Glumac i redatelj Rene Medvešek, član ZKM-a te profesor glume na Akademiji dramske umjetnosti, poznat je u kazališnom svijetu kao autor čije predstave vole i publika i kritikaRene Medvešek (47), glumac i redatelj, stalni član ansambla Zagrebačkog kazališta mladih, profesor glume na Akademiji dramske umjetnosti i dobitnik 26 najvažnijih nagrada, nedavno je ponovo oduševio publikom svojim novim autorskim projektom “Čovjek koji je spasio Europu”. Premijerna publika ispratila je glumce ovacijama, a Medvešeka je potvrdila, unatoč različitim kritikama, kao originalnog redatelja, koji uvijek radi angažirane i aktualne predstave. Uz to, u bečkom Volkstheateru postavio je Bergmanove "Prizore iz bračnog života" a ljetos se ponovo, nakon punih 13 godina neglumljenja, potvrdio kao odličan glumac.

Naime, u Teatru Exit postavio je autorski projekt, monodramu “Kontrabas” po tekstu Patricka Süskinda, i unatoč dugoj glumačkoj stanci oduševio gledatelje. Nakon što je diplomirao glumu na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, postao je član Zagrebačkog kazališta mladih gdje je “kao zelen glumac”, kako kaže, briljirao u ulozi Kamila u Parovoj režiji Krležinih “Zastava”. Ubrzo mu je prostor glume postao preuzak i počeo se baviti režijom. Prva predstava koju je režirao zvala se “Zimska bajka” i u njoj se zajedno s bratom Svenom Medvešekom, također glumcem, i skupinom “Mig oka” poigravao jezikom. Cijela predstava bila je na izmišljenom jeziku nepostojeće zemlje Frigolandije, a govorila je o svemu što nas se tada ticalo. Ta je predstava bila ključna za Medvešeka jer je upozorila javnost na pojavu novog i autentičnog redatelja. Ubrzo su uslijedile i ostale predstave “Mrvek i Crvek”, “Hamper”, “Č.P.G.A.”, “Brat magarac”, “Naš grad”, “Vrata do”, “Najbolja juha!” i druge, a zanimljivo je da su sve prihvatili i publika i kritičari, što je posve neuobičajeni slučaj u hrvatskom kazalištu. Od 26 nagrada ističe se priznanje Vladimir Nazor, koje je dobio za ulogu Kamila u Krležinim “Zastavama”, zatim Zlatna arena za filmsku ulogu Bjegunca u Gamulinovoj “Sedmoj kronici”, te Orlando za “Glase iz planina” na Dubrovačkim ljetnim igrama. Njegov autorski projekt “Brat magarac” o životu sv. Franje bio je mjesecima kazališni hit, a Medvešek je za njega dobio četiri nagrade kao redatelj i autor na raznim festivalima.

NACIONAL: Što vas je najviše privuklo Šoljanovoj drami “Čovjek koji je spasio Nizozemsku” po čijim motivima ste napravili svoju predstavu?

- Na tu Šoljanovu dramu upozorio me još prije nekoliko godina Tomislav Rališ, prijatelj i profesor s Akademije dramske umjetnosti, koji mi je rekao da je tekst jako zanimljiv i aktualan. Kad sam je pročitao, zaintrigirala me je svojom duhovitošću i metaforičnošću, a posebno mi se dopala njezina višeslojnost gdje je Šoljan progovorio i o problemu gastarbajtera. No nije bio pravi trenutak i odložio sam je u ladicu gdje je ležala nekoliko godina. A kad sam je nedavno ponovo pročitao, shvatio sam da je danas idealno vrijeme za njezinu adaptaciju. Hrvatska se nalazi u završnici pretpristupnih pregovora za ulazak u Europsku uniju, a puno se govori o slomu multikulturalnog modela i o problemu imigranata, te o problemima integracije i asimilacije novih članica Europske unije. I zato mi se taj materijal učinio odličnim za adaptaciju.

NACIONAL: Šo nam danas govori ta apsurdna priča o gastarbajteru Mati, koji prstom začepi rupu na morskom nasipu i tako spasi Nizozemsku, odnosno, Europu od poplave?

- Iako je Šoljan u tom tekstu antcipirao velike promjene devedesetih i rušenje raznih nasipa i zidova u nas i u svijetu, mene je u toj priči najviše zanimao Mate i smisao osobne žrtve danas kada zajedničke vrijednosti postaju sve više upitne. Pitanje nacionalnog, a u europskom kontekstu i nadnacionalnog identiteta, čini mi se silno važnim. Mate je polunizozemac, polueuropljanin, "polučovjek". On i kod Šoljana malo govori kajkavski, a malo slavonski, njegova obitelj priča dubrovačkim dijalektom, a čuje se i govor Dalmatinske Zagore. Mate je na neki način simbol Hrvatske, ali i svih emigranata, koji pristižu u Europu gdje bi se trebali asimilirati. Ali je pitanje žele li, mogu li i trebaju li to uopće. Njegova sudbina na duhovit i ironičan način pokušava progovoriti o mnogim temama koje su danas još aktualnije nego u vrijeme nastanka tog Šoljanovog teksta, uz pitanje identiteta tu je i spoznaja o nemoći heroja da pronađu uporišnu točku u zajednici kojoj se obraćaju, te o nasilju medija kojem smo izloženi.

NACIONAL: Vaše predstave, a osobito ove iz trilogije “Vrata do”, “Najbolja juha! Najbolja juha!” i “Čovjek koji je spasio Europu”, imaju naglašenu društvenu dimenziju o kojoj govorite na ironičan i duhovit način. Koliko vam je bliska politička dimenzija?

DVA BRATA GLUMCA Rene Medvešek s mlađim bratom Svenom Medvešekom s kojim je početkom '90- ih radio 'Zimsku bajku' te potom iz glumačkih skrenuo u redateljske vode- Okruženi smo politikom i trpimo njezine posljedice, pa je normalno da se o njoj govori i u kazalištu. Svaki je kazališni čin na neki način političan, pa čak i kad je apolitičan, opet predstavlja svojevrstan politički stav. Svi tekstovi trilogije su politizirani; glavni likovi se konfrontiraju s društvom i slijedom vlastitih sudbina postaju politički. No i predstava “Brat magarac” o životu sv. Franje Asiškog, ima političku dimneziju, primjerice, u dijelovima kad govori o oprostu i o odnosu prema materijalnom. No taj tekst nije napadački nego nas primjerom upućuje na alternativu koju propuštamo. Pokušavam ne ići na prvu loptu. Od doslovnosti važniji je način na koji nešto izjavljujete. Tada je poruka puno jača. A kada se to radi s ljubavlju, to omogućuje konstruktivni dijalog. Kad se nešto radi bespoštednom kritikom, samo se zaoštravaju pozicije i ništa se ne raspetljava.

NACIONAL: Potiču li vas više likovi kao što je bilo u slučaju slikara Vlade Kristla i sv. Franje Asiškog u predstavama “Najbolja juha! Najbolja juha!” i “Brat magarac”, situacije iz stvarnog života kao nasilje u “Vrata do”, sam tekst ili nešto sasvim drugo?

- Svaki put je drukčije. Kad sam pročitao knjigu “Umjetnik otpora” Ane Marije Habjan o umjetniku Vladi Kristlu, odmah sam znao da treba nešto napraviti. Kristl je imao nevjerojatnu sudbinu – bio je jedan od najvećih umjetnika svog vremena, no morao je zbog političkih razloga otići iz zemlje tako da je živio u Francuskoj, Belgiji, Čileu i Njemačkoj. Bio je godinama prešućivan, a njegov život i umjetnička sudbina govori jako puno o povijesti naše sredine. Osjetio sam da je to toliko važna tema da vrijedi riskirati, makar i propali. Znači, kod Kristla sam prepoznao stvari koje me se osobno jako tiču. A kod sv. Franje Asiškog bilo je obratno. Imao sam potrebu raditi predstavu o vjeri jer je meni tada to bilo životno važno. Dugo sam tražio što bih mogao raditi i onda se pokazalo da bi sudbina sv. Franje bila idealna za adaptaciju. Naime, on je doživio konverziju i postao vjernik, bio je neshvaćen u svom vremenu, ali je i dalje prihvaćao to vrijeme i išao dosljedno svojim putem.

NACIONAL: Kako objašnjavate da je ta predstava “Brat magarac” dobila brojna priznanja i bila veliki kazališni hit u zemlji u kojoj je vjera zbog socijalizma desetljećima bila potiskivana?

- Možda je uspjeh doživjela baš zato što je progovorila o temi o kojoj se u socijalizmu nije javno puno govorilo. No mislim da nije bio presudan odnos socijalizma i religije nego se radilo o sretnom odabiru teme i pravom pristupu toj temi. Kad sam okupio ansambl za tu predstavu, puno smo razgovarali o toj temi jer sam bio svjestan da je delikatna i da nema smisla uvlačiti u rad nekoga koga to smeta. Rekao sam kolegama da mi odmah kažu ako će ih nešto smetati ili vrijeđati, te da mogu odustati od suradnje. Bio sam uvjeren da je sv. Franjo Asiški osoba o kojoj treba govoriti i da njegovo viđenje i življenje kršćanstva ne bi trebalo zaboraviti. Na kraju se pokazalo da su ljudi, koji nisu bili vjernici, bili velika pomoć. Naime, u jednom trenutku krize jedan je kolega htio otići, a ja sam ga zamolio da ostane. Rekao sam mu: “Ako napravimo išta što bi tebe moglo smetati, onda znači da nismo na putu sv. Franje”. I onda sam shvatio da su oni koji drukčije misle veliki dar. Jer se tu nije radilo o nametanju svog mišljenja drugome, nego o pokušaju da zajedno pokušamo proniknuti stvari koje nas nadilaze.

NACIONAL: Kako ste vi pronašli vjeru? Je li se to dogodilo za vrijeme pripremanja uloge Hamleta kada ste, kako ste jednom izjavili, izletjeli iz tračnica, jer ste tada razmišljajući o pitanju “biti ili ne biti” došli do vjere kao jedinog odgovora?

- Taj Hamlet bio je jedna od amplituda na putu do vjere, ali je taj proces započeo još u Domovinskom ratu. Kad je počeo rat, imao sam dvije male djevojčice i bio sam zgromljen. Naime, bio sam formiran u skladu s odgojem bivše države što znači da sam vjerovao u bratstvo i jedinstvo i da više nikada neće biti rata. Kada sam se suočio sa silinom te agresije i beznadnošću rata, iako u Zagrebu nisam bio životno ugrožne, bio sam užasnut besmislenošću rata. Moj svijet se kompletno raspao. Kao da sam bio na ponoru i gledao u bezdan. Pitao sam se kada će taj užas prestati i što će se dogoditi kada prestane. Osjećao sam veliku tjeskobu, vjerojatno i zato što sam nisam otišao na bojište. Onda sam osjetio unutarnje svjetlo, kao neku unutarnju poruku, koja mi je govorila da je sve to što se događa samo naličje suštine, i da nikakvi strašni događaji ne mogu oduzeti ono što mi u biti jesmo. Mi nismo kuće, odijela i statusi, nismo tijela nego nešto puno više.

NACIONAL: Tada ste osnovali kazališnu skupinu “Mig oka” s kojom ste napravili predstave “Zimska bajka” i “Mrvek i Crvek”. Koja je bila njezina nakana i zašto ste je tako nazvali?

MEDVEŠEK KAO DOBITNIK ORLANDA s Ivicom Prlenderom i Martinom Filjak- U to doba mraka u meni se javio inat i potreba za svjetlom i to je rezultiralo pokretanjem skupine “Mig oka” u kojoj sam okupio prijatelje, susjede i znance, ljude najrazličitijih zanimanja, koji su priskakali u pomoć onda kada je trebalo. Ime skupine je ključ. Smatrao sam da se avionima, migovima, koji su u to vrijeme nadlijetali Hrvatsku, trebamo suprotstaviti najjačim oružjem - duhom. Za mene je situacija u kojoj se tada našla Hrvatska bila užasno ponižavajuća: oni su imali migove i mogli su nas maltretirati kako su htjeli, a mi samo praćke s kojima im se nismo mogli ravnopravno suprotstaviti. To je kao kad tri velika osmoškolca ispred škole tuku prvoškolca. Ja sam se osjećao kao taj prvoškolac. No tada se u meni javio inat i pomislio sam zašto se taj klinac ne bi mogao suprotstaviti na svoj način. Na batine mi ćemo samo "namignuti" i igrati se dalje, oružju se suprotstaviti porukom, dosjetkom koja je usmjerena na sasvim druge razine stvarnosti. Bilo je ljudi koji su to prepoznali. Najdraže mi je bilo priznanje Zagrebačkog salon u kojem je pisalo da smo nagrađeni “za dizajn javnog raspoloženja i nadu u prevlast duha nad okolnostima”. Bio sam presretan zbog toga priznanja jer je taj ogroman trud imenovan na pravi način.

NACIONAL: Da li ste već u osnovnoj školi osjetili potrebu da glumite?

- U osnovnoj školi glumio sam Ivicu Kičmanovića u televizisjkoj seriji “U registraturi”. Tata je u novinama vidio oglas za audiciju i spletom okolnosti se dogodilo da sam se uklopio u predodžbu pokojnog redatelja Joakima Marušića, koji je režirao tu najbolju hrvatsku seriju. Moj brat Sven i ja oduvijek smo u sebi imali tu neku razigranost i voljeli smo se zafrkavati, no nisam imao nekog glumačkog iskustva, osim sudjelovanje u nekim dramskim grupama. Ni u obitelji nitko nije imao kazališnih afiniteta - mama je bila inženjer kemije, a otac inženjer elektrotehnike. Mama potječe iz Buševca i kao mlada je igrala neke manje uloge u klasicima u tada jakom KUD-u Seljačka sloga i bila je sklona umjetnosti, ali je cijeli život provela u prirodnim znanostima. Kad smo se brat i ja odlučili za glumu, bili su malo zatečeni našom odlukom.

NACIONAL: No prvo ste upisali njemački i francuski na Filozofskom fakultetu u Zagrebu? Znači, gluma nije bila vaš prvi izbor?

- Ne, nikako, prvo sam htio upisati filmsku režiju, ali to je bio više neki hir nego stvarna odluka tako da nisam ni mogao proći na prijamnom ispitu. Onda sam otišao u vojsku, a kad sam se vratio upisao sam jezike. To je bila linija manjeg otpora. Naime, osnovnu školu sam završio u Beču gdje smo zbog posla raditelja živjeli nekoliko godina. Dobro sam govorio njemački i učinilo mi se logičnim da upišem jezike jer mi tada studij neće biti težak. Na kraju se nikako nisam mogao naći u jezicima. Bilo mi je besmisleno da unatrag učim gramatiku. I upisao sam glumu.

NACIONAL: Je li uloga Kamila u Krležinim “Zastavama" uoči rata bila za vas prijelomna?

- Ta je uloga bila neka vrsta produljenog studija. Tu sam ulogu dobio neposredno nakon Akademije i preko noći sam uletio u nevjerojatan žrvanj. Na probama sam bio od 10 do 14 sati, a stalno su se otvarala vrata i ulazili su najveći glumci hrvatskog i jugoslavenskog glumišta - Ljuba Tadić, Ana Karić, Pero Kvrgić... Ja sam bio potpuno zeleni glumac i nisam imao vremena za razmišljanje nego sam morao vraćati replike i pokušati preživjeti. I baš ta količina posla bila je presudna jer me je bacila u najgoru moguću glumačku vatru. U redatelju Paru sam imao bezrezervnu podršku, koji me je nježno usmjeravao u trenucima kada sam se gubio, tako da je uloga Kamila i rad na “Zastavama” za mene bio jako značajan. Velika je stvar kada mlad glumac dobije šansu da glumi takvu ulogu i u takvoj ekipi.

NACIONAL: No ipak ste se orijentirali na režiju. Zašto više ne glumite?

U 'Čovjeku koji je spasio Europu' u ZKM-u Rene Medvešek govori o problemima integracije i asimilacije novih članice Europske unije, ali i problemu gastarbajtera- Gluma jako puno traži i uzima od glumca. Već sam imao troje djece, a počela su se događati redateljska ostvarenja, primjerice, nakon “Zimske bajke” i “Mrveka i Crveka” s Migom oka uslijedile su predstave “Hamper” i “Č.P.G.A.” i režija me je sve više zaokupljala. Počeo sam osjećati da kroz autorske projekte donosim nešto što mi je kao glumcu nedostajalo. A to mi je bilo potrebno. Primjerice, u “Zimskoj bajci” eksperimentirao sam s jezikom i izmislio nepostojeći frigolandski jezik skandinavko-ugrofinskog prizvuka nepostojeće zemlje Frigolandije. Kao glumac često sam sudjelovao u projektima, koji mi nisu odgovarali jer su zračili pesimizmom i meni posve neodgovarajućim svjetonazorom. Kasnije je postalo teško kombinirati glumu i režiju. Ujutro sam imao probe, navečer predstave, a između bih pripremao novu predstavu. Tada se pojavila i Akademija i angažman na nekoliko strana postao je neizdrživ, pa sam glumu privremeno zapustio.

NACIONAL: Kako ste onda odlučili ovog ljeta ponovno zaigrati na sceni nakon 13 godina neglumljenja i to u monodrami “Kontrabas” Patricka Süskinda, kojeg ste preveli, adaptirali i režirali u Teatru Exit?

- Glumački kontinuitet održavao sam recitalom “Grad” posvećenom Siniši Glavaševiću i Vukovaru koji kontinuirano izvodim od 2001. godine tako da sam bio stalno prisutan na sceni. Kako sam na Akademiji na studijskoj godini i već pomalo umoran od stalnog razglabanja o metodici glume, odlučio sam ponovno glumački zaroniti u sebe. Süskindov "Kontrabas" divan je tekst koji govori o umjetnosti, o društvu i o velikom malom čovjeku i o njemu sam dugo razmišljao, a stjecajem okolnosti Matko Raguž me ljetos ohrabrio da se upustim u taj izazov. Tekst sam preveo, aktualizirao i pokušao uklopiti u zagrebačku sredinu, a da pritom ne ispadne banalan.

NACIONAL: Poznato je da su kazališni ljudi u potpunosti posvećeni teatru. Imate li vremena i za neke druge aktivnosti?

- Između kazališta i obitelji ostaje mi jako malo vremena za nešto drugo. No kad pripremam novu kazališnu predstavu, onda puno slušam kvalitetnu glazbu i čitam puno knjiga, koje govore o određenom razdoblju ili čovjeku što mi pomaže da studiozno uronim u novu temu. Kad sam pripremao predstavu “Najbolja juha! Najbolja juha!” o Kristlu, uživao sam čitajući razne studije o njemu, njegovom slikarstvu i vremenu u kojem je živio.

NACIONAL: Kako se vi kao umjetnik istraživač snalazite u ovom digitalnom dobu novih tehnologija u kojem se traži spektakl, a vi zapravo publici nudite sasvim drukčije vrijednosti?

- U ovoj zadnjoj predstavi po prvi put poigravao sam se s elementima spektakla, jer ne bih htio negirati ništa što postoji oko nas. Ni moje opiranje mobitelima nije nikakva dogma, jednostavno pokušavam ne ovisiti o tim blagodatima civilizacije pa ne žalim jako kad mi se isprazni baterija.

NACIONAL: Imate li svoje kazališne uzore – predstave, redatelje, pisce?

- Predstava Josefa Nadja “Comedia Tempio” me oduševila, to je bilo nezaboravno iskustvo. Impresionira me i Peter Brook sa svojim načinom razmišljanja, metodom rada i odnosom prema glumcu. Tekstovi Branka Gavelle silno su mi važna literatura. Jako mi je dojmljiv i Robert Lepage, koji me je nedavno nadahnuo i pomogao mi da se opustim i vratim slikama i vrsti kazališne igre koju sam pomalo zapustio zbog svojih istraživanja u kazalištu.

NACIONAL: Imate li vremena pratiti druge predstave u zagrebačkim kazalištima?

- Malo. Ako ne odem na premijeru, kasnije se teško odlučim pogledati neku predstavu. A kad je premijera, obično sam preumoran i ne stignem oprati kosu tako da i to često propustim. Kad sam otišao raditi na Akademiju, ostalo mi je jako malo slobodnog vremena.

NACIONAL: Predavali ste i Petri Sanader, kćeri bivšeg premijera Ive Sanadera. Kakva je bila kao studentica?

- Petra je bila vrijedna, radina, pohađala je uredno nastavu, to je bila vrlo dobra generacija. Među njima uvijek postoje razlike, ali Petru ne bih mogao ni po čemu izdvojiti.

NACIONAL: Vaša supruga je nastavnica likovnog odgoja, dakle, umjetnost joj je bliska. Jeste li surađivali na zajedničkim projektima i kako se nadopunjujete u braku?

- Moja supruga je meni beskrajno važna i puno mi pomaže. Surađivali smo u nekoliko navrata kada je radila kostime za četiri, pet predstava, ali zbog prirode ovog posla i naših četvero djece, bilo nam je teško uskladiti obveze u kazalištu i kod kuće. Kad radimo u različitim ritmovim, tada nam je lakše sve to pokriti. No ona se uvijek pojavi na završnim pokusima, a kako je osnova naše veze duboko, pravo prijateljstvo i bliskost, uvijek mi pomogne da budem što bliži sebi.

NACIONAL: Primjećujete li kod djece sklonost kazalištu?

- Ne, možda ih moj pretjerani angažman u kazalištu odbija od teatra. Oni su rasli prateći moje redateljske i autorske početke kada sam dane i noći, obuzet novom idejom, provodio u kazalištu i zbog toga bio malo odsutan duhom. No prate kazalište i puno razgovaramo o predstavma.

NACIONAL: Imate li već ideju za novi projekt?

- S velikom radošću radio sam tekst “Život je san” Calderona de la Barce u Gavelli, pa i Bergmanove "Prizore iz bračnog života" u bečkom Volkstheateru ove godine. Uz svoje projekte volio bih raditi prave, velike tekstove, klasike. To je uvijek izazov.