Kad je podnosila zahtjev sudu da se njenom bivšem suprugu zabrani pristup u nekadašnji zajednički dom, “Marta” nije mnogo razmišljala o mogućim reakcijama prijatelja i susjeda u mjestu Târgu-Mureş u centralnoj Rumunjskoj.

Uvijek kad bi se "Ion" pijan vratio kući i ponovno napravio lom, susjedi su se okupljali u hodniku ispred njihovog stana i pozivali policiju.

Međutim, kad je u prosincu 2005. godine Marta konačno odlučila da ga izbaci iz stana, odnos susjeda se iznenada promijenio.

Isko su bili službeno razvedeni već osam mjeseci, Marta ga nije izbacila iz stana jer joj je obećao da će se dobro ponašati. Ali obećanje nije ispunio.

Marta je jednog dana obavijestila susjede da će promijeniti bravu na vratima dok je Ion na poslu.

Kad se iste večeri pijan vratio kući i shvatio da ne može ući u stan, Ion je počeo urlati i šutirati ulazna vrata. Marta i njena dva sina su se uplašili, ali pretpostavljali su da će, kao i toliko puta do sada, ubrzo stići policija.

"Netko ih je sigurno već pozvao", mislila je Marta, danas žena u kasnim četrdesetim godinama.

Naslonjena na ulazna vrata, pitala se zašto policajci ne dolaze. Pošto ohrabrujućeg zvuka policijskih sirena nije bilo, rekla je dječacima da pozovu policiju i nastavila pridržavati vrata. Policijska patrola je ubrzo stigla.

Tek kad su policajci poveli Iona van, Marta je primijetila da nitko od susjeda nije izašao u hodnik. I ne samo to. Dok je policija izvodila Iona iz zgrade, Martina najbolja prijateljica, susjeda s kojom je svako jutro pila kavu, istrčala je iz stana i počela vikati.

"Zašto se miješate?", vikala je za policajcima. "Taj siroti čovjek je uzdržavao ovu obitelj dvadeset godina, da bi ga kurva sad izbacila napolje. Ništa bolje nije ni zaslužila."

Osuđivanje žrtava

Martina priča o dramatičnom odbacivanju od strane prijatelja i obitelji nije ništa neuobičajeno u patrijarhalnoj Rumunjskoj.

Žene koje traže pomoć izvana da bi izašle na kraj s nasilnim muževima mogu uživati simpatije kao žrtve, ali čim izbace nasilnika iz kuće, suosjećanje okoline nestaje.

Izvještaj o reproduktivnom zdravlju iz 2004. godine sadrži rezultate posljednjeg istraživanja koje je Ministarstvo zdravlja provelo na nacionalnom nivou. Upitnik je sadržavao i pitanja o obiteljskom nasilju.

Prema nalazima studije, 28 posto rumunjskih žena starosti od 15 do 49 godina izjavilo je da su tokom prethodne godine bile izložene fizičkom, seksualnom ili verbalnom nasilju od strane partnera.

Ipak, veoma mali broj ovih napada ikada stigne do policije i službenih statistika.

Kao što izvještava Nacionalna služba za zaštitu porodice (NSZP), koja je u srpnju 2010. godine ugašena zbog nedostatka financijskih sredstava, u ukupnoj populaciji od 21,3 milijuna ljudi policiji se godišnje prijavi između 8.700 i 11.500 slučajeva porodičnog nasilja.

Ako su podaci Ministarstva zdravlja točni, ovo znači da se policiji prijavljuje samo manji dio ukupnog broja slučajeva nasilja. Prema podacima NSZP-a, od svih prijavljenih slučajeva oko dva posto završi razvodom. U svim ostalim slučajevima žene se vraćaju nasilnim partnerima.

Takvi statistički podaci ne iznenađuju Elenu Micheu, psihologinju specijaliziranu za rad sa žrtvama obiteljskog nasilja u Istočnoeuropskom institutu za reproduktivno zdravlje (IIRZ) u Târgu-Mureşu, mjestu u kojem Marta živi.

Žrtve obiteljskog nasilja često strahuju kako će reagirati njihova obitelj i prijatelji ako odluče nasilnog muža ostaviti ili ga izbaciti iz kuće, kaže Micheu.

Centar za borbu protiv obiteljskog nasilja koji radi u okviru IIRZ-a zbrinjava zlostavljane žene poput Marte još od 2003. godine. U njihovom utočištu s deset kreveta boravilo je više od tisuću žena, koje ovdje mogu dobiti i usluge psihološkog savjetovanja, pravnu pomoć i obiteljsku terapiju, ako je zatraže.

Institut za reproduktivno zdravlje blisko surađuje s policijom, službama za hitne intervencije, liječnicima i lokalnim centrom za sudsku medicinu, i nastoji žrtvama pružiti svu potrebnu pomoć za izlazak iz nasilne veze.

Takav sistem suradnje između nevladinih organizacija, policije, pravnika i socijalnih službi primjenjuje se i u drugim dijelovima Rumunjske, s idejom da se izgradi široka mreža usluga podrške.

Marta je ovamo prvi put došla 2003. godine. Željela je izaći iz braka s nasilnikom. Pravna pomoć koju je tamo dobila pomogla joj je da započne postupak za razvod braka.

U aprilu 2005. godine vratila se u utočište pri Institutu s pravomoćnom sudskom odlukom o razvodu braka i dovela svoja dva dječaka. Raspitala se kod sudskih službenika kad će presuda biti dostavljena mužu i odlučila da dan ranije izađe iz kuće, da ne bude prisutna kada mu uruče obavijest.

U utočištu je s djecom provela tri mjeseca. Niko nije znao gdje je. Sigurnost koju je ovdje imala dala joj je duševni mir potreban da ostane odlučna u namjeri da se razvede od Iona.

Situacija se promijenila nakon što se vratila kući i dozvolila bivšem suprugu da se ponovo useli pod isti krov.

Vladavina patrijarhata na Balkanu

Prema podacima Fonda Ujedinjenih naroda za populaciju (UNFPA), svaka treća žena na planetu je žrtva nasilja. Ova pojava je osobito izražena u društvima u kojima žene trpe zbog niskog društvenog statusa i uskraćivanja prava u lokalnoj zajednici.

Zato izgledi žene da se spasi od zlostavljanja kod kuće direktno zavise od toga koliko je država u kojoj živi posvećena i odlučna u borbi protiv obiteljskog nasilja.

Zapadnoeuropske zemlje u kojima postoje efikasni sistemi za zaštitu žrtava i kažnjavanje počinitelja, kao što su Francuska i Austrija, imaju znatno više uspjeha u suzbijanju ove pojave.

Na patrijarhalnom Balkanu, situacija se razlikuje od regije do regije. Inicijativa je najčešće u rukama civilnog društva, budući da državni organi ne pokazuju previše interesa za sudbinu zlostavljanih žena.

Vlade balkanskih zemalja često ne provode ni one propise koje su same donijele, a sredstva što se izdvajaju za pomoć žrtvama uglavnom su nedovoljna. Osim toga, izostaje obuka pripadnika policije i pravosuđa za rješavanje problema obiteljskog nasilja.

Austrijski povjesničar Karl Kaser, u knjizi Patrijarhat poslije patrijarhata: Rodni odnosi u Turskoj i na Balkanu, 1500.-2000., konstatira da u patrijarhalnim društvima postoji čvrsta granica između javne i privatne sfere života, koja muškarce smješta u javnu, a žene u privatnu sferu.

Muškarci donose odluke i upravljaju državom, dok žene vode računa o kućanstvu i rade ono što im se kaže. Kad žrtva obiteljskog nasilja iznese problem iz privatne sfere u javnost, ona na taj način remeti ustaljeni poredak i trpi osudu društva zbog nepoštivanja nepisanih pravila.

U teoriji, komunistički režimi koji su više od četiri desetljeća vladali balkanskim državama - s izuzetkom Grčke - izbrisali su najveći dio razlika između muškaraca i žena. Oba spola su dobila jednaka prava na poslu, a žene su uvedene na predstavničke i rukovodeće funkcije.

Ipak, niko nije obraćao pažnju na ravnopravnost spolova unutar obitelji. U Rumunjskoj, kao i u bivšoj Jugoslaviji, obiteljsko nasilje nije bilo tretirano kao kazneno djelo. U Rumunjskoj se vodila aktivna politika odvraćanja od razvoda.

U međuvremenu, nakon pada komunizma 1989. godine, balkanske zemlje su ponovo otkrile nacionalni identitet, religiju i ljepotu obiteljskog života. Konzervativne vrijednosti kojima se učvršćuje patrijarhalna kultura vratile su se na velika vrata.

Izvan mjesta kao što je Târgu-Mureş, mali broj Rumunjki ima priliku koristiti usluge pravne pomoći i psihološkog savjetovanja koje su im neophodne da bi riješile dileme obiteljskog života.

Na više načina, situacija zlostavljanih žena s vremenom postaje sve teža. Zbog nedostatka novca Rumunjska je prije dvije godine ukinula telefonsku SOS liniju za pomoć ženama u nevolji.

Broj utočišta za žene također se smanjuje. Rumunjska je 2007. godine imala 49 utočišta sa 400 kreveta. Polovicu ovih utočišta su vodile nevladine organizacije u suradnji s lokalnim vlastima. Desetak su u cijelosti kontrolirale nevladine organizacije, a ostatak lokalne vlasti.

U srpnju 2010. godine i dalje je otvoreno samo desetak utočišta koja vode nevladine organizacije. Preostala su zatvorena jer su u velikoj mjeri ovisila od sredstava lokalne uprave, koja su zbog krize značajno smanjena.

Zatvaranje utočišta smanjuje broj opcija koje žene u nasilnim vezama imaju na raspolaganju, posebno u zemljama u kojima su mreže za podršku slabe ili neefikasne.

Prema aktualnim podacima, 98 posto Rumunjki koje prijave nasilno ponašanje supruga na kraju se vrati svojim partnerima. Ali ta brojka bi svakako bila manja ako bi žene imale pristup utočištima i savjetovalištima.

Teodora Bozdog, psihologinja i savjetnica u IIZR-u, kaže da se od žena koje po dolasku u utočište u Târgu-Mureş prođu kroz savjetovanje više od polovine njih više ne vraća nasilnim partnerima.

Neke od njih uspiju uvjeriti muža da se podvrgne terapiji za kontrolu agresivnosti, koja, kako Teodora kaže, donosi trajne promjene u ponašanju. Ipak, većina onih koje se odluče vratiti partneru, prije ili poslije ponovno završe u utočištu.

Teodora Bozdog također naglašava da se nakon trajnog izlaska iz nasilne veze, kao što je to Marta učinila, žene suočavaju sa odbacivanjem obitelji i zajednice.

"Šamar nije zlostavljanje"

Patrijarhalne vrijednosti s kojima se Marta suočavala u Rumunjskoj opstaju i u susjednim balkanskim zemljama.

U Autonomnom ženskom centru (AŽC) u Beogradu, nevladinoj organizaciji posvećenoj borbi protiv obiteljskog nasilja, svi govore tiho da ne bi smetali dežurnim savjetnicima koji odgovaraju na hitne pozive.

Iza zatvorenih vrata, psiholozi i pravni stručnjaci savjetuju žrtve kako da izađu na kraj s agresivnim partnerima, gdje da potraže pomoć i kako da podnose službene prijave.

Nataša Jovanović, koordinatorica u AŽC-u, kaže da ovdje, kao i u Rumunjskoj, većina inicijativa u borbi protiv obiteljskog nasilja dolazi iz civilnog društva. I ovdje država ne pokazuje značajnije zanimanje da obuči državne službenike za provođenje propisa o obiteljskom nasilju.

Obiteljsko nasilje je kriminalizirano u Srbiji 2002. godine, ali silovanje u braku se još ne tretira kao kazneno djelo. Nataša Jovanović kaže da istraživanja pokazuju da je svaka treća žena u Srbiji nekad bila izložena fizičkom nasilju partnera.

Kao i u Rumunjskoj, tradicionalna shvaćanja uloge žene i svetosti braka snažno utječu na to kako okolina vidi žene koje traže pomoć izvana da bi riješile probleme s nasilnim suprugom.

To je očigledno na primjeru državnih odvjetnika i sudaca koji uporno odbijaju pohađati programe obuke s područja ženskih prava i obiteljskog nasilja.

AŽC obučava nadležne organe u Beogradu - policiju, državne odvjetnike i socijalne radnike - kako da prepoznaju simptome obiteljskog nasilja i spriječe ono što se opisuje kao "sekundarna viktimizacija".

Nema sumnje da ih u zemlji u kojoj "šamar nije zlostavljanje", kako objašnjava Nataša Jovanović, čeka ogroman posao.

Francuska taktika odvraćanja

U Francuskoj, gdje je država posvećenija zadatku iskorjenjivanja porodičnog nasilja i provođenju zakona, slika je drugačija.

Uspjeh Francuske u borbi protiv zlostavljanja počiva na edukaciji i javnim debatama na temu obiteljskog nasilja.

Uspjeh Francuske u borbi protiv obiteljskog nasilja potvrđuju i statistički podaci. Za razliku od Rumunjske i Srbije, gdje je nasilju bila izložena svaka treća žena, u Francuskoj nasilje prijavljuje tek svaka deseta, kaže Anita Tostivint iz Nacionalnog centra za informiranje o pravima žene i porodice (CNIDFF).

"Obiteljsko nasilje se u javnosti danas doživljava kao nešto neprihvatljivo. Nitko više ne odvraća pogled", kaže ona.

Kao najveća nevladina organizacija koja radi u ovoj oblasti, CNIDFF koordinira 114 organizacija širom Francuske i osigurava pomoć za 440.000 osoba svake godine.

U Francuskoj nisu potrebna velika izdvajanja za utočišta, jer je zakonom regulirano da policija izbaci nasilnog supruga iz stana čim dobije prijavu.

Drakonske kaznene odredbe odvraćaju potencijalne zlostavljače. Muškarac za kojeg se utvrdi da je partnerici makar i prijetio nasiljem može biti kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 75.000 eura i zatvorskom kaznom od pet godina.

U međuvremenu, podrška lokalnih ureda CNIDFF-a kroz pružanje informacija i savjetovanje, kao i podrška šire zajednice, pomaže žrtvama da se oporave i ponovno zauzmu mjesto u društvu koje im pripada, kaže Anita Tostivint.

Austrija se nalazi na pola puta između Francuske i Balkana - kako geografski, tako i u pogledu rješavanja problema nasilja prema ženama.

Daniela Almer iz "Austrijske ženske kuće" u Beču, mreže informativnih centara i utočišta, vjeruje da je svaka peta žena u Austriji bila izložena nasilju u obitelji. Ako je podatak točan, situacija u Austriji je bolja od one u Rumunjskoj, ali ne tako dobra kao u Francuskoj.

Mreža je počela otvarati utočišta sedamdesetih godina prošlog stoljeća, da bi se potom fokusirala na brze intervencije u kući žrtve, pošto je bilo očigledno da utočišta mogu ponuditi samo privremeno rješenje.

Godine 1997. donesen je zakon kojim se nalaže hitno izbacivanje nasilnika iz obiteljskog doma na period od dva tjedna od dana dostave prijave policiji.

Kao i na Balkanu, žene koje su na ovakav način izbacile muškarca iz kuće u početku su nailazile na osudu društva. Ali u "Austrijskoj ženskoj kući" kažu da se i to mijenja. Daniela Almer kaže da se žene u Austriji više ne suočavaju s odbacivanjem zato što su potražile pomoć izvana.

Promjene sporo nastupaju

Na Balkanu još nema znakova takve revolucije. Skromna sredstva izdvojena za zaštitu zlostavljanih žena sve su manja, utočišta se zatvaraju, a ljudi i dalje odbijaju da obiteljsko nasilje shvate kao problem koji zahtijeva pažnju javnosti.

Ipak, i na Balkanu se stavovi počinju mijenjati, makar i sporo. Tabu razbijanja obitelji nije više tako snažan.

Sorana, žena u kasnim dvadesetim godinama, krajem prošlog prosinca umalo je izgubila život od ruke bivšeg partnera. Napao ju je nožem na ulici Târgu-Mureşa pred njihovo troje djece.

Stavovi njenih prijatelja i obitelji sad su sasvim drugačiji. Po prvi put su uvidjeli stvarne razmjere nasilja i zlostavljanja kojem je bila izložena, objašnjava ona.

U vrijeme napada je već dvije godine bila odvojena od partnera i sama je podizala djecu.

"Kad sam ga ostavila, svi su mi govorili: 'Trebala si ostati s njim zbog djece', 'Ne možeš sama s troje djece' i 'U svakom braku ima svađa'", sjeća se Sorana.

"Nisu znali što se događa u našoj kući", kaže ona. "Stidjela sam se govoriti o prebijanjima i strahu u kojem sam živjela."

Poslije pokušaja ubojstva, Soranini prijatelji i obitelj su je prestali ubjeđivati da je trebala ostati sa svojim čovjekom, bez obzira na cijenu.

I pored financijskih poteškoća koje ima, kaže da joj je ovako bolje. "Ako sam njega uspjela preživjeti, sve ću preživjeti", zaključuje.

Neka od imena u članku su promijenjena da bi se zaštitio identitet pojedinih osoba.

Autor: Georgiana Ilie