Renato BaretićGotovo četiri mjeseca pokušavam pridobiti Ivu Sanadera za to da prvi pravi intervju nakon 1. srpnja 2009. dade meni i Nacionalu. Bez uspjeha to pokušavam, naravno, kao i deseci drugih kolega koji žele isto i gnjave ga povazdan dok čovjek sprema predavanja na Columbiji, gadan je tamo raspored... Bezuspješni su u tom naumu mjesecima bili čak i moji kolege iz drugih medija, oni koje mi je sam Sanader nazvao svojim prijateljima – iznenadili biste se kad biste čuli njihova imena, zato vam ih i neću reći, da ne izazovem novu bespotrebnu provalu bijesa u ovoj zemlji natopljenoj iracionalnošću... Priznajem, negdje u prikrajku primozga, pomalo sam i strepio od mogućnosti da Ivo Sanader doista pristane na moja pristojna navaljivanja – imao sam, naime, za pravo reći, spremno samo prvo pitanje: “Kako se osjećate kao najomraženiji čovjek u Hrvatskoj, izdan i na pravdi boga denunciran od najbližih suradnika?”

Iz Sanaderova odgovora na njega, hrabrio sam sebe samog, proizići će cijeli niz logičnih potpitanja i na kraju ćemo dobiti jedan neočekivani, atipični, ali sasvim pristojni intervju, za čitatelje koje zanima i nešto mimo pitanja što ih za njega ionako pripremaju USKOK-ovi istražitelji, recimo – je li vas supruga ikad upozorila na to da se malo previše u zadnje vrijeme družite s ljudima sumnjiva morala, dapače, i kući ih dovodite? Ili: postoji verzija da ste onako naprasno otišli s čela vlade zbog neke video-snimke njemačkih tajnih službi; što mislite zašto se, kad god vas se želi kompromitirati, uvijek izvlače nekakve tajnovite video-snimke koje na kraju nitko nikad ne pokaže? Ili: koje su kvalifikacije i osobine bile ključne da baš Jadranku Kosor imenujete svojom nasljednicom na državnoj i stranačkoj razini? Nije li Picasso kao slikar odveć precijenjen ako ga usporedimo s Magritteom? I sve tako, ništa izravno o Hypo banci, Fimi mediji, uredskom sefu, Barišićevim torbama, autocestama i sikstinski vrijednim Malim Kapelama, o vodama, šumama i željeznicama, ma sve ufino i izokola, pilom naopako, tako da mi ne može odgovarati nabiflanim frazama, nego baš kao onomad u školi: iz glave, Ivice, svojim riječima, da čujem! Ma, kladim se, bio bi to baš lijep intervju. Nažalost, nikad nas dvojica više nećemo imati priliku za takvo što. Ma, lako je za mene, bit će još zanimljivih sugovornika, ali...

Dakako, i jučer sam mu, na međunarodni dan borbe protiv korupcije, poslao sms s ponudom za intervju. Nije mi javilo da je primio poruku, vjerojatno je mobitel s tom karticom ostavio u Kozarčevoj, tko bi to nosio, što će mu u Iranu ili Afganistanu?. (Nije mi na poruku odgovorio ni Jerko Rošin, a njemu je stigla, javilo mi). Heh, na kraju krajeva, možda je tako i bolje, jer sad bih morao nanovo smišljati ne samo ono prvo pitanje (trebalo bi biti nešto u stilu: “Kako se osjećate kao najprezreniji političar u Europi, prezreniji čak i od onog zlog patuljka Berlusconija i dosadnoga klauna Sarkozyja?”) nego i svu silu potpitanja. Recimo: gdje se vidite za godinu dana? Ili: zašto ste baš Sloveniju izabrali za prvu destinaciju svoga konačnoga bijega s bojišnice, što fali Bosni i Hercegovini, nije li tamo sigurnije? Ili: zašto gospođa nije pošla s vama? Ili: što mislite, zašto vaš svaki kašljić ili prdac i dan-danas, odakle se god začuje, odmah izazove potres u cijeloj Hrvatskoj? Ili: kad ste se zadnji put čuli s Biancom Matković? A s Karamarkom? Ili: jeste li planirali da ovo najnovije putovanje počne baš na međunarodni dan borbe protiv korupcije i hrvatski dan skidanja zastupničkog imuniteta svetom Pedru, ili se to slučajno poklopilo? I tako redom, ništa o Šeksu i Kosorici, Jarnjaku i Bebiću, sve izokola, onoim istom pilom naopako...

Da, i to je mogao biti jedan sasvim zgodan intervju. Nažalost, Ivo Sanader zbrisao je s mjesta zločina kao zadnja pičkica (i to po drugi put, samo sad preko Bregane, ravno u Sloveniju zbog koje je, moš mislit, službeno otperjao prije godinu i pol) slučajno baš na taj dan iskoristivši to što je cijela nacija, hipnotizirana medijima i političarskim mudroserinama, bila uvjerena u to da njegovi “spavači” kunjaju samo u Saboru i da ih nema nigdje drugdje, ponajmanje u MUP-u i DORH-u, kamoli u graničnoj policiji ili carini... Šteta... A baš smo lijep intervju mogli napraviti. Onako, zadnji, za oproštaj. Za kraj. Ma, dovraga, nije ga, na kraju krajeva, uopće ni trebao napraviti baš sa mnom, ima on ohoho svojih “prijatelja” po drugim novinama, mogao je njih zamoliti za uslugu i pozdraviti se s dosadašnjim načinom življenja na gospodskiji i elegantniji način...

Karijera dosad najkontroverznijeg hrvatskog političara ovako se okončava bez točke na “i”, bez točke iza “dr” (jeste li primijetili kako ga već mjesecima nitko živ, nigdje i nikako - osim možda na Columbiji, pardon - više ne časti, skoro kao ni Franju Tuđmana, tom prestižnom znanstvenom titulom, kao da mu je i nju oduzelo neko šeksualno mandatno-imunitetno povjerenstvo!) i bez dijaloškog epiloga. Sad će se Sanader (pače - doktor Ivo Sanader, nemojmo se zajebavat s titulama ko da su nam ćaćine!) negdje prikriti i pisati knjigu dok mu ovdje budu pisali optužnicu, i to će biti jedini politički testamenti koji će za njim ostati i koje nitko neće čitati ako baš po dužnosti ili savjesti ne mora...

Bezveze. Ali, ne odustajem, nisam ni ja od jučer! Već smišljam novo uvodno pitanje za taj nesuđeni intervju. Recimo: “Što kažete na Šeksove tvrdnje o mladoj Hrvatici koje su vas nedavno prijavile za silovanje, odnosno na Interpolovu crvenu tjeralicu sa zahtjevom da vas Velika Britanija, Švedska, ili bilo koja druga rezidentna zemlja, izruči Hrvatskoj?”. Pa potpitanje: “Je li istina da su Šeks, Barišić, Bebić, Mravak, Despot, Polančec, Kutle, Grubišić i svi ostali koji su s vama bili te duge mračne noći koristili kondom, a jedino vi niste?”.