

- Pa već i nakon prvog repriziranja prijem je bio osjetno bolji, pojavila se čak i jedna kritičarska isprika... Iskreno, nekako sam izgubio volju i želju da se branim, da se opravdavam. Ako ta serija nije uspjela, skloniji sam prihvatiti da to nismo dovoljno dobro napravili, da se moglo i bolje. Ako su ljudi uistinu bili onoliko iziritirani tom serijom, valjda smo doista negdje zeznuli.

NACIONAL: A možda je djelić uzroka i u tome što ste i ti i Hribar nekako baš u to vrijeme mnogima stali na žulj...

- Nisam sklon pravdati se okolnostima. Čitav život grintam na luzere koji kukaju zbog okolnosti, jer da su okolnosti bile drugačije, oni, kao, ne bi bili luzeri. Radije ću preuzeti nezasluženu krivnju nego da je prebacujem na drugoga.

NACIONAL: U jednom intervjuu rekao si da je pisanje za tebe neka vrsta droge...

- Ne sjećam se, vjerojatno se autor intervjua malo zanio pa prilično slobodno interpretirao neke druge riječi... Zvuči mi nevjerojatno da ja to izgovorim, dapače, ovog bih se trenutka mogao odreći pisanja i ne bih trebao ni na kakvo odvikavanje, u komunu... Pisanje je za mene posao i nije mi baš uvijek ugodno, zapravo, neugodnih je trenutaka kudikamo više. Ničiji posao, uostalom, nije zabavan. Znaš i sam ponešto o onim teškim, čak i mučnim trenucima, kad si jako duboko u poslu, nisi baš najugodnije društvo ni samom sebi, nisi baš najbolji suprug i otac... Ljudi to vole romantizirati, misle da nama nešto dođe, pa onda pišemo, pišemo, pišemo i, gle, ispadne roman. Nije ni blizu tako. Trebaš biti jako koncentriran, jako marljiv, marljiviji nego inače, moraš svakodnevno pobjeđivati želju da pogledaš kakvu utakmicu, ili da iziđeš van i malo sjediš u kafiću zagledan u jednu točku...

NACIONAL: Dobro, ali ti znaš izići van s laptopom, pa pisati po kafićima i konobama...

- Mogu pisati na raznim mjestima, ponekad mi to bude baš i užitak. Mogu se osamiti i koncentrirati u konobi ili kafiću.

NACIONAL: Ne radiš to samo zato da se praviš važan? Ono, da ljudi gledaju, pa kažu "vau, Tomić opet nešto piše!"?

RAJKO GRLIĆ,
redatelj 'Karaule', i
Ante Tomić, po čijem
je romanu film snimanRAJKO GRLIĆ, redatelj 'Karaule', i Ante Tomić, po čijem je romanu film sniman- Ne znam zašto bi to bilo pravljenje važnim, pa toliki ljudi danas po javnim mjestima imaju rasklopljene laptope! Razlika je da nisam na Facebooku ili igricama, nego u Wordu.

NACIONAL: U jednom drugom intervjuu rekao si...

- O, da čujem, što sam tu kazao!

NACIONAL: ... da je inspiracija za amatere.

- Pa kad i jest.

NACIONAL: Okej, što radiš kad imaš ideju za tekst, imaš tezu i zgodnu foru za kraj, ali ti svejedno ne ide, rečenice koje pokušavaš napisati zazvuče ti pučkoškolski, znaš, a ne možeš, a deadline je za vratom... Kako kod tebe izgleda taj proces prisiljavanja na pisanje koje neće biti puko otaljavanje, pisanje nečega zbog čega ti sutra neće biti nelagodno? Netko će nešto popiti, a ti ništa ne piješ. Netko će uzeti bilo šta, ti ne uzimaš ništa. A u inspiraciju ne vjeruješ, pa je i ne čekaš...

- Stojiš nad tekstom i trudiš se, trudiš se najviše što možeš, dok ne razbiješ taj zid između sebe i priče koju želiš napisati.

NACIONAL: Brišeš li puno od onoga što si već napisao?

- Ne, vrlo malo. Trudim se u glavi očistiti sve što mi ne treba i ne imati viškove u rukopisu, biti što ekonomičniji u pisanju. Kod mene nema nekih velikih opisa, nikad nemam potrebu reći da netko ima, ne znam, ovalno lice i plave oči. Važniji mi je precizan detalj nego gomila suvišnih pridjeva.

POMIRENJE S GLUMCIMA

NACIONAL: Ne mogu preskočiti jedno opće mjesto, pitanje koje se neprestano ponavlja, iako je odgovor uvijek isti: može li se u Hrvatskoj živjeti od pisanja knjiga? Odnosno, možeš li ti živjeti od svojih knjiga, budući da se sjajno prodaju?

- Od samih knjiga ne bih mogao, ali knjige mi se često vraćaju kroz predstavu ili film, a od toga zajedno mogao bih živjeti, čak i pristojno.

NACIONAL: Često hvališ Duška Ljuštinu, ravnatelja Kerempuha. Kako ste se vas dvojica povezali, nije valjda po socijaldemokratskoj liniji?

- Duško je najsolidnija osoba u hrvatskoj kulturi, o tome nemam nikakvih dvojbi. Desetljećima već vodi to kazalište, vidi se da ga vole i ansambl i tajnice, scenski radnici. Svaka moja dosadašnja suradnja s njim bila je neizmjerno ugodno iskustvo u svakom smislu. I umjetničkom, i financijskom, i kakvom god hoćeš.

NACIONAL: A u kakvom si odnosu s hrvatskim glumcima danas? Prije nekoliko godina prilično ste zaratili nakon tvoje kolumne u kojoj si im prosječni kvocijent inteligencije opisao bez puno biranja riječi...

- Reagirao sam na jednu silno glupu i sramotnu odluku dijela ansambla "Gavelle", idiotskim opravdanjima odbijali su raditi jednu koprodukciju u Crnoj Gori, iako su Crnogorci u Zagrebu već odradili svoj dio posla. I, da, nisam birao riječi. Ružno sam im odvratio, jer vjerujem da ružni postupci zavređuju i ružne reakcije. Njima se to nije baš previše svidjelo, ali rekao bih da smo u međuvremenu dosta izgladili odnose. Rado mi igraju u predstavama i filmovima, štoviše, često mi prilaze s prijedlogom da napišem nešto za njih. Ja svima odgovorim, naravno da ću nešto napisati. Također, nerijetko me pitaju mogu li im pomoći da dobiju ovu ili onu ulogu, pa im onda objašnjavam da na to ne mogu niti želim imati utjecaja, i tako...

NACIONAL: Kao pisac najuspješniji si dosad bio kad si tematizirao Dalmatinsku zagoru i njene stanovnike. Koliko su te situacije, i urnebesne i bolne, plod tvoga iskustva i sjećanja na djetinjstvo, a koliko samo pretpostavljaš da bi tako moglo biti?

Ivica Ivanišević, Nikola Ivošević, Lepa Smoje,
Ante Tomić i Milivoj Beader na premijeri 'Krovne udruge'Ivica Ivanišević, Nikola Ivošević, Lepa Smoje, Ante Tomić i Milivoj Beader na premijeri 'Krovne udruge'- Rođen sam u Splitu, ali prvih 14 godina živio sam u Prološcu i velik dio onoga što pišem plod je tih sjećanja i nekih kasnijih iskustava. Sve što se čovjeku u životu događa na neki je način posljedica prvih desetak, petnaestak godina života, nisam jedini kojega je djetinjstvo motivski i tematski odredilo. Volim pisati te stvari, silno sam sentimentalan prema tom vremenu, sviđa mi se ismijavati taj patrijarhalni, dinarski, balkanski mačizam... Teofil Pančić napisao je da je "Čudo u Poskokovoj dragi" zapravo priča o dugom i mučnom umiranju patrijarhata, on je jedini kritičar koji je doista prepoznao ono što ja nisam mogao tako izravno staviti u knjigu. Pitali su me u Beogradu kako objašnjavam to da se taj roman tako dobro razumije među Srbima. Odgovorio sam: "Zato što na svim sranjima koja smo proživjeli imamo zahvaliti nekakvim divljim, naprasitim muškarcima iz dinarskog pojasa. Zagora, Hercegovina, Crna Gora, nema veze, uvijek je to isti tip ljudi."

neduhoviti LJUDI su nesigurni

NACIONAL: Ali ima ih iz tog pojasa koji su nam dali i dosta dobra, na žalost, uglavnom samo u umjetnosti.

- Pa da, evo, metafora nekakve građanske, civilizirane, pametne Hrvatske je Vlado Gotovac, nemamo bolje, a čovjek je iz toga kraja.

NACIONAL: Bilo je svojedobno nekih trzavica s ljudima iz tvoga Prološca, nisu baš nešto bili oduševljeni time što pišeš, jednu si promociju tamo jedva održao, reklo bi se "na mišiće". Kakva je danas situacija, gledaju li te zemljaci drugačije?

- Da, drugačije je, sve se dâ riješiti humorom. Osim s neduhovitima, jasno. Neduhoviti ljudi su nesigurni, boje se ismijavanja, a ja mislim da ismijavanje, ono pravo, ne može uopće postojati bez stanovite naklonosti prema onome koga ismijavaš. Tu i tamo čujem komentare da ja ismijavam svoj zavičaj zato što ga se stidim. Ej, napisao sam dosad stotine stranica o tom zavičaju, zar bi to radio netko tko ga se stidi? Da ga se stidim, prešućivao bih ga na svakom koraku.

NACIONAL: Spomenuli smo prvih 14 godina, a danas ih imaš 40. Je li se što u tebi promijenilo otkako si zakoraknuo u peto desetljeće?

- Nije. Nisam to doživio kao neki naši prijatelji, da ih sad ne imenujem, koji se već godinama oporavljaju od šoka ulaska u četrdesete. Dobro se osjećam, iskreno - bolje nego kad sam imao 25. Sigurniji sam, samopouzdaniji, lakše progovaram u društvu neznanaca.

NACIONAL: Stasit si muškarac, markantne i lako pamtljive fizionomije, međutim, ono po čemu te ljudi na ulici zadnjih godina najviše prepoznaju jest - šešir. Odakle to, ima li veze s countryjem koji obožavaš? Nosiš li šešir da tu svoju markantnost nekako prikriješ, ili da je dodatno istakneš? Dobacuju li ti na ulici zbog šešira?

- Ponekad mi nešto dobace, naročito djeca, viknu "alo, kauboj!" ili takvo što, i to me uvijek razveseli. A što se šešira tiče, mislim da je to jedan jako lijep komad odjeće, najmuževniji od svih koje možeš staviti na sebe. Volio bih živjeti u vremenu u kojem svi nose šešire, pa da budem manje uočljiv. Oduvijek sam želio nositi šešir, ali izišao sam s njim na ulicu tek kad sam skupio dovoljno hrabrosti i snage. Moraš imati hrabrosti za šešir, znaš, takva su vremena došla... Znam dosta odraslih ljudi koji bi to silno voljeli, ali im je i dalje neugodno. Prije pedeset godina svi su muškarci nosili šešire, a samo slijepci tamne naočale. Danas svi živi nose tamne naočale, neki ih i samo nataknu navrh glave umjesto na oči, a ja ne mislim da je korist od tih naočala veća nego korist od šešira, naprotiv.

NACIONAL: Ovog ljeta, na splitskom Pazaru, na jednom je štandu sa slamnatim šeširima osvanula reklama: "Šeširi à la Tomić". Jesi li kupio koji?

- Nisam, premda sam bio silno ponosan.

NACIONAL: Koliko imaš šešira?

- Nemoj, neugodno mi je. Puno.

NACIONAL: Osim "šešira à la Tomić", postoje i takve slušalice. Drugim riječima, rijetko te viđam bez njih u ušima, kao i gomilu mladeži. Koliko imaš pjesama u iPodu?

- Oko 14 tisuća.

NACIONAL: Sereš! Pa gdje ga nosiš, u ruksaku?!

- U džepu, budalo. Ali moram sad kupiti malo bolji, to mi je sljedeća investicija. Slušam jako puno muzike, i dok radim i kad ne radim. Muzički sam potpuno neobrazovan i osjećam se jako zakinuto zbog toga, jer mislim da je glazba najkompletnija umjetnost. Nikad se nisam rasplakao uz neku knjigu ili film, a s muzikom mi se to svako malo dogodi.

NACIONAL: Rasplače te tekst ili muzika?

HRVOJE HRIBAR, redatelj filmskog
hita 'Što je muškarac bez brkova' (desno),
s Renatom Baretićem,
Ivicom Ivaniševićem i Antom Tomićem u
SplituHRVOJE HRIBAR, redatelj filmskog hita 'Što je muškarac bez brkova' (desno), s Renatom Baretićem, Ivicom Ivaniševićem i Antom Tomićem u Splitu- Čarobna kombinacija koja zgrabi za srce, pa se moraš malo izmaknuti ako si u društvu.

NACIONAL: Skidaš li muziku s interneta? Nedavno je neku žensku u Americi osudilo na više od milijun dolara kazne zbog samo dvadesetak skinutih pjesama, ti bi im bio kapitalac!

- Skidam, ali ne bojim se. Dok u Hrvatskoj "institucije počnu raditi svoj posao", skinut ću još barem četrdesetak hiljada pjesama. Ali nisam još preslušao baš sve ni od ovih četrnaest, kao što čovjek nikad ne pročita ni baš sve knjige koje ima u kućnoj biblioteci.
gađenje nad POBUNJENIM patuljcima

NACIONAL: E, kad smo već kod institucija i njihova bavljenja poslom, jedan si od rijetkih koji su javno odbili baciti i svoj kamen na Ivu Sanadera...

- Nastojim biti po strani od gomile i ne raditi ono što gomila čini. Ako se tvoje mišljenje poklopi s mišljenjem gomile, moraš se zabrinuti. O Sanaderu sam napisao gomilu otrovnih tekstova dok je još bio važna osoba, a sad mi je muka od bijesa tih pobunjenih patuljaka koji su se okrenuli protiv vlastitog izumitelja.

NACIONAL: Zamisli: zove te glavni urednik i kaže da je Sanader voljan dati intervju, ali jedino tebi, sutra u podne. Što bi ga prvo pitao?

- Ne bih pokušao eskivirati taj zadatak, ali to sigurno ne bi bio dobar intervju. Ne raspolažem nikakvim dokazima, nisam državni odvjetnik, a on bi sigurno vrlo spretno floskulama eskivirao sva moja optužujuća pitanja, tako da bi to vjerojatno bio jako dosadan tekst.

NACIONAL: A da je umjesto Sanadera Kerum?

- Hmmm... On bi mi bio zanimljiviji sugovornik. Siguran sam da bi mi on, u nekim drugim okolnostima, bio čak i vrlo simpatičan čovjek, samo da je malo manje nasilan i bahat. Njega bih prvo pitao zašto je dopustio da mu novac toliko uništi život. Iskreno mislim da mu se baš to dogodilo. Da ima manje novca, sigurno bi živio pristojnijim i dostojnijim životom, ne bi se toliko odlijepio od realnosti, ne bi toliko noćario i kockao. Bio bi skromnija, razumnija osoba.

NACIONAL: Iako još relativno mlad, pripadnik si nekakve, uvjetno rečeno, "stare škole" novinarstva. Što ti se čini, jesmo li na pragu izumiranja, i novine kakve pamtimo iz mlađih dana, i mi skupa s njima?

- Dijelim tvoj nespokoj, jer to što se danas naziva novinarstvom jedva se može uspoređivati s poslom koji smo mi učili. Ja jako volim pisati za novine, uzbuđuje me pomisao da će ovo što danas pišem već sutra pročitati stotinjak tisuća ljudi. Ali sve rjeđe kupujem novine s očekivanjem da ću u njima nešto zanimljivo pročitati. Nedavno sam se poželio u svojim kolumnama odmaknuti od politike, od hrvatske "visoke politike", od tema o kojima stalno pišem, od Sanadera, Kosorice, Šukera, Milinovića, Jandrokovića, Remetinca... Dosta mi je priča o pohlepi, korupciji, lažima, nepotizmu. Onda sam uzeo novine, da potražim u njima o čemu bih ja to drugome mogao pisati, i u njima opet našao sve te likove i teme od kojih mi se bježalo. Listam pa naletim na celebrityje, sve te Dikane i Lambaše, modne mačke... Pa sport, u njemu Mamić, Marković, Štimac... I u drugim novinama isto, u trećim, četvrtim, svuda isto! Uzeo sam sve novine, i nisam našao ljudskog bića u njima, u novinama više nema ljudskih bića! Jedino što iz njih možeš dobiti su jako negativne emocije, bijes, frustracija, mučnina i neka zlobna naslada nad nekim tamo bijednicima.

NACIONAL: Što bi danas mogao biti motiv mladog, obrazovanog čovjeka da postane novinar?

-Ne znam, uopće ne razumijem radi čega bi netko mlad i obrazovan danas poželio biti novinar. Znaš, dok sam ja još studirao, ti si pisao TV-kolumnu u Slobodnoj, i meni se to jako sviđalo pa sam maštao da i ja nešto takvo jednog dana radim. Pa su bili feralovci, ej, i opet sam maštao da jednog dana radim stvari kakve rade ti sjajni ljudi. Danas ne vidim što bi ijednoga studenta moglo na taj način privlačiti novinarstu.

NACIONAL: Kako to da si opet počeo pisati u Slobodnoj Dalmaciji? Prije su te zvali više puta, ali si odbijao te ponude.

- Ma, nije to bilo neko osobito strasno pozivanje, više onako, u kondicionalu... Gle, počeo sam ponovo pisati za Slobodnu točno dan uoči desete godišnjice prestanka pisanja za te novine. A znaš i sam kako je u Splitu, teško je nekome objasniti da si novinar ako te nema u Slobodnoj. Ljudi pamte neke tvoje tekstove odavno, ali misle da si promijenio zanimanje, da sad radiš u općini, tako negdje... Uželio sam se malo živjeti sa svojim poslom, sa živim reakcijama na to što radim. Kad odem u Zagreb, na ulici osjetim da imam mnogo čitatelja. U Splitu - kao da ne pišem za novine. Nedostajala mi je malo ta povratna informacija u mojem gradu, i eto.

NACIONAL: I ima li je?

- Ima, ima. Ali najljepša stvar koja mi se otad dogodila ipak nema veze s novinama, nego s književnošću. Prišla mi je neki dan na ulici nepoznata gospođa i rekla mi da je pročitala "Poskokovu dragu", posudila joj prijateljica. I priča mi kako teško živi, kako ima bolesno dijete i kako mi je zahvalna jer joj je ta knjiga priuštila nekoliko sati veselja u cijeloj toj životnoj muci. I onda je otišla i ostavila me da budem sretan i zgromljen u isti mah. Doista je divno shvatiti kako imaš vještinu da nepoznatim ljudima učiniš nešto dobro, da nekome bude drago što je živ dok čita tvoju knjigu. Znam da stvaranje ugode kod čitatelja nije osobito cijenjeno među književnim teoretičarima i ostalim ljudima od književnosti, svjestan sam da je stvaranje ugode možda i bezvrijedna literarna ambicija, ali u tom trenutku mijenjao bih je za sve literarne ambicije ovoga svijeta.

Vezane vijesti

Endesa liga: Caji Laboral derbi protiv Reala

Endesa liga: Caji Laboral derbi protiv Reala

U derbiju 28. kola španjolskog košarkaškog prvenstva Caja Laboral je na domaćem parketu svoje Fernando Buesa Arene savladala Real Madrid s tijesnih… Više

Komentari

registracija
22/7/09

bm0112, 02.12.10. 09:57

hitmejker -Vuk Karadžić konačno stigao u Nezavisnu Hrvatsku državu! Ti nije uspio u Jugoslaviji!
Još primjera
bejzbol
imidž
menadžment
fejs
dizajn i sl. Živeli


Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika