Zoran FerićNa Zvonimirovu tisućugodišnju kletvu, nadovezalo se i dvadesetogodišnje prokletstvo HDZ-a. Četiri su teška utega koji nas sprečavaju da postanemo normalna europska zemlja: ratni zločini, krajnje ispolitizirana Katolička crkva, kriminalna privatizacija i sveprisutna korupcija. Od ranih devedesetih spominju se slučajevi Zec i Pakračka poljana koji se dovode u vezu s bivšim saborskim zastupnikom i predsjedničkim kandidatom, Tomislavom Merčepom. Taj je gospodin prošloga petka konačno uhapšen pod sumnjom za ratne zločine. Na isti dan kad je to trebao biti i odbjegli bivši premijer, koji je ovu zemlju, doduše za svoj račun, ipak izveo iz krvave i autistične nacionalističke epizode. Kad je Ivo Sanader na televiziji izrekao „Hristos se rodi“, bio je to veliki datum za demokraciju u Hrvatskoj, ali ne i za njene financije. Sanaderovo “Hristos se rodi” je sigurno najbolje naplaćena božićna čestitka u sveukupnoj povijesti kršćanstva. No, ni to “Hristos se rodi” nije moglo Tomislava Merčepa u ono vrijeme strpati u zatvor i dovesti pred sud.

Zašto? Zato što ga je štitila ta ista stranka čiji je predsjednik našim sugrađanima pravoslavne vjere tako lijepo čestitao Božić. Merčepa, zapravo, od samoga početka štiti vrh HDZ-a, a takva praksa nije prestala ni kad im je, s godinama, postao prilično neugodan. Čak i prije tri dana, kad je Merčep konačno uhapšen, Andrija Hebrang, neformalni stranački ministar za štete, branio ga je na televiziji i isticao njegove ratne zasluge. Prozirna je to repriza slučajeva Rončević i Polančec, koje je svojevremeno isto tako branio vrh vladajuće stranke uvjeren u njihovu nevinost. To, međutim, što Hebrang sada ističe Merčepove zasluge, kao što je svojevremeno isticao Rončevićevu nevinost, vjerojatno znači da se Tomislavu Merčepu ne piše dobro. Štiteći čovjeka osumnjičenog za svirepi ratni zločin, stranka na vlasti poklonila mu je 19 godina života. Hoće li, ako se na sudu utvrdi da je kriv, itko odgovarati i za tih poklonjenih 19 godina? Tih 19 godina bit će jedna od najvećih sramota ove stranke, kao što je sramota što ga čak i danas brane.

Da Aleksandru Zec merčepovci nisu usmrtili 1991. danas bi imala 30 godina. Pa upravo za tih 19 godina koliko ju se mrtvu spominje zato što njeni ubojice nisu procesuirani, trebao bi netko iz ove stranke ozbiljno odgovarati. Želja Franje Tuđmana da okupi što više pristaša i osigura vlast utjecala je i na to da se u Hrvatskoj rehabilitira ustaštvo, a upravo je time otvoren širok put ratnim zločinima. Put rehabilitaciji ustaštva otvorila je i Katolička crkva, točnije, dobar dio pojedinaca unutar crkve, koji je manje ili više otvoreno iskazivao svoje simpatije prema NDH, ustašama i ponekim ustaškim dužnosnicima koji su, valjda, bili uzorni katolici. Kao da im je naknadno probuđeni strah od komunizma, kad od komunizma nije ostalo ni k, pomutio razum. Pa kao što nam je u početku formiranja države i oko međunarodnoga priznanja Vatikan izuzetno pomogao, tako nam je tokom ovog dvadesetogodišnjeg razdoblja naša vlastita crkva svojim simpatijama prema ustaštvu, a pogotovo degutantnim misama za Antu Pavelića, enormno međunarodno i civilizacijski odmogla. Kriminalna privatizacija također je bila dio doktrine prvog hrvatskog predsjednika. Svojom pričom o 200 bogatih obitelji koje bi vladale ovom zemljom, a onda i očitom potporom HDZ-a pojedinim tajkunima da se obogate i privatiziraju sve što je moguće, Tuđmanov režim je stvorio tajkunsku oligarhiju sastavljenu od skorojevića i poslušnika koja je trebala biti trajni temelj njegove vlasti. HDZ je deklarativno podržavao demokraciju, ali se zapravo zdušno radilo na njenom što efikasnijem ukidanju. Hrvatski su političari u tom smislu zapravo preslikali modele južnoameričkih društava s njihovim oligarhijama i njihovim snažnim utjecajem visokih katoličkih dostojanstvenika. Tuđman, ironično, nije doživio da dugo vlada državom koju je ustrojio, ali time su se itekako okoristili stranka i njen novi predsjednik, Ivo Sanader.

Nacionaliste su zamijenili biznismeni koji izvikuju antikomunističke parole u zemlji u kojoj komunizma odavno nema, ideologijom zadojene nacionalne komesare zamijenili su ljudi s višom socijalnom inteligencijom i boljim manirama. Iako ni u tom periodu, sjetimo se, nije nedostajalo bahatosti, bezobrazluka i cinizma. Ubojice su zamijenili lopovi. I tko može reći da hrvatsko društvo ne napreduje? Korupcija je pak prisutna čitavo vrijeme. Zahvatila je sve segmente društva, pojavljuje se na svim razinama, od visoke politike i biznisa, kao i kod nekih naših europskih susjeda, pa do razine običnoga života: plaćanja kazni u prometu, plaćanja operacija ili pregleda, potplaćivanja sudaca ili profesora na fakultetima. Rezultat toga je posvemašnja pravna nesigurnost, nesigurnost svakog građanina, bujanje klasičnih oblika kriminala, enormno razvijen privredni kriminal, pogotovo u državnim poduzećima, isisavanje novca, potkupljivanje čitavih resora, plaćanje socijalnoga mira i potplaćivanje lokalnih političara. Ivo Sanader, čini se snosi izuzetno veliku krivicu za stanje u zemlji, za gubitak vjere u pravdu, društvene institucije i u samoga čovjeka, ali nije i ne može biti jedini odgovoran.

Hapšenje Ive Sanadera zapravo je simbolično hapšenje čitave stranke. Nitko ne može vjerovati da nitko u HDZ-u nije znao što im predsjednik radi. Tko bi, dakle, trebao odgovarati za prikrivanje? I to ratnih zločinaca i lopova podjednako. A Ivi Sanaderu čiji, najstrašniji čas još nije kucnuo, valjalo bi za utjehu možda poručiti: istoga dana uhapsili su i jednog goreg od vas.