Srećko JurdanaPokaže li se da je Sanaderov bijeg u inozemstvo trajniji fenomen, njime bi mogli biti poništeni pozitivni politički efekti koje premijerka i Vlada neposredno ostvaruju na Sanaderovu uhidbenom nalogu. Bila bi to nepotrebna mrlja na jednoj političkoj i pravosudnoj operaciji koja načelno zaslužuje priznanja i pohvale. Ponavljanje obrasca bježanja iz Hrvatske na najvišoj inkriminiranoj razini gospođi Kosor u danome trenutku najmanje treba. Sustav kojim je u bliskoj prošlosti zapovijedao gospodin Sanader omogućio je sklanjanje u Bosnu dr. Šimiću, Glavašu, prije njih Ćurkoviću i nizu drugih, manje poznatih imena. Aktualni sustav dopustio je ranu evakuaciju Miroslavu Kutli, i vrlo će teško objasniti publici zašto mu je - ako jest - i sam Sanader na kraju uspio izmigoljiti iz šapa. Objašnjavanje neobjašnjivoga Svojim proceduralnim objašnjenjima da Sanader zakonski nije mogao biti spriječen da prijeđe granicu – i to upravo na dan kad je za njega zatraženo ukidanje imuniteta – ministar policije Karamarko, i svi drugi u čijem je djelokrugu slučaj, ne će moći utišati ni oporbu, ni širu javnost, ni predsjednika države Josipovića.

Dajući kratku televizijsku izjavu o situaciji, predsjednik je bio vidljivo ozlojeđen činjenicom da je gospodin Sanader u zadnjem trenutku zbrisao, i procijenio je da bi spomenuti gospodin Karamarko, zajedno s “još nekima”, mogao zbog toga podnijeti ostavku. Nisu ga, očito, fascinirale teze o legalističkoj manevarskoj limitiranosti policije. Dobro mu je, vjerojatno, poznato da država uvijek može zadrža- ti onoga koga doista želi zadržati. U preliminarno zadržavanje Sanadera nije uložila previše energije, i sad će ga tražiti složenom metodom tjeralica, ako se u međuvremenu sam ne pojavi pred USKOK-om, kao što je (SMS-om) najavio dnevnim novinama. Izgovarajući se na “unaprijed dogovoreni put”, koji je – na divljenje promatrača – vidovito koincidirao s terminom njegovog privođenja, Sanader je preko Bregane odjezdio u smjeru Londona, a hoće li odatle natrag u Zagreb, ili u Afriku, Aziju, Sjevernu Ameriku, Južnu Ameriku, to možda ovisi od konzultacijama s njegovim ratnim stožerom. Preostaje mu da odluči hoće li pred sudom braniti “čast i ugled”, ili će pronaći neki zemaljski kutak s malo mogućnosti za izručenje, a mnogo za arheološka istraživanja. Ako se ne pojavi, za gospođu Kosor i šefove hrvatskoga represivnoga sustava nastupit će teški trenuci javnoga objašnjavanja neobjašnjivoga. Bilo bi šteta, zapravo, da Sanaderov nestanak ugrozi dosadašnju razinu kompetentnosti koju su pokazali u akcijama protiv korupcije. Analogna činjenica da je i (nekadašnji talijanski premijer) Betino Craxi svojedobno zbog korupcije uspio zdimiti u Tunis, ne će im u opravdavanju biti od velike pomoći.

Temeljito ispletena mreža

U trenutku kad se Sanaderov slučaj napokon približio kraju, treba registrirati da su mrežu oko dotičnog poduzetnika organi ispleli vrlo temeljito. (Državni odvjetnik) Mladen Bajić i ljudi iz USKOK-a nisu žurili s potezima, bez obzira na to što je sporost postupka ponekad provocirala javne sumnje u njihove konačne namjere. Pogađali su se s ključnim svjedocima, nudili taktičke ustupke u zamjenu za ključne informacije o hijerarhijskome protoku direktiva i novca, pronalazili i manje istaknute svjedoke, i stvorili na kraju sliku Sanaderova svijeta za koju su uvjereni da je mogu obraniti na sudu. Ta slika navodno uključuje i registar Sanaderove imovine u domovini i inozemstvu, stan u New Yorku na primjer, ili kolekciju umjetnina, kao i osobe koje su poduzetniku pomagale u prikrivenim kupovinama. Na udaru malja pravde nalaze se svi, ili gotovo svi, Sanaderovi jataci, ortaci, sukonspiratori i komešetari. Uz već poznatu plejadu imena, priveden je u zadnjoj, današnjoj fazi i Robert Ježić, multimilijunaš, vlasnik uzdrmane plastične industrije Dioki i riječkoga dnevnika Novi list, koji je kupio po Sanaderovu nalogu na fonu strategije jačanja njegovoga medijskoga utjecaja. Ježićeva inkriminacija osjetljiva je stvar za te stare i poznate regionalne novine, koje su – nesumnjivo mimo volje svoga uredni- štva – političkim manipulacijama kojima nije jednostavno oduprijeti se, dovedene u situaciju da postanu instrument skrivenih propagandnih ciljeva jedne moćne grabežljive skupine.

Premijerkina jalova taktika

S uhidbenim nalogom za Sanadera primiče se završetku cijela jedna neslavna hrvatska epoha. Čovjek je godinama punio novinske stupce svojim financijskim aferama, i sad je napokon – narodski rečeno – dolijao, iako je još uvijek pitanje kad će se i kako taj grand finale materijalizirati. Nema tu velikoga slavlja, osjećaja olakšanja i katarze ni za gledaoce, ni za protagoniste (između tih skupina prilično je teško prepoznati mizanscensku razliku, jer gledaoci su kao izravne financijske žrtve neposredno uvučeni u igrokaze). Materijalno i psihološko mrcvarenje nacije predugo traje, da bi joj nagovještaj kraja natezanja države sa Sanaderom pružao nekakvu veliku satisfakciju ili razlog za ushićenje. Još uvijek, osim toga, nisu načeti korijeni hrvatske ekonomske pretvorbe i pretvaranja vladajućih političara u mogule, landlordove, tajkune, parazite i knezove, locirani u Tuđmanovu režimu, čiji je izdanak i Sanader. suvišno ulagivanje tuđmanovima Usporedo sa stvaranjem političke klime koja je omogućila progon Ive Sanadera, premijerka Kosor pokušava – na primjer – ispod stola obnoviti odnose s obitelji Tuđman, i tako dopušta sebi da je ta mala korumpirana dinastija, koja se obogatila u ratu, s visoka ignorira, odbacuje, i da se time hvali u novinama. Za premijerku je to potpuno neplodotvorna taktika, koja je i u posvemašnjoj kontradiktornosti s njezinim antikorupcijskim naporima na drugim planovima.

Unatoč tome, rješavanje slučaja Sanader za nju je historijski vrijedan zalogaj, iako ga oporba na sve načine nastoji minorizirati. Ta ogorčena reakcija oporbe u priličnoj mjeri odražava raspoloženje jedne orobljene nacije, koju je od komunista svojedobno preuzela mafija, kojoj politika dvadeset godina prodaje bezočnu pljačku kao domoljublje, koju su oligarhijski vođe doveli do prosjačkog štapa, čiji su duhovni i proizvodni potencijali uništeni, i koja danas može samo polurezignirano promatrati kako se oklijevajući vrši pravda nad cinikom koji je iz već prethodno opustošene države hladnokrvno uzeo i ono zadnje što joj je ostalo. Gospodin Sanader stoji pred vratima suda, no povijesno zakašnjenje za Hrvatsku je gotovo nenadoknadivo. Premijerki, međutim, treba odati priznanje i pustiti je da stvari dovede do kraja.