Karijeru počeo miniranjem srpskih kuća

Do 1990. Merčep je radio kao građevinski inženjer, a imao je stari Renault 4 i kuću u Bogoslavcima kraj Vukovara. Feral Tribune objavio je svojedobno dokumente koji potvrđuju da je Merčep u rujnu 1990. tražio od Branimira Glavaša da mu pošalje “50 kg salame i što više kapsli”. “Salama” je bila šifra za eksploziv vitezit 60. Glavaš je po tvrdnjama Feral Tribunea prije toga već isporučio Merčepu 100 kg vitezita, a sam je iz jednog kamenoloma preuzeo 500 kg vitezita, 10 metara sporogorućeg štapina, tisuću metara detonirajućeg štapina i 200 inicijalnih kapsula. Od tada do ljeta 1991.dignute su u zrak brojne kuće i gostionice u vlasništvu Srba. Povjerenik hrvatske vlade za tadašnju općinu Vukovar Marin Vidić Bili uputio je 18. kolovoza 1991. pismo predsjedniku Tuđmanu i premijeru Greguriću u kojemu je upozorio da se Merčep okružio ljudima sumnjiva morala i bivšim kriminalcima koji su preuzeli vlast u Vukovaru.

Merčep je 1995., uz izravnu pomoć Gojka Šuška, Vice Vukojevića i Vladimira Šeksa, pučistički preuzeo vodstvo nad Udrugom hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rataMerčep i njegovi bojovnici optuženi su da odvode poznatije ili bogatije Srbe iz njihovih domova i radnih mjesta i ispituju u zgradi Teritorijalne obrane, da su neki mučeni, a neki likvidirani. Šaptom se pričalo o leševima koji su plovili Dunavom. Merčep je čak kasnije priznao: “Ne kažem da u Vukovaru nije zaplivao ni jedan leš, ali to je ipak bilo manje nego što je moglo biti.” Zaključio je kako je bilo minirano tek ”šest, sedam kuća i sve gostionice”. Ferdinad Jukić, koji se hvalio da je za Gojka Šuška obavljao povjerljive zadaće, dobio je sredinom kolovoza 1991. nalog od Josipa Manolića da smijeni i uhiti Tomislava Merčepa. Po Jukićevim tvrdnjama Merčep je prije toga istjerao iz Vukovara generala Antu Rosu i načelnika zagrebačke policijske uprave Franju Đuricu koji su pokušali uvesti red u Vukovar.

Državni vrh: Pustite Merčepa na slobodu

Jukić je u jednom intervjuu ispričao kako su on, Vinko Budimir i Blago Zadro uhitili Merčepa u njegovu uredu te ga zatočili zajedno s njegovih 15 suboraca u podrumu. No čim je Jukić javio Manoliću da je uhvatio Merčepa, stigla je naredba da ga odmah pusti na slobodu. Merčep je nekoliko dana kasnije u Zagrebu unaprijeđen u savjetnika ministra unutarnjih poslova Ivana Vekića. Jukić je kasnije ispričao da je uzalud upozoravao predsjednika Tuđmana i ministra Šuška na postupke Tomislava Merčepa i da je jedino predsjednik Vlade Franjo Gregurić izjavio da se tomu mora stati na kraj. U statusu savjetnika ministra unutarnjih poslova Merčep je u kavani Style na Zagrebačkom velesajmu 29. rujna 1991.osnovao tzv. Merčepovu postrojbu. Zapovjednik postrojbe Franjo Nemet potvrdio je u istrazi da je 192 dobrovoljca sa statusom policijskih policajaca nakon kraće obuke upućeno u Pakrac.

Istrage opstruirali Šeks i Olujić?

Nakon povratka Merčepova zdruga u Zagreb, u miniranom podrumu kuće u pakračkom selu Bujanovica pronađeno je 17 masakriranih tijela žitelja srpske nacionalnosti, a otkriven je i improvizirani zatvor. Svjedoci su potvrdili da je bio razrađen precizan scenarij pljački, mučenja, silovanja i ubojstava. U studenome 1991. Munib Suljić, Igor Mikola, Siniša Rimac i Nebojša Hodak bili su uhićeni i priznali su ubojstvo Mihaljla Zeca, njegove supruge i 12 godišnje kćerke, ali i dio zločina počinjenih u Pakračkoj dolini. Zbog toga je protiv Tomislava Merčepa i njegovih suboraca već 1992. podignuta kaznena prijava, ali su je po naredbi državnog vrha navodno opstruirali tadašnji državni odvjetnici Vladimir Šeks i Željko Olujića.

Suđenje šestorici bivsih pripadnika Vojne policije iz 2008., optuženih za ratni zlocin nad srpskim civilima počinjen potkraj 1991. i pocetkom 1992.na Ribnjacima u blizini Marina Sela u pakračkome kraju Photo: Duško Mirković/24sataS izgovorom da su počinjene proceduralne pogreške te da se ne mogu naći svjedoci, oba su slučaja stavljena ad acta. Šest godina kasnije, nakon što se Bajramović u Feralu pohvalio da je zajedno s drugim pripadnicima Merčepovih postrojbi pobio na desetke srpskih civila, obnovljen je sudski postupak. Prije početka rasprave Merčepovo ime izbrisano je s popisa optuženika, a na listi su ostala imena Muniba Suljića, Igora Mikole, Siniše Rimca, Miroslava Bajramovića, Zvonimira Zakošeka, Krešimira Prosinečkog, Branka Šarića i Zorana Karlovića. U optužnici su bile vrlo detaljno opisane pljačke, torture, ubojstva i silovanja Merčepove postojbe. Ni na ovom suđenju, održanom 1997., pravosudni organi nisu se baš pretrgali od želje da dokažu zločine pa su svi osumnjičeni opet oslobođeni.

Tajne službe prikrivale zločin

Bajramović je u razgovoru za Nacional u kolovozu 1999. izjavio da su ga više puta pretukle osobe iz tajnih službi, tražeći da im preda dokumentaciju koja kompromitira državnu vlast u vezi s događajima u Pakračkoj Poljani. Istom je prilikom rekao da mu je tu dokumentaciju dala jedna od frakcija tajnih službi i natjerala ga da u intervjuu Feral Tribuneu 1997. iznese što su Merčepove jedinice radile u Pakračkoj Poljani. Ondje je ubijeno više osoba srpske nacionalnosti, koje bi prethodno bile odvođene iz svojih domova u Zagrebu, privremeno pritvarane na Zagrebačkom velesajmu, a potom nestajale. Jedna od tako stradalih žrtava bila je i Marina Nuić, čiji roditelji do danas ne znaju gdje je pokopana. Bajramović je za Nacional rekao i da mu je jedan od Tuđmanovih savjetnika nudio 15 milijuna kuna za “kooperativnost”, odnosno za predaju dokumenata koji kompromitiraju državnu vlast. Moguće je i da je dio te dokumentacije među materijalima dostupnim Državnom odvjetništvu. Kako su se u spornom razdoblju ponašali neki članovi Merčepove popstrojbe, najbolje ilustrira stradanje obitelji Zec. Munib Suljić, Siniša Rimac, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Snježana Živanović, oko 23 sata dovezli su se pred stan obitelji Zec u Poljaničkoj ulici u Zagrebu i probudili Mihajla Zeca, naredili mu da se hitno odjene i pođe s njima.

Zec se uplašio, pokušao pobjeći i oni su ga ustrijelili. Suprugu Mariju i kćer Aleksandru, koje su vidjele ubojstvo, odvezli su do planinarskog doma Adolfovac podno Sljemena, gdje su kao pričuvni pripadnici MUP-a bili stacionirani, i ondje ih također likvidirali. Isprva se činilo da će počinitelji tog zločina biti strogo kažnjeni. Policija ih je uhitila samo nekoliko dana nakon zlodjela, a oni su pred istražnim sucem priznali krivnju.

Pučist uz pomoć Šeksa, Šuška i Vukojevića

“Franjo Tuđman mi je odgovorio: ‘Pusti, pusti, možda će mi ti dečki (Merčepovci) još trebati" (Stjepan Mesić 2000.) Na slici: Tuđman i Gojko ŠušakAli u srpnju 1992. Okružni sud u Zagrebu proglasio ih je nedužnima zbog nedostatnih i nezakonito prikupljenih dokaza. Ključnima su se pokazali zapisnici sa saslušanja, u kojima su počinitelji detaljno opisali kako su likvidirali obitelj Zec, proširujući svoje iskaze i na neke druge torture i mučenja što su ih počinili. Te su iskaze vlastoručno potpisali i zato su, pravno gledano, i oslobođeni. Istražna sutkinja ih po zakonu nije imala pravo saslušavati bez prisutnosti odvjetnika, jer su bili osumnjičeni za kvalificirano, a ne obično ubojstvo, pa su njihova priznanja dobila status nevaljanih dokaza. Sudsko vijeće Okružnog suda odlučilo je da ostali prikupljeni dokazi nisu dovoljni da kazni osumnjičene. Ostale su brojne nedoumice. Nikad nije razjašnjeno jesu li počinitelji tog okrutnog ubojstva bili osumnjičeni za obično ili kvalificirano ubojstvo.

U jednom razgovoru s predsjednikom Tuđmanom, ostalo je zabilježeno u transkriptima pronađenim u Uredu predsjednika, Tomislav Merčep optužio je Zvonimira Trusića da je naredio likvidaciju obitelji Zec, a da je pri tomu bio na vezi s ondašnjim ministrom unutarnjih poslova Ivanom Vekićem. Merčep je 1995., uz izravnu pomoć Gojka Šuška, Vice Vukojevića i Vladimira Šeksa, pučistički preuzeo vodstvo nad Udrugom hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata. Otada je imućan čovjek koji, po pisanju Ferala, ima prostran stan u predgrađu Zagreba, obiteljsku kuću s ribnjakom u Dragonošcu i vozi luksuzni BMW.

Tuđman štitio ubojice

Kao takav kandidirao se i za predsjednika države na izborima 2000. Dugo se moglo samo naslućivati zašto sud nije kao svjedoke nikada pozvao preživjelu djecu obitelji Zec, koja su policiji potanko opisala što se dogodilo, a potom i identificirala ubojice svojih roditelja. Vjerojatni odgovor na te nedoumice početkom 2000. ponudio je predsjednik Republike Stipe Mesić. On je za Nacional izjavio da je početkom 1992. o tom slučaju otišao razgovarati s tadašnjim predsjednikom Franjom Tuđmanom. Mesić je bio zabrinut i zato što je djevojačko prezime Marije Zec bilo Mesić pa je zamolio Tuđmana da se svakako pobrine da krivci za taj zločin budu adekvatno procesuirani i kažnjeni. “Franjo Tuđman mi je odgovorio: ‘Pusti, pusti, možda će mi ti dečki još trebati’”, izjavio je u siječnju 2000. Mesić za Nacional. Sve to upućuje u najmanju ruku na to da Franju Tuđmana kao političara nije bilo stid zbog proceduralne pogreške koja je ubojice oslobodila, kao i na to da su ubojice imali moćnog političkog pokrovitelja.