Zoran FerićPrije dvadesetak godina instrukcije đacima koji imaju problema u školi shvaćalo se kao častan posao i legitiman dodatni angažman osnovnoškolskih i srednjoškolskih nastavnika. Međutim tranzicijska situacija i divlji kapitalizam u banana državi i od ovoga časnog posla načinili su dramu apsurda. Nastavnici- poduzetnici, kako ih se naziva na naslovnici Jutarnjeg lista, spremni su na čitav niz nečasnih radnji kako bi nešto zaradili.

PA KAD ČITAMO kako nastavnici pišu djeci lektiru i zadaće i šalju ih elektronskom poštom, kako ih uče da lažu i varaju, kako ih šalju na instrukcije svojim prijateljima, a onda im zato daju bolje ocjene, kako đacima kojima daju instrukcije unaprijed pokazuju pitanja za kontrolni, može se čovjeku okrenuti želudac. Posebno tragično mi se ovdje čini što su oni koji obično završavaju na naslovnicama, kao što su Mravak ili Barišić, izvlačili iz državnih tvrtki enormno velike novce za stranku i velikog šefa, a nastavnici to čine da prežive. Upravo su oni od školskoga sistema učinili ono što je danas. U članku možemo pročitati i da zbog lijenosti nastavnice u osnovnoj školi, roditelji gimnazijalaca moraju plaćati instrukcije. Ne kaže se je li lijena samo nastavnica ili taj smrtni grijeh s njom dijeli i pokoje mamino zlato kojemu treba plaćati da bi nešto naučilo. A kad se govori o „lijenosti“ nastavnika u osnovnoj školi ne spominje se ni da je ta „lijenost“ zapravo trenirana godinama i da je rezultat nerijetko brutalnih pritisaka roditelja. Nastavnici su već dva desetljeća u ovoj zemlji otirači za nagomilane frustracije svekolike populacije zato što su slabi i potplaćeni i zato što dugo nisu imali nikakve podrške iz svoga ministarstva. Osnovna škola u kojoj se dijele same petice ni za kakvo znanje postala je kod nas, jednim dijelom, servis za umirivanje savjesti roditelja koji se nemaju vremena brinuti za svoje dijete. I tako roditelji koji su u osnovnoj spremni izvaditi oči nastavniku ako maminom zlatu da trojku, a ne peticu, kad to zlato krene u srednju školu, pljuju po nastavnicima iz osnovne jer ih nisu ništa naučili. A, iz perspektive nastavnika, stvar je naročito mučna. Nekoliko godina uzastopnih pritisaka, svađa i poniženja samo da bi se održao kakav-takav kriterij ocjenjivanja, dovoljno je da slomi i najupornije. Ne možemo, doduše, negirati da ima lijenih ili nemotiviranih ljudi u temeljito potplaćenom sektoru, ali to nikako nije većina. No, kad nešto postaje pravilo, greška je sistemska. Uzrok ovakvog stanja su prije svega dvije stvari: stalni i neosnovani pritisci na nastavnike i u osnovnoj i u srednjoj školi, i vezano uz to, temeljiti gubitak povjerenja između roditelja i škole kao institucije. Škola je zamišljena kao proces u kojemu nastavnik i roditelj surađuju, u školama postoje vijeća roditelja, roditelji su u školskom odboru, tijelu koje upravlja školom, roditelje se zapravo stalno poziva na suradnju. Međutim, moja su dvadesetogodišnja iskustva da se njih više poziva na suradnju, nego što se oni odazivaju. Profesore se, nadalje, proziva da sastavljaju đacima lektiru i šalju je mailom. Ali velike izdavačke kuće već godinama na marginama svojih programa imaju i vodiče kroz lektiru i ostale popratne materijale koji služe da bi se izbjeglo čitanje i zapravo su za kvalitetu nastave isto što i lektira poslana elektronskom poštom.

NISAM, MEĐUTIM, imao prilike pročitati da netko proziva te izdavače i optužuje ih za pohlepu. U spomenutom tekstu nalazi se i slučaj profesorice koja, navodno, šalje učenike svojoj prijateljici i onda preko nje sugerira kako se pripremiti za ispit. Već 43 godine, otkako sam krenuo u prvi razred osnovne, s vremena na vrijeme slušam tu priču. U većini slučajeva radi se o najobičnijem traču. Međutim, to što se radi o općem mjestu, ne znači i da konkretni slučaj naveden u novinama nije istina. Ali tu treba postaviti i neka logična pitanja. Naime, kako učenici i roditelji znaju da se baš radi o prijateljici, a ako i znaju to, kako znaju da je baš prijateljstvo razlog zbog kojeg šalje učenike, a ne, recimo, povjerenje u stručnost. Kojim to dokazima raspolažu ljudi koji govore takve stvari i kako znaju da se radi o nekom nečasnom poslovnom odnosu.

KAKO, NAIME, DOKAZATI namjeru? Telepatijom? Poligrafom? Nastavnicima je, naime, itekako stalo da problematični učenik nauči gradivo i spremni su ga uputiti tamo gdje će ga najbolje naučiti. Pogotovo je to važno u poplavi svakakvih nestručnih instrukcija. Osim toga, sami roditelji obično pitaju nastavnika zna li nekoga za instrukcije. To najčešće čine zato što su odjednom zbunjeni i ne znaju kome se obratiti, ali vrlo često i zato što smatraju da će tako ušićariti nešto nastavnikove naklonosti, da će ga podmititi mogućnošću da sam izabere instruktora. Tako ispada da sami nude mito, a kad im čovjek želi pomoći, ogovaraju ga da je korumpiran. I na kraju, lijekovi za ozdravljenje našeg školskog sustava komplicirani su otprilike koliko i pametni lijekovi za tumore, ali jednom će se i taj resor morati početi liječiti. Prvo bi valjalo ozbiljno raditi na tome da se vrati povjerenje između roditelja i nastavnika. Povezano s tim, vratiti barem dio dostojanstva koji je nastavnički posao imao prije dva ili tri desetljeća. Ujednačiti kriterije i uspostaviti pravedan sistem vanjskog vrednovanja, na čemu se već naveliko radi. Legalizirati instrukcije da bi se i u tom segmentu moglo provjeravati kvalitetu. Ako treba osnovati i Nastavničku komoru koja bi se bavila isključivo tim segmentom i uspostavila red na kaotičnom tržištu. I na kraju, stvoriti u školama pozitivnu atmosferu, da sami nastavnici odbace kolege koji se ponašaju naročito nemoralno. Posao je zajednički, ali prvi korak moraju napraviti strukture.