Zoran FerićProtekli je tjedan bio u znaku nogometa. S nestrpljenjem se očekivao završetak derbija Marković: Štimac, a onda su sredinom tjedna BBB-i kamenovali i zapalili autobus s gostima grčkog kluba PAOK. Napad je bio organiziran, vojnički precizan i munjevit. Prva grupa razbila je kamenjem prozore, a druga ubacila u autobus zapaljene baklje. Ozlijeđeno je desetak ljudi. Normalnom čovjeku, kad sve to gleda, posve je nejasno kako se klubovi, policija, sudovi i socijala ne mogu nositi s grupom delinkventnih klinaca koja se igra rata. No taj brak između nasilja i nogometa, koji nije samo hrvatska specifičnost i postoji u svim većim europskim gradovima, kod nas ima i jednu dodatnu dimenziju.

HRVATI SU ZA prvog predsjednika svoje neovisne države izabrali bivšeg predsjednika beogradskog vojnog kluba Partizan. Na ovom dijelu Balkana nogomet je oduvijek bio povezan s politikom, bilo tako da se u politiku ulazilo iz nogometa, ili iz politike u nogomet, ali je ta povezanost uvijek bila jasna i manje-više direktna. Logično, jer politički potencijal nogometa može uvidjeti i najgluplja vlast. Tako je bilo u Jugoslaviji, a taj je model Franjo Tuđman preuzeo i u državi kojom je od devedesetih autokratski vladao. Prvi se hrvatski predsjednik paranoično miješao u nogomet. Postavljao je kadrove u nogometnom savezu, preimenovao je Dinamo u Croatiju i postavio Canjugu za šefa. Taj je klub bio primjer korištenja nogometa u vanjskopolitičke svrhe u okviru genijalne Tuđmanove ideje o nogometu kao najboljem ambasadoru Hrvatske. Navijačke skupine dijelile su s tadašnjom vlasti i svoje političke stavove i svjetonazor koji su bili desni i nacionalistički, a u određenoj mjeri i nacistički i rasistički. Upravo zato vlast se prema njima ponašala kao prema prirodnom savezniku koji, eto, ponekad može postati neugodan, ali u globalu, kao da su govorili: “To su naši dečki koji hrvatski misle i zato se prema njima ne smije biti previše strog ni kad stvaraju nerede“. Pa kao što nas je politička nomenklatura uvalila u siromaštvo i beznađe, tako je omogućila i organiziranim divljacima s nogometnih terena da divljaju po gradovima, manje-više nekažnjeno prebijaju ljude i demoliraju tramvaje.

TA JE TRADICIJA gledanja kroz prste dovela i do najnovijeg, krajnje drskog napada na autobus s grčkim navijačima. To nije bio samo navijački ispad, ova akcija ima sve karakteristike terorističkog napada i kao takva treba biti tretirana. Terorizam koji u korijenu ima ksenofobiju. A ljudi koji su doživjeli napad i spasili se težih posljedica, više nisu izlazili iz hotela, bili su uplašeni i posvuda su vidjeli opasnost. No oni će otići u svoju zemlju i više se nikada neće vratiti ovamo. A što je s nama koji ovdje živimo? Moramo li prije ili poslije svake velike utakmice živjeti u izvanrednom stanju? A upravo je to ono što nam se događa. Strah od navijača u vrijeme kad se u gradu igra velika utakmica postao je opće mjesto našega življenja. U to vrijeme izbjegavamo tramvaje i gužvu kao što na ulici izbjegavamo automobile. Jedan je to od strahova koji su se iz mozga već spustili nekamo u kičmu i ponekad čak nismo ni svjesni da postoji, se sve odvija u prostoru refleksnog. Vidiš li grupu mladića sa šalovima, pogotovo ako si mlađi i muško, izbjeći ćeš ih pognuta pogleda, obrate li ti se, odgovarat ćeš kratko, jasno i u žurbi. Izbjegavat ćeš svaki sukob, dozvoliti da ti vrijeđaju curu, da se verbalno iživljavaju na tvojoj majci. To je taktika ponašanja „normalnog“ građana u blizini grupe razbijača koji sebe zovu navijačima. U tramvaju gledat ćeš kako demoliraju sjedala, praviti se da ne vidiš kad uzmu nekoga na pik i počne vrijeđanje, a degutantni nasilnici svršavaju od narcističkog zadovoljstva. I još dugo nakon što utakmica prođe, štoviše, godinama nakon toga, osjećat ćeš se loše jer nisi spreman na nasilje i jer je pametnije ne upuštati se u tuču, a najradije bi ih sve umlatio tupom stranom sjekire. Naime, svatko tko ima iole normalan život može izgubiti puno više od delinkventne maloljetne životinje koja je namirisala krv i kojoj je u tom trenutku svejedno. Moramo li stvarno doživjeti reprizu slučaja Despić? Moramo li uistinu strahovati da će i oni koji su u ovoj priči „mirni dečki“ početi nositi oružje da se obrane od agresivne ruljetine? Tim više što imamo policiju koja bi nas od te rulje trebala čuvati, a koja to zasada čini prilično neučinkovito. Kad se prije nekoliko godina govorilo o korupciji na visokoj razini i o tome da nitko nije ni otkriven ni procesuiran, obično se objašnjavalo da nema političke volje za neku ozbiljniju akciju. Danas, kad nam bivši premijer čami u zatvoru u Austriji, ta se politička volja nazire, a proces je, nadamo se nezaustavljiv. Međutim, za problem nogometnog nasilja možemo reći da još uvijek nema političke volje kako bi ga se ozbiljno riješilo.

TREBA U PRVOM redu prestati povlađivati agresivnoj rulji i početi primjenjivati zakone ove zemlje i na njih. Iskustva stranih zemalja s vrlo oštrim kaznama pokazala su rezultate. Naš je, međutim, problem što se ni postojeće pravne mogućnosti ne koriste u dovoljnoj mjeri. U prvome redu bezuvjetni zatvor, a onda i druge mjere sprečavanja, kao što je ozbiljan rad za opće dobro i ozbiljan sustav preodgajanja. Onoga momenta kad svakom od tih klinaca postane jasno da će ga se, ako ozlijedi nekoga, dočepati neumoljiv zatvorski sistem, a onda i čitav niz mjera kojima će godinama biti podvrgnut, kao što su radionice o nenasilju, suočavanje sa žrtvama, izoliranje od grupe i od kuće, stvari će se poboljšati. Jedino tako će nasilje biti svedeno na daleko manju mjeru, a naši gradovi poslije utakmica neće izgledati kao poprišta velikih bitaka.