Srećko JurdanaU američkoj administraciji curenje povjerljivih dokumenata neodvojiv je popratni motiv politike, i s vremena na vrijeme u Washingtonu temeljito razbija kancelarijsku monotoniju. Poznato je da su Kissinger i Nixon - kultni tandem - zdvajali u svojim memoarima nad tim nerješivim problemom koji ih je konstantno pratio u rasponu od Pentagon Papersa do Watergatea. Ostalo je historijski nerazjašnjeno nije li - kao što neki analitičari sumnjaju - možda sam g. Kissinger bio izvor curenja, na borbu protiv kojeg je svojedobno trošio iznimnu količinu energije. Kako god bilo, plasiranje skrivenih informacija u javnost u Bijeloj kući i šire tradicionalno se iskorištava ili kao osobna komercijalna avantura, ili kao oblik interne frakcijske borbe za utjecaj. Novine su to znale, i na tome profitirale. Ni jedna velika afera u prošlosti ne može se - međutim - usporediti s razinom denuncijacije kakvu danas izvodi Wikileaks.

PISANJE O SUBVERZIJI U ZATVORU ILI NA SLOBODI?

Nekoć je za ilegalnu dostavu informacija kofer papira trebalo prošvercati iz ureda, danas je za to dovoljan stick, skriven u džepu ili gdje drugdje. Nadobudni mladi kaplar Bradley Manning - bivši vojni obavještajni analitičar u Iraku, danas zatvorenik koji čeka suđenje - svojedobno je smislio pustolovinu s australskim herostratskim hakerom Julianom Assangeom i predao mu informatički zapis s gomilom pohranjenih povjerljivih dokumenata iz političke, vojne, obavještajne, financijske, diplomatske sfere, koje je ovaj počeo periodički objavljivati na internetu. Posljednjom emisijom prelio je čašu, državni sustavi nastoje mu danas blokirati portal, agenti su mu za petama, no samo CIA možda zna zašto ga nisu uhapsili odmah nakon prve objave, koju je slobodno proslavljao producirajući se na raznim televizijama. Amerika se u slučaju Wikileaks poigrala demokracije na razmjerno teško shvatljive načine: dopustili su da 23-godišnji vojnik na autonoman uvid i obradu dobije golemu bazu tajnih podataka, i da tip koji je tim podacima započeo univerzalno manipulirati, neometano nastavi razvijati posao. Za jednu u tehnološkom smislu vrhunski organiziranu supersilu, radi se svakako o poprilično neslavnoj seriji procjena pojedinaca i situacija, kao i njihovoga denuncijantskoga potencijala. 4 politika Na fonu jednoga neronističkog impulsa internet se potvrđuje ne samo kao metoda za uništavanje klasičnih medija - novina u prvome redu, koje u velikome broju padaju kao žrtve elektroničke agresivnosti “demokratske” kakofonije - nego i kao metoda za uništavanje klasične politike. To nije dopušteno. Slučajni pojedinac ne može po svojoj volji određivati razliku između javne i skrivene sfere. Imperij je uzdrman; hoće li uzvratiti udarac? Moguće, čak vjerojatno Teško je reći koliko je, i na koje načine, Assange zaradio na svojoj operaciji. U neposrednom smislu nije mu mogla donijeti ništa, no trebali bi postojati ljudi i agencije čijim interesima njegova denuncijacija odgovara, i koji su autoru za nju voljni nešto platiti. Za parcijalnu dostavu pojedinih stvari pojedinim medijima u formi separatnoga deala – na račun Gaddafija, iranskih ajatolaha, Hillary Clinton, Recepa Tayyipa Erdogana, Boruta Pahora itd. – vjerojatno je mogao nešto ubrati, no tada bi bio naprosto informativni džepar, a ne, kako ga neki zovu, “Che Guevara XXI. stoljeća”. Da Assange ima troškova, to je jasno: u movingu je, mobitele navodno mijenja svakodnevno. Uočava se da stalno otvara nove sajtove na kojima - dok se za njih ne konstruiraju tehnološke prepreke - pokušava nastaviti s publiciranjem koje ga je proslavilo. Znalci tržišta tvrde da će na svemu tome kapitalizirati astronomski, ali tek u konačnici, kad objavi knjigu o svojoj subverziji. O američkom (zapadnom) pravosuđu ovisi hoće li je pisati u zatvoru ili na slobodi. Za mnoge istaknute pripadnike političkoga establishmenta postao je danas odiozan lik kojega hitno treba podvrgnuti represiji, ali njihova reakcija stiže prekasno. Njegovo eventualno uhićenje može u svijetu proizvesti kontroverzne reakcije, ali ne može popraviti štetu izazvanu manifestiranim slomom američkoga zaštitnoga komunikacijskoga sustava. Za ultralijevi segment međunarodne scene Assange je nedvojbeno “junak našega doba”, usamljeni borac protiv sustava ili prononsirani rušitelj tabua koji su organski povezani s politikom. Za institucionalnu struju, međutim, on je definitivno postao pain in the ass. Mnogi promatrači, ne samo konzervativni, nedvojbeno uočavaju važnost pitanja koliko ozbiljna politika uopće može funkcionirati bez informativnih ograničenja, zabrana i tabua, i kakav bi kaos zavladao svijetom da sve skrivene informacije o svemu odjednom postanu dostupne svima. Assangea to pitanje zabrinjava u vrlo ograničenoj mjeri. On evidentno uživa u svome uzurpiranome položaju ovozemaljskoga demiurga koji se poigrava tuđim tajnama i po slobodnoj volji određuje kad će koju objaviti, svjestan da ga u tome ne mogu spriječiti ni Pentagon, ni Bijela kuća, ni australski imperij, ni Ujedinjene nacije. Situacija ga je ponijela, nedvojbeno.

PAROKSIZAM INTERNETSKIH KOMUNIKACIJA

Na planu internetske subverzivnosti Assange očituje isti simptom provokativne iracionalnosti kakav je (80-ih godina prošloga stoljeća) na planu hladnoratovskih odnosa demonstrirao student Mathias Rust, kad je malim zrakoplovom iz Njemačke doletio na moskovski Crveni trg (i time izazvao smjenu cijeloga sovjetskog protuzračnog zapovjedništva). Assange je obuzet dokazivanjem premoći moderne tehnologije nad bilo kakvom protekcionističkom sviješću. Jasno je u tom kontekstu da je internetsku komunikologiju doveo do paroksizma, pokazujući da u središtu nervnoga sustava čovječanstva egzistira elektronički monstrum slobodan od klasičnih ograničenja, koji programatski razara svaku diskreciju i preko kojega se sve vrste poruka mogu distribuirati bez kontrole. Na fonu jednoga neronističkog impulsa internet se, prema tome, potvrđuje ne samo kao metoda za uništavanje klasičnih medija - novina u prvome redu, koje u velikome broju padaju kao žrtve elektroničke agresivnosti “demokratske” kakofonije - nego i kao metoda za uništavanje klasične politike. Od zatvorene i elitistički profilirane discipline, koja je većim dijelom obilježena temeljitim značenjskim razlikama između javnih i skrivenih segmenata, ona se naglo pretvara u nešto poput otvorene razonode za najširu publiku. To nije dopušteno. Slučajni pojedinac ne može po svojoj volji određivati razliku između javne i skrivene sfere. Imperij je uzdrman; hoće li uzvratiti udarac? Moguće, čak vjerojatno. Nakon afere Assange eskalacija hladnoga rata između države i interneta mogla bi se pokazati neizbježnom.

TRIVIJALNA HRANA ZA TRIVIJALNE NOVINE

Činjenica, da je politici oduzeo pravo na diskreciju, nekim Assangeovim otkrićima ne oduzima dramsku svrhovitost. Skrenuo je svojedobno opću pažnju na pojedine zločine američkih vojnika u Iraku, kod publike prethodno potisnute u treći plan svakodnevnim vijestima o terorističkim napadima na te vojnike i na iračke civile. Američko tajno diplomatsko mišljenje o Rusiji kao “kleptokraciji kojom upravljaju tajne službe, a vlast drži jedan čovjek” s razlogom je u vrhu te Rusije dočekano s nelagodom, zato što je točno i zato što ga nitko nikad ne bi mogao izreći gospodinu Putinu u lice, iako vođa Rusije vjerojatno zaslužuje da mu se to u lice na neki način kaže. Na spektru drugih planova, pa i onoga koji se tiče Hrvatske, Assangeove objave nisu ništa više od trivijalne hrane za trivijalne novine. Njegovo “senzacionalno” otkriće da političari imaju osobna mišljenja o kolegama koja se mogu razlikovati od javne korektnosti, i da ambasadori u središnjice šalju psihološke procjene aspiranata na visoke položaje u zemljama u kojima su stacionirani, može se sadržajno usvojiti jedino kao forma nižerazredne čitalačke zabave. Pokazalo se, uostalom, da su u američkome veleposlanstvu prilično precizno opisali figure na hrvatskoj sceni (“Jadranka Kosor ne zna jezike i nema jake veze”, “Milanović je agresivan, ali nestabilan”, “Jurčić nema karizmu” itd.). U slučaju Assangea, međutim, američka sposobnost obavještajnoga procjenjivanja njegova herostratskog karaktera potpuno je zatajila, i danas im ne preostaje drugo nego da s njim vode propagandnu bitku, što bi zvučalo smiješno da nije istinito.