Kultura u smeću Glumac i redatelj Zijah Sokolović čita lijepu književnost provirujući iz kante za smeće u Zagrebu te tako, kako je rekao, objašnjava status kulture u Hrvatskoj“Dok se ne bacite u nepo z na - to, nećete saznati svoje mogućnosti i granice”, kaže Zijah A. Sokolović (60), glumac, dramski pisac, redatelj, profesor glume i autor jedne od najslavnijih i najdugovječnijih monodrama “Glumac... je glumac... je glumac”, koji je početkom ‘90-ih napustio udobnu poziciju nagrađivanog umjetnika i iz Sarajeva se preselio u Austriju. Taj kralj monodrame, kako ga zovu, čovjek bez dlake na jeziku, buntovnik, slobodnjak, odličan šahist i prije svega sjajan glumac nevjerojatne ekspresivnosti i energije, u Beču je počeo novi život s pijanisticom Lidijom Stanković.

Prvo se bacio u kazalište, zatim na režiju, a onda je postao profesor glume u Linzu. Zatim je u Salzburgu pokrenuo edukativni Europski projekt Th/ea/r/to u kojem je spojio kazalište, djecu i teme o kojima se djeci ne govori kao što su rođenje, nasilje i droga. Rezultat tog projekta bila je terapija umjetnošću. Projekt je postao poznat i cijenjen širom Europe. Nakon nekoliko godina preselio ga je u Zagreb gdje su mladi glumci kao što je Dražen Šivak, okupljeni na tom projektu, počeli glumiti za djecu s teškoćama u razvoju u njihovim kućama, pokraj njihovih kreveta. A onda je imenu dodao inicijal A, po ocu Asimi. Kaže da bi htio dodati i majčin inicijal jer bi tako stalno bio s ljudima koji su mu dragi. Unatoč tome što živi u Beču, Zijah A. Sokolović kontinuirano igra i režira te glumi u TV serijama i filmovima u četiri, pet zemalja regije. Do sada je snimio više od stotinu filmova, među ostalim “Samo jednom se ljubi”, “Zadah tijela” i “Ledina”, a glumio je i režirao više od stotinu predstava, od Andrićeva “Ex ponta” pa do “Karamazovih” Dušana Jovanovića i “Tetoviranih ruža” Gorana Stefanovskog. U Zagrebu je utočište našao u Teatru Exit gdje igra predstave “Glumac... je glumac... je glumac”, zatim “CABAres, CABArei”, koja se izvodi više od 17 godina, pa sve do najnovijeg komada “Ona, on i vi” s partnericom Jasnom Bilušić. Iako se “Glumac...”, Sokolovićev obračun sa svijetom, igra 33 godine, ulaznica se mora nabaviti barem nekoliko dana unaprijed, kao uostalom i za “CABAres, CABArei".

NACIONAL: Već godinama živite razapeti između Austrije i zemalja regije u kojima igrate u kazalištu te snimate filmove. Kako usklađujete te obveze, putovanja i uloge, odakle crpite energiju?

- Nisam razapet, ali se osjećam kao Guliver, koji je zarobljen u svijetu nepoznatih, ali dragih ljudi. U isto vrijeme osjećam da ćemo, kada se upoznamo i kada me oslobode, biti ravnopravni, slobodni ljudi. U Austriju sam pao kao klaun, katapultiran iz cirkuskog topa, na oduševljenje bradatih, bez zuba, zapuštenih gledalaca, koji su sjedili na tenkovima s tri prsta u zraku, jer su dva držali u guzici. Promašio sam cirkusku mrežu i pao u grad koji je imao tramvaj poslije Sarajeva. Bio sam gladan svijeta i zatim sam u velikim zalogajima pojeo glavni grad moje Austro-Ugarske Monarhije. Usput sam se duboko ispričavao što sam samo jednom bio u muzeju Gavrila Principa koji je ubio trudnu ženu i njenog muža. Igrao sam likove, s manje-više pozitivnim kritikama i bio sam romantično nesretan, a u Beču sam bio sretan, ali manje romantičan. Više sam putovao u mislima, nego u realnosti i zato mi nije bilo teško ići od kazališta do kazališta, a energija je dolazila iz čovjeka koji je od rođenja bio u meni, ali ga nisam poznavao. I tako sam se upoznao.

NACIONAL: Je li rat u Bosni početkom ‘90-ih bio presudan za vašu odluku da se preselite u Austriju?

- Tada, a ni danas to nije bio rat, to je bilo mitološko zlo gladno krvi, pljačke i smrti, koje je kroz teritorijalno osvajanje tražilo povijesno-političko opravdanje. Ja sam, gladan svijeta, kao nesvrstani, već 1983. godine pobjegao u slobodne umjetnike, kao Tony Curtis i Sidney Poitier u “Bjekstvu u lancima”, pjevajući kao Josipa Lisac “možda na me čeka neki drugi svijet, tko zna...”. I budući da sam bio slobodan, za mene su važili drugi zakoni i drugi prirodni i društveni odnosi. Kako sam već u gimnaziji bježao sa satova povijesti, ta mi se karakterna osobina samo razbuktala u ‘90-ima, a rat mi je pomogao da brže odem i da se ne okrećem, ali s grčem u grlu i proljevom u gaćama.

NACIONAL: Jeste li kao neklasičan gastarbajter u Austriji, odrastao u socijalizmu, osjećali strah od novog početka u kapitalističkim uvjetima?

- Kada mi postavite takvo pitanje, i ja se prepadnem kad vidim gdje sam bio. Glad za svijetom i ljudima, strah da ne izgubim osobnu slobodu i potreba da povraćam provinciju iz sebe učinila je da sam bio kao umjetnik u zoo-vrtu, a svi oko mene iza rešetaka, kao da su oni u kavezu, a ne ja. Ja sam prestar da bih u osnovi razumio kapitalizam, ali sam bio sretan jer sam u socijalizmu imao više para i već tada bio kao neki kapitalist. Kada ste slobodni, onda vam konkurencija izoštrava um i čini vam se prirodna, jer se kroz nju razvijate, a danas se ljudi razvijaju kroz stranku, religiju, mito, nasilje i korupciju.

NACIONAL: Ubrzo ste u Salzburgu pokrenuli jedinstven projekt Th/ ea/rt/o, koji je danas poznat i u Europskoj uniji. Možete li predstaviti osnovnu ideju tog projekta i ispričati nam što vas je motiviralo da povežete, na tako neobičan, a jednostavan način, kazališnu umjetnost i djecu?

- Kao komičar Lenny Bruce panično sam se prisjećao što je sve utjecalo na moj život - Peter Pan, Jurij Gagarin, Robinzon Crusoe, Toshiro Mifune kao samuraj, znajući da gluma ne pripada samo kazalištu nego i realnom životu te da nas može zabaviti, ali i poučiti o životu u nama i oko nas. Zato smo kroz dijalošku igru realnosti i iluzije, a uz pomoć psihologa i roditelja, počeli na temelju samo jedne riječi istraživati dječje navike, karakterne osobine i njihov introvertni i ekstrovertni doživljaj svijeta. Poludjeli smo od sreće kad smo vidjeli što sve može gluma i kakvu smo Atlantidu pronašli. Igrali smo se i učili o djeci, o sebi... Ta zapostavljena fizička komunikacija, ubijena televizijom, kompjuterima, iPhoneom, iPodom, otkrila nam je Cirque du Soleil u nama. Ludovanje nas je dovelo do toga da djeca meni kažu riječ koju moram pretvoriti u malu predstavu. U meni se probudila slobodna dvorska luda i djeca su bila zadivljena kako se njihova riječ pretvorila u nešto očaravajuće. Njihove su riječi, kao predstave, igrali glumci, plesači, pantomimičari. Otvorili smo nekoliko međunarodnih kazališnih festivala tim kolažnim oblikom predstave. Djeca su tako razvijala maštu, komunikaciju i sigurnost, jer su od njihovih riječi veliki ljudi pravili kazališne predstave koje su se završavale gromoglasnim pljeskom i povicima “bravo”. Vjerujem da su tada i rasli malo brže od prirode.

NACIONAL: S Th/ea/rt/om ste onda radili predstave “Matematika”, “Rođenje”,”Droga” i “Nasilje”. A predstavu “Telefon” ste igrali za djecu s teškoćama u razvoju. Ponekad ste igrali samo za jedno dijete pokraj njegova kreveta ili kolica u njegovoj sobi, primjerice, za dječaka Amila Čanića iz Petrinje i Marina Kosa, malog pjesnika. Kako je došlo do te ideje?

Zijah Sokolović je u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci režirao dramskokazališni eksperiment 'Medvjed', za koji je u Moskvi dobio Grand prix za režiju- Zamislite kako vam je lijepo kada vas netko posjeti dok imate usranu gripu. A sada ponovo zamislite sebe kako ležite cijeli život u tom krevetu, roditelji vas vole, ali se ipak malo stide, ponekad vas netko iz obitelji posjeti jer se emotivno uzbudio, a država vam zbog štednje ukinula i onog jedinog živog čovjeka po zanimanju fizioterapeuta. I tako u tom krevetu čekate vjerski praznik da vam dođe folklorni ansambl, koji je bio i prošle godine, ili puhački orkestar veselih vatrogasaca, djeca iz osnovne škole da odigraju skeč na koji je nastavnica biologije jako ponosna i dobijete bombone i čokolade od kojih imate proljev deset dana. Dođe mi da vičem: “Zaustavite Zemlju, izlazim!” Onda smo mi živi glumci odlučili otići njima, živim gledateljima kako bismo igrali predstavu samo za njih. To je naša moralna obveza. Svaka čast glumcima Tomislavu Krstanoviću, Mariji Škaričić, Ivi Mihalić, Jerku Marčiću i Dijani Vidušin na jednoj ljudskoj i umjetničkoj hrabrosti, da odigraju takvih 60 predstava i ja im se klanjam!

NACIONAL: Kako ta djeca reagiraju na kazalište i jesu li se kod njih dogodili neki pomaci?

- Dogodilo se godoovsko čudo. Više nismo znali gdje počinje iluzija, a gdje završava realnost. Njihov svijet je bogatiji za jednu umjetnost i ja ludo vjerujem da su gluma, glumac i kazalište terapija svakom čovjeku, a njima posebno, jer su usamljeni i zaboravljeni. Mogu vam reći da smo plakali, vrištali, povraćali, bili nenadano sretni i očekivano nesretni, da su nas ta djeca držala za ruke i vukla za rukave da ne odemo tako brzo. Želio bih da u sezoni 2011/2012. kazališta u Hrvatskoj za svaku predstavu ostave dvije gratis karte za djecu s teškoćama u razvoju, te da ih roditelji ili neko tko ih voli dovede na tu terapiju.

NACIONAL: Najčuveniji ste po monodrami “Glumac... je glumac... je glumac”, koja je premijerno izvedena prije 33 godine i postala jedna od najdugovječnijih predstava. Izjavili ste da ste taj tekst napisali kao obračun sa samim sobom. Možete li to objasniti?

- Vrijeme u kojem sam ja stjecao slobodu komotno je disalo između politike i religije te je imalo revolucionarni predznak. Kako svi peremo smrdljivu garderobu i nosimo kapute na kemijsko čišćenje, tako sam i ja imao potrebu da se operem od osobnog primitivizma i očistim od skorenih naslaga moje provincije. Želio sam da sam odredim svoje mjesto u svijetu, da taj svijet gledam kako ja hoću i mogu. Nisam mogao podnijeti da moje mjesto budućeg glumca i umjetnika bude određeno politikom ili predrasudama globalne malograđanštine ili ulogom u nekoj TV seriji, nego sam želio da sam odredim svoj prostor, vrijeme i radnju. I zatim sam napisao i odigrao što ja mislim tko je glumac, što je glumac i gdje je glumac u ovom prolaznom svijetu. Čak 18 glumaca je igralo moj očaj ili ljubav u 20 zemalja svijeta, a ja je i danas redovno igram, poslije 33 godine i 1540 odigranih predstava, jer moj obračun još nije završen. Kako bi rekao moj prijatelj Marin Kos, dječak s teškoćama u razvoju, riječ “sreća” ne postoji, “čovjek nije dovoljno pametan da izmisli pravu riječ za sreću”, a ja dodajem, postoje samo djela koja mogu biti sreća. To je, možda, moja predstava “Glumac... je glumac... je glumac”.

NACIONAL: I koliko je danas u vama ostalo od te revolucionarnosti?

- Sve što je danas u meni je revolucionarno, jer me logika slobode vukla na tu stranu. Čim ne gledam televiziju redovno, već sam revolucionaran! Ne slušam političare jer nisu vratili pokradene pare umirovljenicima, ne radujem se što je naš nogometaš igrao u Bundesligi čitavu utakmicu, ne razumijem verbalne isprike bilo kojeg predsjednika, bilo gdje za bilo koji rat jer mrtvi to ne čuju, a živi već plaćaju PDV. Tako je nastala šala za džez kvartet i jednog glumca, na tekst Antona Pavloviča Čehova “Medvjed”, s jazz grupom Lolita iz Ljubljane, predstava Europskog mjeseca kulture, za koju sam dobio revolucionarni Grand prix za režiju u Moskvi. Kada se u meni javi kontrarevolucionarna sila, pustim Pink Floyd kao infuziju.

NACIONAL: Jednom ste izjavili da je vaš drugi najveći hit “CABAres, CABArei”, premijerno izveden u Interkulttheateru u Beču 1993. godine, nastao kao posljedica nacionalizma koji je harao bivšom zemljom. Možete li to objasniti?

- Čovjek se sam odrekne svoje lične slobode u korist stvaranje države kao zajednice, da bi dobio demokraciju. Ako mu se oduzme ta sloboda, on na neki način gubi ličnost i postaje masa, grupa, horda, pod nazivom da se “dogodio narod”. I onda se čovjek, budući da nema više slobode, odriče svega, pa i sebe samog, da bi dobio bilo što, pa makar i mali dio pripadajuće mu demokracije. Ta konstantna zabluda da će te netko nekad u budućnosti učiniti pametnijim i sretnijim, dogodila se i nama: ispravili smo povijesne pogreške od prije stotina godina, ali smo tamo i ostali u vremenu koje počinje iza ispravljenih grešaka, neki s bankovnim računom, a neki s povijesnom satisfakcijom i osušenim cvijećem na svom grobu. “CABAres, CABArei” govori i o toj zabludi kroz vizuru čovjeka koga udara kriza srednjih godina, sjedeći u kuhinji s mravima koje je i njihov vođa La Fontaine zajebo, jer im je rekao “radite, radite i samo radite”. Lenjin je govorio drukčije, da se ne bi ponavljao.

NACIONAL: Zašto ste uopće postali glumac? Jeste li na početku karijere znali da je angažiranost vaš put?

- Ništa ja nisam znao, nisam imao pojma o tome što ću biti. To je vrijeme kroz koje smo svi prošli, kao oni lososi koji idu uz rijeku da se pare. Kada gledam te ribe, pomislim kako su glupe, a kada gledam sebe, znam da nisam losos, a ipak se nekako osjećam. Ja ne znam što je karijera, jer nju su izmislili oni koji o njoj sanjaju, a ni sami ne znaju što je to. Kada zastanem, neki Che Guevara mi vikne iza leđa “tko to tamo desnom korača, lijeva, lijeva, lijeva!”.

NACIONAL: U predstavi “Glumac... je glumac... je glumac” uvlačite gledatelje u svoje predstave dovodeći ih na scenu. Je li i to dio terapije kazalištem?

- To je spajanje iluzije i realnosti. Kažu da je cirkus najpristojnija forma kazališta, a po meni, u cirkusu glavni klaun traži svog partnera izvan svoje iluzije, a kazalište je ogledalo prirode, totalna je iluzija i totalna realnost kao igra.

NACIONAL: Kako iz perspektive čovjeka koji živi u inozemstvu i putuje svijetom doživljavate Zagreb i njegovo novo ruho?

S NAJMLAĐOM KĆERI HANOM Zijah Sokolović ima tri kćeri, a najmlađa je Hana Selena, koju ima u braku s pijanisticom Lidijom Stanković- Mi koji dolazimo sa sjevera, iz Beča, oduvijek smo se oduševljavali južnjacima i njihovom zloupotrebom slobode i nekontroliranim emocijama, a mi koji dolazimo s juga, iz Sarajeva, čudimo se hladnoći i kontroliranim emocijama ovih sjevernjaka. Mi koji živimo izvan ovih nedogovorenih granica mislimo kakva bismo mi zemlja bili kada bismo imali takvo more i toliko otoka.

NACIONAL: Što najviše zamjerate Hrvatima i hrvatskoj kulturi? Što biste mijenjali?

- Ja?! Ja ništa ne bih mijenjao, ja nisam političar ni vjerski službenik, ja sam glumac i samo bih igrao, a ako se nešto i mijenja i promijeni, nije bitno tko je to učinio, ako su ljudi slobodniji. No zamjeram Austrijancima što Hrvatima u Austriji ne daju pasoše u kojima piše da su Hrvati.

NACIONAL: Mislite li da su ljudi u regiji, osobito u Hrvatskoj, previše politizirani u odnosu na Europljane?

- Mislim kabaretski, da su sve narode s ovih prostora vođe dovele u veliku sobu gdje su im rekli da će tu sada biti svašta, pa i seksa. I onda je netko ugasio svjetlo i otišao.

NACIONAL: Kako ste preživjeli prelazak u digitalno doba, na mobitele, MP3, knjige na “kindlu”?

- Nemam vremena za otuđenje, ja jednostavno hoću, želim, moram slobodno živjeti, pa da budem na kraju i pametan, “svaki zaljubljenik je lud”, tko nije lud, marš s ove planete!

NACIONAL: Što sada radite?

- Spavam otvorenih očiju da bih bolje vidio snove. Th/ea/r/to se seli u Beograd i Sarajevo s predstavom “Nasilje”, igram tekst Carole Fréchette “Ona, on i vi” s divnom Jasnom Bilušić i gostujući sam profesor na Akademiji umjetnosti u Beogradu na doktorskim studijima gdje predajem kolegij “Industrija javnih uloga”.