Prizor iz filma 'Neprijatelj' čija se radnja događa na Kozari gdje odred za razminiranje nekoliko dana nakon završetka rata u BiH pronalazi čovjeka zazidanog u napuštenoj tvorniciKada su u travnju ove godine srpsko Ministarstvo kulture i Filmski savet objavili kako će se od pet filmova koje će financirati za ovu godinu čak četiri, posredno ili neposredno, baviti ratom u Bosni i Hercegovini, poznavatelji filmskih prilika u Srbiji bili su prilično iznenađeni. Otkud sada toliki interes za rat u Bosni, osobito kod mlađih redatelja, i zašto je država odlučila, iznosima od 210 do 340 tisuća eura, financirati upravo te filmove? Sigurno ne zato što se radi o površnom, crno-bijelom prikazivanju rata u Bosni i Hercegovini. Upravo suprotno, riječ je o filmovima koji prikazuju besmislenost rata, i to najčešće iz kuta pojedinca kojem je rat potpuno preokrenuo život. Radi li se onda o nekoj vrsti katarze pomoću filma kroz koju će srpska publika proći gledajući te filmove?

Za Stefana Arsenijevića, 33-godišnjeg redatelja koji će svoj drugi dugometražni film “Ničije dijete” početi snimati za šest mjeseci, takvo zanimanje za rat u Bosni nije nikakvo iznenađenje. “Rat u Bosni je jedna velika trauma kroz koju smo prošli i koju ne možemo zanemariti. Činjenica je da, dok si u traumi, jako je teško napraviti pravu distancu i odrediti se prema ratu. U jednom trenutku dođe vrijeme kada se ta distanca pojavljuje i kada možeš sagledati stvari. Nakon svih ovih godina ta neka užasna stvar koja se dogodila ti stoji u glavi i kopka te. U krajnjoj liniji, mi živimo u nečemu što je posljedica tog rata. Zato mislim da je to logično i da je došlo vrijeme da s distance sagledamo rat i njegove posljedice na pravi način”, smatra Arsenijević, s čim se slaže i 38-godišnji Srdan Golubović koji će uskoro početi snimati film “Krugovi”.

“Rat koji se odvijao na prostorima bivše Jugoslavije obilježio je naše živote, nažalost najviše one koji su izgubili svoje bližnje. To je tema od koje mi u Srbiji, ali i u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ne možemo pobjeći, to je nešto što je nas i naše živote obilježilo.” Obojica vremensku distancu spram rata u Bosni uspoređuju s tzv. novim rumunjskim filmom koji je posljednje tri godine iznimno popularan i nagrađivan na svjetskim filmskim festivalima i koji se jednako tako, posredno ili neposredno, bavi diktaturom Nikolaia Ceausescua.

SLOBODAN SKERLIĆ snima film 'Top je bio vreo' o 10-godišnjem Srbinu čiji su roditelji poginuli u granatiranju Sarajeva. Nakon toga ga zbrine muslimanka, ali ga protjera iz stana nakon što joj Srbi ubiju sina“Bum rumunjskog novog vala nastao je na filmovima čija su tema Ceausescu i njegova vremena. Rumunjima je trebalo 20 godina nakon smrti Ceausescua da bi počeli snimati filmove koji progovaraju na pravi način o njemu. A to je također velika trauma”, smatra Arsenijević, na što Golubović dodaje: “Zašto se srpski, bosanski ili hrvatski film bavi ratnim temama je isto pitanje kao i zašto se rumunjski film bavi posljedicama režima Ceausescua. To što je Arsenijević rekao je točno jer je potrebno neko vrijeme za sve nas da ta stvar dođe na svoje mjesto. Trebalo je vremena da prođu luđačke strasti, mržnja, vrijeme iz kojega, čini mi se, nije mogla da se izrodi objektivna perspektiva i objektivan pogled na rat. Mene koji sam uvijek bio angažirani aktivist protiv rata zanima suočavanje s događajima iz rata i suočavanje s osjećajem krivice i grižnjom savjesti, suočavanje sa sobom na neki način.”

Tu dolazimo do pitanja katarze, odnosno do toga rade li se sada takvi filmovi kako bi u Srbiji došlo do katarze. “To je neka vrsta potrebe za katarzom. Postoji potreba da se sada, s ove distance, omogući da o tome progovorimo na pravi način i da se zaokruži nekom katarzom. Osjećam da postoji ta potreba”, smatra Arsenijević a 46-godišnji redatelj Slobodan Skerlić, koji je ovog tjedna počeo snimati u Bosni svoj film “Top je bio vreo”, tvrdi: “Ostalo je mnogo pitanja bez odgovora i nerazriješenih frustracija nakon ratova devedesetih. Umjetnost može svakako pomoći da se dođe do određene katarze. Znam da ne postoji neka nacionalna strategija ili, još nevjerojatnije, međudržavna strategija da se te teme filmski otvore. Mislim, zapravo, da se radi o neplaniranom autorskom sinkronicitetu.”

Katarzi se nada i Golubović, ali ne vjeruje osobito u nju, zbog čega kaže: “Mislim da teško možemo pričati o katarzi u bilo kojem od naših društava, i u Srbiji i u Bosni i u Hrvatskoj, ali zadatak umjetnosti je da na neki način k tome vodi. Ono što mene, izvan filma, u društvenom smislu, interesira jest ta neka društvena katarza jer je to jedini put da jedno društvo krene naprijed. Bojim se da se to u Srbiji neće dogoditi a vrlo je moguće da se neće dogoditi ni u ostalim zemljama bivše Jugoslavije. To je nešto što bi bilo strašno važno i što je jedini način da zaista krenemo naprijed.” Četiri filma koji su ove godine dobili novac od srpskog Ministarstva kulture bave se pojedincem i njegovim životom kao posljedicom rata. U Arsenijevićevu filmu “Ničije dijete” radi se o dječaku koji je krajem osamdesetih pronađen u šumama Bosne, preseljen je zatim u sirotište u Beogradu, a po izbijanju rata ponovo je vraćen u tu istu šumu.

REDATELJ Stefan Arsenijević snimit će film 'Ničije dijete'U Skerlićevu filmu “Top je bio vreo” u središtu je također dječak, i to desetogodišnji Srbin čiji su roditelji poginuli u granatiranju Sarajeva. Nakon toga zbrine ga muslimanka, ali ga protjera iz stana nakon što Srbi ubiju njezina sina te završi u podrumu kod srpske obitelji. Tema filma “Krugovi” Srdana Golubovića temelji se na istinitom događaju iz rata, kada je srpski vojnik ubijen jer je štitio bošnjačkog civila, a četvrti financirani film “Ustanička ulica” redatelja Gorana Gajića bavi se dramom mladog tužitelja za ratne zločine i odnosom spram svjedoka koji ima grižnju savjesti zbog srpskog ratnog zločina. Osim ta četiri filma, u veljači će u Beogradu premijerno biti prikazan film slične tematike, nazvan “Neprijatelj”, 38-godišnjeg redatelja Dejana Zečevića koji je novac od srpskog Ministarstva kulture dobio godinu dana prije. U njegovu filmu jedinica za razminiranje nekoliko dana poslije završetka rata u BiH pronalazi zazidanog čovjeka u prostoru napuštene tvornice. “Moj film nije direktno vezan za same ratne operacije nego se radi o metaforičkoj priči o ratu i ljudima u ratu. Nisam od onih koji se u filmovima vole baviti direktno nekim realnim pričama nego koristim realnost da bih iz nje napravio neku svoju priču. ‘Neprijatelj’ je u tom smislu vrlo univerzalan film koji bi se mogao događati i u drugim prostorima, ne samo u Bosni. Kroz film će se vidjeti da se bavim ‘neprijateljem’ za kojeg ni sam ne znam tko je i gdje je. Mene je uvijek zanimala priča o hororu rata, nikada mi se nisu sviđali ratni filmovi koji se bave ratnim operacijama i ne izvlače političke, socijalne ili vojne zaključke. Svaki dobar ratni film morao bi izazvati reakciju publike koja bi trebala na kraju filma reći ‘što je glupo ići u rat’”, smatra Zečević.

Arsenijević se također suprotstavlja snimanju stereotipnih ratnih filmova i kaže: “Mene zanima pronalaženje nekih specifičnih kutova i vizura i nadam se da je to nešto na čemu će se raditi. Ne zanimaju me crno-bijeli prikazi rata, vizura vojnika ili političara, nego vizura umjetnika u ratu ili nekog dječaka.” Golubović kaže: “Nikada se nisam direktno bavio ratnim filmom niti imam namjeru to raditi. U priči za film ‘Krugovi’ zanimalo me pitanje ima li herojstvo smisla. Istražujući istinitu priču iz rata, koja je različita od tisuća drugih ružnih, pokušao sam prikazati događaj koji ima humanističku crtu.” Knjiga “Top je bio vreo”, prema kojoj Skerlić snima istoimeni film, izazvala je kontroverze, kako svojom temom tako i komentarima da autor ne poštuje sarajevske žrtve, ali i činjenicom da je otac autora knjige Vladimira Kecmanovića kontroverzni političar Nenad Kecmanović. “Bio sam svjestan kontroverzi oko romana. Ali to nije bilo ključno u odluci da se upustim u ovaj filmski pothvat. Ključno je bilo to što sam prepoznao priliku da progovorim o tragici ratovanja i konflikata kroz sudbinu desetogodišnjaka. I da ta priča bude drugačija od ispričanih i da bude drugačije ispričana. Nije mi ni na kraj pameti da relativiziram žrtve. Sa žrtvama suosjećam”, rekao je Skerlić.

Srdan Golubović snima film 'Krugovi' o srpskom vojniku koji je ubijen jer je štitio BošnjakaKada se saznalo da se mlađa generacija srpskih redatelja bavi ratnim temama, počelo se špekulirati da je to zato što će tako lakše doći do ostatka novca za snimanje filma, odnosno da će naći koproducente iz bivše Jugoslavije te da će nakon toga filmovi s takvom tematkom lakše biti plasirani na svjetske filmske festivale. Dakle, da se proračunato ide na snimanje filmova baš s takvom temom, što autori tih filmova demantiraju. Dejan Zečević za svoj je film “Neprijatelj” dobio novac iz nekoliko zemalja, jedan od koproducenata je i zagrebačka kompanija Maxima film Damira Terešaka, ali Zečević tvrdi da u svemu tome nije bilo proračunatosti. “Jedna od mojih osnovnih mana jest to što ne razmišljam unaprijed kako ćemo nešto napraviti pa se nisam bavio ni time odakle financirati film. Scenarij Đorđa Milosavljevića je napisan još 1999. i kada smo krenuli u ekranizaciju scenarija, nismo razmišljali o producentima. U ‘Neprijatelju’ imamo producente iz Srbije, Hrvatske i Bosne, ali i Mađarske, ali to mi nije polazna točka”, tvrdi Zečević. Ostali redatelji ne vide ni da je srpsko Ministarstvo kulture planski najviše novca dalo za filmove ratne tematike. “Ne mislim da je odluka što će država financirati donesena na političkoj razini. Ako bolje pogledaš, svi ti redatelji su ljudi koji su do sada napravili neke vrijedne stvari. To ima više veze s interesom redatelja za tu temu, koji su u određenom trenutku napravili zanimljive scenarije. To je stjecaj okolnosti”, smatra Arsenijević a Skerlić ne misli da će filmovi s takvom tematikom biti prihvaćeniji na festivalima.

REDATELJ Dejan Zečević i glumac Slavko Štimac na snimanju filma 'Neprijatelj', čija je premijera u veljači u Beogradu“Da je tome tako, balkanske kinematografije bi bile značajan faktor na festivalima. A nisu. Osim pojedinačnih incidenata”. Ostaje pitanje kako će filmove prihvatiti publika. “Očekujem da publika bude uznemirena, da razmišljaju o filmu. Ne očekujem to samo od publike u Srbiji”, tvrdi Skerlić a Golubović dodaje: “Siguran sam da postoji mnogo gledatelja koji žele gledati film s tom temom i tim suočavanjem. Postoji i velik broj ljudi u Srbiji koji na sličan ili isti način doživljavaju tu stvar. Naravno, ima jako mnogo onih koji tako ne misle i to tako ne doživljavaju. Ali film je demokratska umjetnost i ja se obraćam publici koja to želi prihvatiti.” Arsenijević je bio jednostavan u odgovoru: “Ne znam što će publika u Srbiji reći, osobito starija generacija. Ne razmišljam o reakcijama publike.”