Renato BaretićJedan engleski lord, zahvaljujući iznimnim poslovnim pregnućima unuke Ivana Meštrovića, čija londonska agencija Britancima uspješno dila sve što se na otoku Visu nudi na prodaju (misli se, naravno, samo na nekretnine) prije nekoliko je godina kupio veliku kamenu kuću na Kutu, najljepšem predjelu grada Visa, s pogledom na otočić Host, nazvan tako po britanskom komodoru Williamu Hosteu, koji je tu 1811., u posljednjoj bitci klasičnih jedrenjaka, porazio nadmoćniju Napoleonovu armadu...

Naravno, renovirao je lord svoju novu ljetnu rezidenciju sasvim u skladu s lokalnim običajima: klima-uređajima i bijelom PVC-stolarijom. (Ta klima, inače, zuji usitno preko cijele godine, premda lord i lady ovdje provedu tek mjesec – dva; valjda zato da im zidovi – kao u onoj staroj novokomponovanoj – “ne navuku vlagu”). I sve bi to bilo nice and lovely, štoviše potpuno hrvatski, da lord prije stanovita vremena nije dao intervju lokalnom dnevnom listu te s visoka kazao, pače naglasio, kako bi Višani ipak malo više trebali skrbiti o svojoj tradiciji, paziti da im izazovi novog doba, ponajprije betonizacija i apartmanizacija i industrijski turizam, poglavito nautički, što manje narušuju sklad u koji su se lord i lady onomad zaljubili, odriješili kesu, pa odmah pošli u nabavku bijelih plastičnih škura i vanjskih te unutarnjih air-condition jedinica...

Svakoga sa zrncem soli u glavi umah je na te riječi snašla urtikarija s višednevnim proljevom: taj nevjerojatni arivističko-kolonijalistički duh (Britanci, uzgred, zbog one bitke otprije 200 godina Vis i danas smatraju nekako svojim i zovu ga “malom Maltom” i “jadranskim Gibraltarom”) jedva da se u ponekom detalju razlikuje od manira domaćih agresivnih došljaka. Frajer dođe, kupi, natakari na novu fasadu plastične šarapolke i ulazna vrata sa zvekirom i odmah se osjeti mjerodavnim da propisuje kako će se domoroci odijevati i kad smiju pjevati lokalne napjeve i kome će prvome nuditi najbolje komade friško ulovljene ribe... Ma ajde doma, seronjo, pa tamo propisuj! Željko Kerum, nemoćni i nesposobni gradonačelnik Splita, poznato je, nije engleski lord. Postoje teoretske mogućnosti da znade da se ono ispupčeno gumance ispred viškoga porta zove baš Host, ali znanost je unisona u zaključku kako pojma nema ni po kome je tako nazvan, niti zašto.

U struci postoje opravdane dvojbe oko toga vjeruje li da je ikad uopće postojala 1811. godina, a prilično je izvjesno kako je jedina viška bitka za koju zna ona kad se sa Svagijem (ili je bio Livaja? ili sva trojica?) zakrvio oko zadnjega hladnoga škampa na pladnju iz “Pojode”, malo pred svitanje... Pa ipak, bez obzira na sve to, viški lord sa svojim uzurpatorskim dođoškim sugestijama za blentave urođenike željne nekakvog napretka skladno se u bahatosti rimuje s Kerumom i njegovom bezočnom božićnom porukom nezaposlenim sugrađanima: ako ne možete naći posao u Splitu, vratite se na selo ili na otoke odakle su vam roditelji došli; ovdje odavna nema nikakve proizvodnje, sve je u trgovini i uslugama, nema tu kruha! Originalan je to i inovativan recept za statističko smanjivanje postotka nezaposlenih u Splitu, rekli bi jedni. “Pun mi vas je kurac, gonite se svi u pičku materinu!”, preveli bi na čisti hrvatski drugi, doslovno citirajući skrivenu poruku ove božićne (neza)poslanice, odaslane s PVC-prozora imućnoga velmože čije savjete nitko nije slušao pa smo, eto vam bagro nezahvalna, đubradi mučka (mučka, ne mućka!), dospjeli tu gdje jesmo. “Jes, aj kenj!”, dometnuli bi treći, oni koji još pamte Kerumovu lanjsku posudbu Obaminog izbornog slogana i vrijeme kad je budući gradonačelnik obećavao Split bez podstanara i nezaposlenih.

Četvrti će se, upotrijebivši zdrav razum, opjevan u nizu klasika naše književne, dramske i filmske umjetnosti, zapitati: “Al Žele, buogareti, ako ćemo svi nazad naselo, kuoćet unda višo glasovat za Rvacku građansku stranku?!”. Peti će, uglavnom u komentarima čitatelja po portalima, pisati: “to Keri, svu tu bagru triba nazad oklen je i dosla, skupa skosoricon srpkinjom”... Promoćurniji će političari analitičari u Kerumovom najnovijem biseru odmah prepoznati poruku da se on, očito, ne kani ponovo kandidirati za gradonačelnika: nitko s takvim ambicijama, naime, sigurno ne bi vlastitoj glasačkoj bazi, i to baš njenoj najvitalnijoj i najodanijoj jezgri, preporučivao da odseli u neku drugu izbornu jedinicu. Drugim riječima, želi li Kerum i dalje uživati u nedodirljivosti koju su mu donijeli upravo ti glasovi, morat će se kandidirati na parlamentarnim izborima i tada nam na nacionalnoj razini demonstrirati svoje umijeće vladanja. Znači - za dvije, najviše tri godine, možemo očekivati da nas lord Kerum sve skupa pošalje u Bosnu, Srbiju, Mađarsku, Italiju ili bilo kamo odakle su se već ti naši šugavi preci dotepli ovamo, u hrvatske gradove i sela, uvjereni da će ovdje moći dovijeka živjeti samo od trgovine i uslužnih djelatnosti, bez ikakve proizvodnje ičega osim medijskih skandala, ma nemoj! Sljedeća logična postaja na kojoj će nakratko zastati Lord Keroom of Mooch jest, naravno, Europski parlament.

Ono što će on tamo inicirati kasniji će povjesničari nazivati “drugom velikom seobom naroda” i “kerumanim preseljenjem”. A nekako baš pred kraj lordova mandata u Bruxellesu znanstvenici će potvrditi mogućnost naseljavanja Marsa. Prognostičari zasad dvoje oko toga hoće li Kerum tada onamo deportirati sve Zemljane (koji su ionako pali s Marsa ako misle da se na ovom planetu išta može proizvoditi!) ili će pak tamo otići sam, ugovorno prepuštajući Zemlju Todoriću koji će mu najam tog poslovnog prostora plaćati s uobičajenom, odavna ustaljenom, odgodom od sedamdeset svjetlosnih godina.