Objavljeno u Nacionalu br. 790, 2011-01-04

Autor: Renato Baretić

Nacionalna klasa

Fascio-guru i crpnički dnevnici

Razloga za bezgranični optimizam glede 2011. zapravo imamo na pretek: očajni smo, frustrirani, zabrinuti, živčani, pun nam je kufer svih i siti smo svega. Optimizam je jedino što nam preostaje, a ono najbolje kod njega jest to što – ne košta ništa

Renato BaretićRenato BaretićDeseci ljudi hospitalizirani su u Hrvatskoj proteklih dana s ozbiljnim simptomima svinjske gripe. Ne poznajem nikoga od njih, ali sam siguran da je barem polovini tog broja virus H1N1 uletio zbog naglo smanjenog imuniteta, izazvanog salvama optimizma što su se zadnjih dana s Griča i Pantovčaka ispaljivale na raštrkane obrambene linije svekolikog pučanstva. Od lavine “wishful thinkinga” što se 52. tjedna prošle godine s ta dva zagrebačka brežuljka obrušavala na naciju neki su već prvog dana dobili urtikariju, drugi drugoga proljev, trećima su trećeg dana izbile kečke, četvrtima četvrtoga gadan osip, petima petog dana svrab, šestima su do neba skočili i tlak i šećer i bilirubini, a sedmi su, eto, fasovali i tu mutiranu sezonsku gripu... Znamo svi da je i predsjedniku i premijerki u opisu poslova i radnih zadataka širenje optimizma ali, brate, pretjerali su ga ovaj put, kao da se bore za povišicu! Jednog jedinog pokrića za taj optimizam nema nigdje na obzoru, a oni tvrde da će biti bolje, naočigled sigurni tek u to da bi, možda, tako moglo biti samo zato jer oni to tvrde.


A ŠTO NAS zapravo čeka? Čeka nas godina u kojoj itekako valja računati s mogućnošću pojave nekog (barem jednog!) “fascio–gurua”, lika izniklog naizgled niotkuda i ni iz čega, patetičnog mesije svih obespravljenih ali nacionalno svjesnih. Nekoga tko ne haje za hrvatsku likovnu modernu ni za skupe ručne satove, nekoga tko je “jedan od nas”. Godina je izborna (osim ako premijerka, od pustog optimizma, ne odluči vladati koliko god to po Ustavu smije, samo da stavi svoj potpis na EU-pristupnicu) i valja nam se nadati cijelom buljuku takvih kandidata i nositelja nezavisnih lista, bilo osamljenih, bilo združenih; bilo poznatih, bilo sasvim novih. Takvi niču, učili smo još u školi (ali i metodom vlastite kože, nažalost) kad god se neka država i nacija nađu u povijesnom ćorsokaku, kad voda dopre do grla a rezignirani se birači užele novih lica i odlučnijih metoda. Nemojte mi dogodine u ovo doba govoriti da vas nisam na vrijeme upozorio!

ŠTO NAS JOŠ ČEKA? Čeka nas polugodišnje mađarsko predsjedanje Europskom unijom, a to znači da će se za to vrijeme s onih gore brežuljaka itekako, osim prema Bruxellesu, pogledavati i prema Budimpešti, gdje nakon zadnjih izbora vlada pomalo zaguljena ekipa – svi su redom deklarirani prijatelji Hrvatske, ali uopće ne treba dvojiti hoće li i oni, ako oko Ine dođemo u neku drž-nedaj situaciju (a već smo tu negdje) postavljati dobrohotne ultimatume, zahtijevati neke “crpničke dnevnike” ili štogod slično u zamjenu za daljnju europodršku... Kad smo već kod Mađara, možda nas krenu – unatoč činjenici da su baš oni nedavno donijeli najrigidniji zakon o medijima u slobodnom svijetu, a i šire – zezati zbog našeg novog dodatka Kaznenom zakonu, koji (zasad još samo u nacrtu) predviđa kaznenu odgovornost, pa i zatvor, čak i za onog novinara koji samo prenese tuđe klevete. Drugim riječima: Mate će kod Stankovića moći za Peru reći da je lopov, a najebat će - Stanković. Sljedeće nedjelje, minutu prije tri, Stanković će, jer to mora po Zakonu o medijima, objaviti oštar Perin demanti Matinih prošlotjednih riječi i – opet najebati. Tužit će ga obojica, svaki u svojoj parnici i po svom predmetu, pa bi Aco, ni kriv ni dužan, mogao zaglaviti u ćuzi i pune dvije godine! Takva dopuna kaznenog zakona, velim, još je samo u (objavljenom!) nacrtu, ali planirano je usvojiti je u ovoj godini. Pod oblandom državničkog optimizma, znači, vraćamo se petnaestak godina unatrag, u vrijeme kad se odštetom za duševne boli moglo kupiti omanju pilanu, ugostiteljski objekt u provinciji, ili pak nadozidati kat na obiteljskoj kući, za maloga, kad se oženi. Na to su, dakle, mislili hadezeovci kad su, nedavno, prizivali povratak izvornim načelima tuđmanizma! Povijesne istine radi, valja konstatirati kako tu ipak nije riječ o povratku, nego o nadogradnji – tako bezočno škopiti medije, naime, nije se ni Tuđman usudio!

AKO NI TO NE POMOGNE, ako nas ni Tuđman ne izvuče iz gabule, preostaje nam još samo ufanje u – Miloševića! Domagoja Ivana, naravno. Novog potpredsjednika Vlade, zaduženog za privlačenje investitora. Ni nakraj mi pameti nije sprdati se s čovjekom koji se itekako dokazao u svom poslovanju, dignuvši iz pepela svoju tvrtku za proizvodnju protupožarne opreme, ali opet... Nekako me strah da će pri svakom susretu s novim potencijalnim stranim investitorom prvih pola sata morati trošiti na objašnjavanje kako je iz Hrvatske a ne iz Srbije, i kako nema apsolutno nikakve veze s onim balkanskim satrapom. Pa tako pola sata po pola sata, a samo je jedna godina mandata... Sve u svemu, dakle, razloga za bezgranični optimizam glede 2011. zapravo imamo na pretek: očajni smo, frustrirani, zabrinuti, živčani, pun nam je kufer svih i siti smo svega. Optimizam je jedino što nam preostaje, a ono najbolje kod njega jest to što – ne košta ništa. Ni one koji ga kupuju niti one koji ga dilaju šakom i kapom. Hm, možda se ipak odem cijepiti onim Milinovićevim lanjskim koktelom...

Vezane vijesti

Banana u državi

Banana u državi

Zamišljam očaj onih likova koji su otišli u Poljsku da bi se tamo pijani tukli, pijani švercali bengalke na stadione, pijani ih tamo bacali na teren… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika