Srećko JurdanaProturječne pravosudne vijesti stižu iz zapadnoalpske zone; Sanaderov priručni odvjetnik – stanoviti g. Suppan – na jednoj strani šalje iz Austrije poruke da se njegov klijent želi što brže vratiti u Hrvatsku, “kamo je i putovao kad su ga uhapsili”, da u domovini “raščisti stvari” i riješi svoj problem na vlastito i opće zadovoljstvo. Navodno čak tvrdi kako je “Sanader imao dogovor s hrvatskom policijom da se vrati i preda”. U drugoj varijanti, publika je obaviještena da instantnoga povratka nema, nipošto ne sve dok dužnosniku ne istekne uvodna faza pritvora. Na temelju prvoga situacijskog scenarija mogao bi se steći dojam kako su gospodin Sanader i njegov odvjetnik nezadovoljni upravo time što je austrijska policija bitno usporila Sanaderov povratak. Čovjek je hrlio prema Hrvatskoj, žudeći da se što prije dočepa Remetinca, kad su ga prekinuli u toj nostalgičnoj utrci i organizirali mu intermezzo u salzburškome pritvoru. Sanaderu su time uskraćeni dragocjeni trenuci koje je htio provesti u društvu USKOK-a.

Po drugome scenariju, visoki uhićenik ipak je odlučio procijeniti okolnosti i usporiti odluku o časnome povratku, dok ne vidi što mu se više isplati. U Hrvatskoj mu ćelija ne gine; u Austriji će ga možda pustiti na privremenu uvjetnu slobodu, po modelu Vladimira Zagorca. Uglavnom, frekventni Tauern Autobahn Gebiet postao je pozornica za osobnu dramu brzoga snalaženja, u cjelini i sofisticiranu situacijsku komediju. Bez obzira na Sanaderove nepredvidljive odluke i namjere, njegov slučaj uspio je potvrditi staru pučku spoznaju da policija može sve što hoće, samo ako hoće. Na početku su glumili tešku zbunjenost i zasipali publiku neodređenim vijestima – Sanader je možda ovdje, možda ondje, možda tamo, možda ovamo – a kad je u bilateralnoj hrvatsko-austrijskoj kombinatorici pao konačan dogovor da ga uhapse, na cesti su ga locirali u pet minuta. Ozna sve dozna, kaže poznata poslovica. Što je zapravo radio na toj cesti? Jasno je da je namjeravao pobjeći u Ameriku, ali ona mu je – vjerojatno u dogovoru s hrvatskom stranom – ukinula vizu, a time i mogućnost da iskoristi kupljenu kartu München-Washington. Nejasno je na koji je način dobio informaciju da mu viza ne vrijedi, no protiv njega je radila tehnologija.

U modernom vremenu međunarodni putnički statusi mijenjaju se jednim klikom na kompjuteru: još jučer je Sanader moderirao visoke predavačke seanse na newyorškom sveučilištu, danas već ne može ni doći do New Yorka, jer mu ispred imena stoji nekakva zvjezdica kao upozorenje. Iz aspekta bjegunčeve logistike, bolje bi mu bilo da se iz tog New Yorka nije ni vraćao, no očito je do posljednjega trenutka intuitivno vjerovao da će ga zaštititi nekakva apstraktna karizma ili imunitet. Svi drugi su ranjivi, on nije; bez obzira na sve, Hrvatska ostaje njegova zona utjecaja. Kad mu već ta Hrvatska nije na vrijeme oduzela putovnicu – DORH i USKOK trebalo bi pitati za razloge – s novcem kojega ima poprilično (premda se ne zna koliko mu je dostupan) mogao je unajmiti kakav zrakoplov i mirno odjezditi u daleke predjele globusa gdje ne traže vize. Pitanje je, međutim, bi li ga i na taj način pustili da ode iz Njemačke, ili Austrije, ili gdje se već inicijalno zatekao. Iako to nije znao, stari ribari oko njega su očito već ispleli mrižu svoju. Kad je shvatio da se ne će moći evakuirati u Sjedinjene Države, svoj drugi dom, počeo je tumarati Tauernom i razmišljati o kontroli štete. Razborito bi u tom trenutku postupio da je odmah nazvao austrijsku ili hrvatsku policiju, i zatražio da ga pokupe, ili dočekaju na Bregani.

Time bi demonstrirao volju da se preda i djelomice poništio loše efekte odluke da napusti Hrvatsku baš onoga dana kad mu je Sabor ukidao imunitet. Nije, međutim. Nalazeći se, vjerojatno, u ekscitiranome stanju, nastavio je besmislenu turističku vožnju kao da se ništa ne događa, dopustio da ga presretnu kod naplatnih kućica, i tako zadržao pravni status bjegunca pred zakonom. Nakon zatvorskoga smirenja shvatio je da treba jahati na ideji kako se svojevoljno kanio predati, jer ona mu potencijalno olakšava status i u Austriji i u Hrvatskoj. Otud nedvojbeno i bizarne poruke da je “s hrvatskom policijom imao dogovor”. Po nekim interpretacijama, kao definirani bjegunac, u Hrvatskoj on – nakon uvodnih nekoliko mjeseci Remetinca – u daljnjoj fazi pripremanja optužnice ne može biti pušten iz pritvora (za razliku od blažeg tretmana kojem su podvrgnuti drugi članovi njegove inkriminirane skupine). Na Antu Gotovinu u Haagu primjenjuje se to pravilo, no hrvatsko pravosuđe pripada u zonu nepredvidljivosti. Možda se upravo na toj liniji razvija Sanaderovo aktualno procjenjivanje svrsishodnosti daljnjih poteza.

Pristane li (spomenuto hrvatsko pravosuđe) da mu progleda kroz prste oko bijega iz zemlje, mogao bi pristati na hitno izručenje. Budu li ga rigorozno tretirali kao figuru koja bježi pred zakonom, mogao bi pokušati maksimalno produljiti boravak u Austriji, za koju ga vežu financijske uspomene i neke statusne analogije: njegov saveznik Kulterer iz Hypo banke također je u zatvoru. U javnosti cirkuliraju mišljenja da je gospodin Sanader krenuo na svoje zadnje putovanje kako bi sakrio dokumente, novac, kartice i druge tragove o svojim aktivnostima, koji bi se protiv njega mogli iskoristiti na sudu. Promatrač koji je u donošenju zaključaka umio pokazivati dozu kredibiliteta, tvrdi čak da se među tim papirima nalaze i nekakve kompromitantne stvari o Jadranki Kosor i bivšem predsjedniku Mesiću, s kojima bi Sanader mogao pokušati trgovati. Razvoj događaja pokazat će, možda, ima li u tome nešto, ali vrijednost ideje zasad je poprilično suspektna. Sanader je imao godine na raspolaganju da sakrije sve što je htio i mogao sakriti, pa ako je čekao zadnji trenutak – dan kad su ga odlučili uhititi – da krene u akciju, dokazao je da mu je brzina reagiranja doista jednaka nuli.