Objavljeno u Nacionalu br. 789, 2010-12-28

Autor: Zoran Ferić

Božićna laž

Kad bi Klingonac odjednom sišao na Zemlju baš u božićno vrijeme, mogao bi pomisliti da smo mi Zemljani zaista dobra bića. Kratkotrajna božićna dobrota vreba nas na estradi, u kulturi, na političkoj sceni, nalazimo je odjednom i u velikom biznisu

Zoran FerićZoran FerićU školi gdje radim, već deset godina svake zime, pred praznike, glumim Djeda Mraza za djecu svojih kolega. I nikad mi to nije bila laka uloga. Štoviše, pred nastup za djecu imam neusporedivo jaču tremu nego pred neki književni nastup ili prije čitanja na nekom festivalu. I svake godine, oblačeći crveni kostim u tajništvu, kostim koji stari i fuca se zajedno sa mnom, pitam se koji je razlog ove treme. Naime, čitavog života radim posao koji pretpostavlja neku vrstu javnoga nastupa, u razredu ili pred publikom, svejedno, a s godinama naredalo se i razgovora za televiziju i nastupa pred doista velikim auditorijem. A ništa mi ne stvara takvu tremu kao grupica od sedam ili osam dječaka i djevojčica predškolskog uzrasta. Kako u sebi pronaći razlog toj misteriji? Što bi moglo biti uzrok sinulo mi je baš ove godine. Primijetio sam na širokim crvenim hlačama u kojima Djed Mraz putuje iz daleke Laponije, golemu rupu među nogama, gdje su hlače spojene. Rupu koja nije nastala pucanjem po šavu, nego zbog istrošenosti platna. Kako, pomislio sam, pa oblačim ovo samo jednom godišnje? Doduše, isti kostim upotrebljava i naša dramska skupina, ali ni to ne bi trebalo biti toliko da se platno istanji.


Ono što je istanjilo platno, zapravo je vrijeme. Bojim li se ja to vlastite starosti kad glumim starca koji je besmrtan? Posve vjerojatno.Vrijeme tu sasvim sigurno igra značajnu ulogu jer se svake godine ove dužnosti bojim sve više. A djeca kojoj sam na početku svoje djedovske karijere dijelio igračke i bombone sada studiraju. Skoro čitav njihov život u mome se nije promijenilo ništa. To je valjda jedna od čari starenja: dugi periodi vremena promiču a da se ni ne okrenemo, a onda svijet odjednom izgleda toliko drugačije da čovjeku nije žao ni umrijeti. Možda je nelagoda koja me obuzima u trenucima dok sam djed Mraz zapravo nelagoda što glumimo besmrtnike, a sami smo toliko jadni i smrtni? Ove godine, međutim, gledajući kroz rupu u djedmrazovskim hlačama vrhove svojih cipela, postalo mi je jasnije nego prošlih godina. Ne bojim se vremena, ne muči me vlastita smrtnost, ne zavidim djeci na mladosti, ni mladima na vremenu koje im predstoji, zapravo me je strah jedne jedine stvari: da ne budem razotkriven.

Da dječica ne otkriju kako nisam pravi Djed Mraz. A budući da Djed Mraz ne postoji, da se ne može biti pravi Djed Mraz, ta je uloga od početka definirana kao laž. I te se laži bojim pred tim mladim dušama. Naime, onoga trenutka kad dijete shvati da dobri djed iz Laponije ne postoji, postat će svjesno koliko im ovaj svijet laže i svakoga će dana otkrivati sve novu i novu laž. Odrastanje i nije ništa drugo nego polagan i bolan proces spoznavanja laži koje nas oblikuju, a počinje kad shvatimo da nema Djeda Mraza. Naime, taj djed, kojega je izmislila Coca Cola, preuzeli komunisti, a tranzicijski komesari prekrstili u Djeda Božićnjaka, može biti postariji profesor nezadovoljan životom i temeljito uplašen djecom, ili trećerazredni glumac i pijanac koji se zavarava da će se jednom ostaviti alkohola i zaigrati Hamleta na Lovrijencu, ili student elektrotehnike koji krpa budžet, pa čak i bivši robijaš koji pokušava zaraditi neku sitnu lovu. I svi oni, zajedno sa mnom, su jedna velika laž koja u božićno vrijeme poplavi čitav nam poznati svijet. A laž, kad oponaša svijet, umjetnost, dobrotu ili Boga, pretvara se u najgori kič. U „Nepodnošljivoj lakoći postojanja“ Kundera kaže: “Izvor kiča je kategorička suglasnost s postojanjem. Ali što je osnova postojanja? Bog? Čovjek? Borba? Ljubav? Muškarac? Žena? Na to razni ljudi gledaju različito i zato postoje razne vrste kiča – katolički, protestantski, židovski, komunistički, demokratski, feministički, američki, nacionalni, internacionalni.“

I sav taj kič udara nas najjače baš oko Božića. A u našem, hrvatskom, doživljaju Božića, tradicionalno, ima kiča na pretek. U nedavnoj prošlosti tu su bili tijesno isprepleteni komunistički, nacionalni i katolički kič i baš su se lijepo dopunjavali. Naime, crkva je devedesetih, s padom komunističkoga kiča, u mnogim segmentima preuzela ulogu Partije. Jedan je totalitaristički kič zamijenjen drugim; biti katolik značilo je ne biti komunist, točnije ne biti neprijatelj. Logično, jer su neprijatelji imali dosta neugodnosti, Pakračka poljana je jedna od njih. Vjeronauk je uveden u škole istom onom logikom kojom je uvedena, recimo, teorija i praksa samoupravnog socijalizma. Djeca koja ne idu na vjeronauk bila su stigmatizirana kao i, nešto ranije, djeca koja su išla na vjeronauk izvan škole. Ljudi su se deklarirali kao katolici ne zbog vjere, nego zbog straha. Imali su dva ozbiljna razloga, da se zaštite i da se uklope. I tako se laž množila. A ta potreba za ugodnim osjećajem zajedništva je isto tako kič, zato je na nekom popisu stanovništva sredinom devedesetih u Splitu bilo samo devet pravoslavaca.

To je vrijeme bivših komunističkih rukovodilaca koji su za Božić sjedili u prvim redovima katedrale. Već odavno nije tako. Katolički totalitaristički kič ponešto je u defanzivi, ali ga je zamijenio drugi oblik kiča: Božić kao blagdan sveopće laži koja se kupuje i prodaje. Kad bi Klingonac odjednom sišao na Zemlju baš u božićno vrijeme, mogao bi pomisliti da smo mi Zemljani stvarno dobra bića. Toliko se u to vrijeme trguje dobrotom, požrtvovnošću i brigom za druge da to jednostavno postaje kič koji se možda i teže podnosi nego onaj totalitaristički. Kratkotrajna božićna dobrota vreba nas na estradi, u kulturi, na političkoj sceni, nalazimo je odjednom i u velikom biznisu gdje joj inače nema mjesta jer je u tom segmentu interes ozakonjen i moralno apsolutno prihvatljiv. Dobrota oko Božića postaje osnovna valuta i kod za javno komuniciranje. Problem je samo što znamo da je sve skupa žalosna i kratkotrajna laž. Baš je zato tako ugodno, kad si malen, u sav taj kič stvarno vjerovati.

Vezane vijesti

Retro-sela za ugodnu starost

Retro-sela za ugodnu starost

U Švicarskoj gradit će se selo za oboljele od Alzheimera. Projektirano je da izgleda kao iz 50-ih godina kako bi ljude koji danas imaju 70-80… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika