OBITELJSKA KRONIČARKA Poznata hrvatska kostimografkinja i scenografkinja Latica Ivanišević u svom stanu u središtu Zagreba, gdje je prošlog ljeta u dahu napisala kroniku svoje slavne obitelji“Odrastala sam okružena umjetnicima od kojih sam mnogo naučila. Svoje prve izložbe crteža priređivala sam još kao dijete Juri Kaštelanu, moje odrastanje bilježio je fotoaparatom Tošo Dabac, a u domu Miroslava Krleže osjećala sam se kao kod kuće”, kaže Latica Ivanišević (68), poznata zagrebačka televizijska i kazališna kostimografkinja i scenografkinja, koja je objavila biografiju svoje velike i moćne obitelji. Riječ je o impozantnoj knjizi od gotovo 600 stranica, u kojoj je opisala uzbudljive sudbine najvažnijih članova svoje obitelji – majčine, Šilović-Gavella, i očeve, Ivanišević, od svog pradjeda bana Josipa Šilovića i djeda dr. Srećka Šilovića, ambasadora i velikog meštra lože Maksimilijana Vrhovvca, pa do svog oca, pjesnika i slikara Drage Ivaniševića, majke Ines Šilović, osnivačice folklornog ansambla Lado, i njezine tete Nane Šilović, supruge Otokara Keršovanija, koju je Staljin dao likvidirati. Knjiga pruža nevjerojatno mnogo pojedinosti i sjajan je uvid u epohu koja je nestala, tako da ima veliku dokumentarnu vrijednost.

Nacional: Što vas je ponukalo da opišete život svoje obitelji, koji je protjecao kao "uzbudljiv krimić"?
- U ladici pisaćeg stola neočekivano sam pronašla snop pisama, vezan vrpcom, svoje bake Irene Gavelle, koja ih je slala svojoj majci sa studija na konzervatoriju u Beču. U to vrijeme nije bilo uobičajeno da djevojke studiraju u drugom gradu i prabaka je inzistirala da joj piše svakog dana. Iako je u isto vrijeme u Beču studirao i njezin brat Branko Gavella, ništa nije pomoglo. U tim pismima ona je na slikovit, ali i kritičan način opisivala tadašnji život Beča, od druženja do kazališnih predstava. Čitajući ta pisma, osjetila sam dug prema obitelji, koja je bila hrvatska, ali i europsko-svjetski orijentirana, i odlučila zabilježiti čudesne živote njenih članova.

Nacional: Jeste li knjigu teško pisali?
- Pisanju sam pristupila s velikom odgovornošću prema ocu, pjesniku i slikaru Dragi Ivaniševiću, ali i prema ostalim precima - majčinu rodu Šilović i očevu Ivanišević. Provjeravala sam sve podatke u arhivima, a pisala pitko, iz srca, ne bih li čitaocima približila teške sudbine članova svoje obitelji, koji su doživjeli najveća priznanja, a zatim najveće padove i gubitke.

Nacional: Zašto ste knjizi dali naslov "Slušaj i gledaj, Latice"?
- U naš dom dolazili su neki od najvećih umjetnika i intelektulaca onoga vremena, od Jure Kaštelana do Tina Ujevića, koji su s ocem razgovarali do jutra. Majka mi je govorila: "Slušaj ih, dok ti glava ne padne, to ti je najveće škola!" Napravila mi je krevet pokraj vrata i ja sam upijala njihove razgovore. A otac me vodio u šetnje i govorio mi: "Gledaj, Latice, gledaj gore, ondje su fascinacije!" On me je oslobađao i pokazivao mi nebo, prozore, arhitekturu... Vodio me na Savu, k introvertiranom Ervinu Šinku i Vladimiru Nazoru, u ateljee k Motiki i Paraću, a nedjeljom smo posjećivali Modernu galeriju. Učili su me gledati i slušati i zato sam knjigu nazvala "Slušaj i gledaj, Latice".

Nacional: Kako ste uspjeli sabrati toliko detalja i priča?
- Majci sam često govorila: "Piši, samo piši." Jer sam intuitivno osjećala da moramo zadržati što više potankosti o svojoj obitelji. Tu smo biografiju htjele zajedno napisati, već smo imale i naslov - "Uz crni čaj". Kako je moja majka Ines Ivanišević rođena 1915. godine u Porto Allegreu u Brazilu, kad je moj djed dr. Srećko Šilović onamo otišao kao liječnik, u našu obitelj ušao je običaj pijenja crnog čaja iz velikih šalica. No otac i ja taj običaj nismo baš zdušno prihvatili - više smo voljeli piti mlijeko. A danas sam ja ovisnica o crnom čaju... No tek sam sedam godina nakon njezine smrti, s distance, rukom, brzo, tijekom samo jednog ljeta, napisala cijelu biografiju svoje obitelji.

Nacional: Jeste li u njenim rukopisima otkrili nešto što prije niste znali?
- Neke stvari iz života moje majke i oca jako su me iznenadile, ali i obradovale, primjerice, njezine mladenačke ljubavi. Moja majka bila je obrazovana i zanimljiva žena, a osnovala je folklorni ansambl Lado. Moj otac Drago Ivanišević rođen je u Trstu, a zatim ga je otac poslao u samostan u Zenicu da nauči hrvatski. Doktorirao je u Padovi i na Sorboni u Parizu, gdje je upoznao i moju majku, koja je ondje studirala povijest umjetnosti. Majka je opisala i prvi poljubac s ocem, u Parizu. Opisao ga je i on, ali pjesmom, no majka je spalila tu pjesmu. To me zaprepastilo, to mi nikad nije rekla. Kad su se moji roditelji rastali, otac se oslobodio i sljedećih je godina napisao i naslikao svoja najbolja djela. Već sam imala 20 godina i njihova me rastava nije jako pogodila. I dalje su se voljeli, ali njemu je trebala sloboda.

Nacional: Spominjete "odgoj stola". O čemu je riječ?
EMINENTNI POLITIČARI I UMJETNICI Latica Ivanišević s Miroslavom Krležom, Vladimirom Bakarićem, Srećkom Šilovićem i Titom- U ono okrutno vrijeme Informbiroa djecu su za vrijeme ozbiljnih razgovora slali u drugu sobu ili se počelo razgovarati na njemačkom ili francuskom. Kod nas je bilo drukčije: najozbiljnije stvari govorile su se otvoreno i izravno za stolom, primjerice, o užasnim sudbinama ljudi koji su nestajali preko noći, spominjala su se njihova puna imena i prezimena. To je bio okrutan odgoj, ali iskren, iz tih priča učila sam o životu.

Nacional: Jedan od najdramatičnijih dijelova knjige odnosi se na vašeg oca, kojega su 1954. maknuli s Akademije. Što je zapravo bio razlog?
- Moj je otac nakon rata bio jedan od osnivača Akademije dramskih umjetnosti i studenti su ga obožavali. A tada se sukobio sa zlim Rankom Marinkovićem i morao je otići iz Akademije. Poslije mi je moj bratić Nikola Batušić otkrio da je taj napad bio politički dirigiran. Na to upućuju i zapisnici s partijskih sastanaka u Akademiji. Čak se od studenata tražilo da potpišu izjavu da mog oca ne žele slušati, jer, zamislite, nerazumljivo predaje. Nitko se nije usudio reagirati, a Neva Rošić je zbog igranja u tatinoj drami "Ljubav u koroti" izgubila godinu na Akademiji. Pisala sam Titu, ali imao je pogrešne podatke i ništa nije poduzeo. Tata je bio dotučen, a poslije mu je to dalo snagu pobjednika.

Nacional: Kako je vaš djed s očeve strane, Mate Ivanišević, jedan od imućnijih ljudi u Trstu, stekao bogatstvo?
- Moji preci Ivaniševići otišli su iz Krila Jesenica kraj Poljica, brodom punim vina, u Trst. Moja nonica potjecala je iz prekrasnog Orija, gdje je vladao matrijarhat, i dobila je zdjelu punu dukata. U Trstu, jednome od tadašnjih mediteranskih središta, stekli su 17 restorana, a imali su i banke i brodove. Pretražujući po tršćanskim arhivima, našla sam dvije palače koje Tršćani i danas zovu palačama Ivanišević. Imali su troje djece i sva su se školovala u svijetu. Kad se 1923. vratio u Split, izgradio je nekoliko prekrasnih kuća od bijeloga mramora, za koje je od Meštrovića naručio karijatide. No zbog rata, karijatide nikad nisu isporučene. Bio je poznat po tome što je pomagao Židovima, omogućujući im da pobjegnu u Čile. Poslije rata imovina mu je, naravno, konfiscirana. Umro je u zatvorskoj bolnici od tuge.

Nacional: Važno mjesto u obitelji imao je djed s majčine strane, dr. Srećko Šilović, član ZAVNOH-a i ambasador, koji je živio i u Brazilu. Kako je došao do Južne Amerike?
- Moj djed Šilović otišao je u Brazil s cijelom obitelji iz političkih razloga. Ondje se javio Milku Musulinu, bratu moje prabake Olge Gavelle, koji je kao liječnik radio u Rio de Janeiru. Budući da se nije slagao s metodama rada tog liječnika, otišao je u pustinju, gdje se na konju probijao do pacijenata koji su živjeli u kolibama od granja. Tek kad je izliječio jedno dijete iz bogate obitelji, postao je ugledan i bogat, pa je baki naručio klavir Steinway iz New Yorka. Nakon 30 godina, kad je minula opasnost od izbijanja bolesti, otkrio nam je da je liječio i jednog gubavca.

Nacional: Je li vam ispričao kako je postao veliki meštar lože Maksimilijan Vrhovec?
- Djed nikad o tome nije govorio. Ali to nam je potvrdio Francuz koji je u Beogradu osnivao slobodnozidarsku ložu. Povjerio nam je da je djed bio i sion. Otkrio nam je da je upravo dr. Šilović javio Titu da upozori Staljina o napadu Njemačke. Staljin je to prečuo, jer je dan ranije poslao vlak s hranom kao pomoć Njemačkoj, po tome je jasno da je bio siguran u svoj sporazum s Hitlerom. Djed je ipak znao reći da se u Brazilu apsolutno ništa nije radilo bez sporazuma s masonima. Masoni su bili časni, odabrani ljudi i veliki stručnjaci, primjerice, Grga Novak je bio mason. Ponosna sam na to.

Nacional: Pišete da je vaša obitelj puno stekla, ali i puno izgubila zbog priklonjenosti komunizmu i odlaska u partizane, te zbog jednog čovjeka - Tita?
- Ne samo zbog Tita, nego i zbog mladog revolucionara Otokora Keršovanija, koji je kao zatvorenik postao prvi suprug moje tete Nane. Moj djed, baka i moja mama svakog su mjeseca političkim zatvorenicima u Lepoglavu donosili odjeću, knjige i ostale potrepštine. Tu su bili, uz Keršovanija, Moša Pijade i Tito, koji je mojoj majci Ines, 13-godišnjoj djevojčici, prenosio šifrirane poruke za drugove u Zagrebu. Nakon toga su ju izbacili iz škole, a cijeli Zagreb brujio je da obitelj Šilović-Gavella ide u Lepoglavu. Istodobno se u salonu Šilovićevih u Masarykovoj ulici sastajala najveća krema Zagreba - Bella i Miroslav Krleža, Branko Gavella, Dubravko Dujšin, Mihovil Kombol, Ljubo Babić, Lovro Matačić i drugi. Zatim su izgubili imovinu i nakit, napustili sve i otišli u partizane, gdje je djed vodio bolnicu, a otac osnovao kazalište.

Nacional: Na kraju spominjete i mlađe intelektualce i umjetnike, poput Ede Murtića, koji su posjećivali vašeg oca. Kako je Murtić utjecao na vas?
- Edo Murtić bio je jedan od najboljih prijatelja mog oca, koji ga je smatrao velikim slikarom. Otac mi je rekao: "Najviše ćeš naučiti od Murtića!" Tako sam od Murtića naučila brojne tehnike - crtež, emajl i keramiku, a podučavao me i slobodi stvaralaštva. Murtić je bio velik intelektualac širokih nazora i nevjerojatne energije. Bio je zaljubljen u život, pravi hedonist. Kad su mu jedanput prekrili etiketu na boci vina, po okusu je pogodio iz kojih vinograda u Francuskoj potječe, čak i godinu berbe! Čudesno je kuhao i bio je do kraja pošten čovjek.

Nacional: Kako danas gledate na svoje mjesto u toj velikoj obitelji?
- Već s 14 godina shvatila sam da ih nikad neću dostići. Apsolvirala sam pravo, ali budući da sam već bila inficirana umjetnošću, bavila sam se kostimografijom i scenografijom. Ponosna sam što sam dio svoje obitelji, jedino mi je žao što mi je promaknulo ono najljepše - dijete.