Zoran FerićOdlazak Bože Biškupića, ministra kulture koji uopće nije bio naklonjen knjizi, obilježila je i jedna mala senzacija: Ministarstvo kulture nedavno je povećalo fond stipendija piscima za 600.000 kuna. Andrea Zlatar to je pak proglasila događajem godine u kulturi. To svakako jest događaj godine jer je fond za stipendiranje pisaca bio manji od jednog promila ukupnog kulturnog proračuna Republike Hrvatske. Usred recesijske godine, kad se sve u kulturi kreše, odjednom je odobreno više stipendija piscima. Zašto? Jednostavno zato što su izdvajanja koja iz proračuna kulture idu direktno za pisce bila apsurdno mala. Pisci su ionako svih ovih godina, koliko postoji Ministarstvo kulture i koliko se sufinancira čitav taj posao s knjigama i oko knjiga, bili u teškoj recesiji, tako da se hrvatskom piscu protekla recesijska godina nadovezala na onih prethodnih devetnaest.

ČAK I U BIBLIJI GLADNIH je godina tek sedam, u suvremenoj hrvatskoj književnosti bilo ih je dvadesetak. Međutim, za to što se jedna ovakva mala senzacija ipak dogodila zaslužan je u prvom redu Robert Perišić i njegova inicijativa „Pravo na profesiju“ koja se pojavila u medijima s početkom prošle jeseni, te Velimir Visković koji u okviru Hrvatskog društva pisaca godinama nastoji etablirati neke oblike financijske nagrade koja bi se dodjeljivala isključivo autorima. Naime, tek je u okviru ove inicijative i u javnoj diskusiji koja je uslijedila postalo potpuno jasno koliko se malo izdvaja direktno za onoga koji proizvodi književni tekst. Na nivou države niti jedan promil od kulturnoga proračuna, a na nivou grada Zagreba, stipendiranje pisaca još uvijek ne postoji. U okviru kulturnoga proračuna sufinancira se gotovo sve što ima veze s kulturom, projekti, festivali, kazališne grupe, časopisi, radionice, knjige i umjetnički amaterizam. Međutim za pisce ta mogućnost ne postoji. Pita se čovjek kako je to bilo moguće kad se uzme u obzir koliku su važnost i težinu upravo hrvatskoj književnosti i jeziku pridavali nacionalisti u vladama devedesetih? Književnost je za naciju apsolutno najvažnija umjetnost, to prepoznaju nacionalisti u cijelom svijetu, a kod nas kao da nisu prepoznali. Uostalom, i Matoš kaže da je književnost najnacionalnija umjetnost jer nastaje u okviru nacionalnih jezika koji su njen medij i materijal. Ona se u prvome redu realizira se kao nacionalna, a tek kasnije postaje dio neke univerzalne internacionalne kulturne matrice. A svi oni kroatofili tokom dvadeset godina koliko traje ova država i koliko u većini pune saborske klupe, nisu prepoznali u našoj suvremenoj književnosti važan kulturni događaj. Odgovor na ovo pitanje što ga naša kultura neprestano implicitno postavlja prilično je jednostavan, da ne kažem banalan. Politici i oficijelnoj slici kulture nije odgovarao subverzivni karakter suvremene književnosti. Njima se sviđala slika književnosti nostalgične pastorale, svijeta iz kojega je sva konfliktnost isparila s godinama sve dok nije postao prašnjav muzejski izložak s Gajevim brkovima, Mažuranićevim zulufima ili Šenoinom bradom. U mrtvoj kulturi koja počiva na nekrofilnim vrijednostima, živa je književnost bila opasan eksces. I dok je vampirska literatura postala hit u svijetu tek posljednjih godina sa sagom "Sumrak", kod nas je tako odavno.

NAŠOM SU SE KULTUROM dva desetljeća, nespretno poput zombija, kretali živi mrtvaci koji nisu sisali krv, nego proračunska sredstva. Živi su pisci u knjigama i po novinama postavljali dovoljno neugodna i važna pitanja da ih je prihvatio dio čitatelja i mimo uobičajenih kanala kojima se kod nas kreće lijepa riječ. No taj dio čitatelja ne predstavlja i dovoljno veliko tržište da bi moglo osigurati kakvu-takvu egzistencijalnu stabilnost profesionalnom piscu. Štoviše, kod nas je senzacija ako netko uspijeva preživjeti samo od pisanja knjiga. Ono, naime, što je u sređenim europskim zemljama običan posao, kod nas je podvig. Kod nas se književnim poslom ljudi bave na marginama nekog svog oficijelnog posla i ako ne želi skapati od gladi, mora imati nekakvo građansko zanimanje. Ustvari, najveći naši pisci bili su ili boemi, ili ih je uhljebljivala neka institucija.

RADILI SU KAO NASTAVNICI i kao novinari, kao odvjetnici ili činovnici, imali su radno vrijeme, šefove, i skupljali su dragocjene slobodne dane i blagdane koje su koristili za pisanje knjiga kojima danas, u okviru nesretnih lektirnih programa, vrlo uspješno djecu odvraćamo od čitanja. Pa dok su se prijašnje generacije prepoznavale osim po glazbi koju slušaju i po kanonskim knjigama koje su formirale njihov svjetonazor i njihov intelektualni habitus, u današnjoj su situaciji knjiga i čitanje temeljito izgubili. Nedavno sam u školi imao priliku vidjeti rezultate testiranja čitalačke pismenosti koje je u okviru PISA studije provedeno i na uzorku od 5471 našeg učenika. Ne treba reći da su rezultati porazni. Lošiji smo nego 2006. i trend je, očito, silazan. Rezultati provjeravanja čitalačke pismenosti, mahom srednjoškolaca, su nam ispod prosjeka zemalja članica OECD-a. Lošiji smo od Estonije ili Slovenije, a daleko ispod djece iz Šangaja, koji su ispali najpismeniji. Zašto je to tako? Zato što nam djeca ne čitaju. Ne stječu tu naviku u školi ni kod kuće, ili je pak ne njeguju ako su je ikada i stekli. A u svemu tome formula je jasna. Ljudi čitaju, ako ih nešto zanima i ako knjiga pri tome ima i neku društvenu težinu. Čitanje knjiga je kao bolest, širi se poput svinjske gripe, od usta do usta, usmeno i kapljično. A da bi se nešto tako širilo, mora nas prije svega zanimati. Povećanjem stipendija piscima učinjen je taj prvi mali korak prema zanimljivijoj i kvalitetnijoj literaturi. A onda možda i prema frekventnijem čitanju.