Državni odvjetnik Mladen Bajić trenutačno ima veću međunarodnu podršku od hrvatske oporbe koja s nelagodom promatra njegovu antikorupcijsku ofenzivuMLADEN BAJIĆ - piše Srećko Jurdana

Ofenziva u zemlji kriminala

Bajić ima veću međunarodnu podršku od oporbe i pred njim je još niz afera povezanih sa Sanaderovom i Tuđmanovom ostavštinom

■ ZEMLJA U KOJOJ GODINU obilježava figura državnoga odvjetnika pouzdano se može nazvati zanimljivom, u kriminalnome smislu svakako. Tijekom složene partije šaha, što ju je igrao protiv Sanadera i njegove mafije, gospodin Bajić izbjegavao je javno komentiranje svojih poteza. S pravom, pokazalo se. U jednoj od rijetkih izjava medijima, koju je dao nakon Sanaderova bijega u Austriju, uspio je izvesti zapaženi gaffe s tezom da oduzimanje putovnice ne utječe na status potencijalnoga bjegunca, jer granica se može prijeći i s osobnom iskaznicom. Nije objasnio kako bi se dotični mogao bez putovnice ukrcati u inozemni zrakoplov.

■ BEZ OBZIRA NA TU PUTOVNICU koja mu je – zaslugom hrvatskih istražitelja – ostala u džepu, Sanader je uspio završiti u zatvoru, austrijskom, doduše, što je bitno zakompliciralo pitanje njegove dostupnosti hrvatskome pravosuđu. Gotovo da bi se moglo pomisliti kako je hrvatskim vlastima odgovaralo da se gospodin Sanader na određeno vrijeme skloni u tuđe pravosudno dvorište, ne bi li kod kuće u miru bio pripremljen psihološki teren za njegovo procesuiranje. Irelevantno od tih spekulacija, inkriminacija bivšega premijera za Bajića je reformatorski trijumf. Državni odvjetnik dugo je čekao optimalan trenutak kad će pustiti da iz njegova ureda progovori Pravda, i kad ga je dočekao, reagirao je punim strojnim kapacitetom.

■ GODINA 2010. GODINA JE Mladena Bajića, i Jadranke Kosor koja mu je stvorila “političku klimu” za slobodnije djelovanje. Oporba s nelagodom promatra njihovu antikorupcijsku ofenzivu. Zabrinjava je mogućnost neočekivanoga skoka popularnosti HDZ-a, na valu demonstrirane sposobnosti vladajuće stranke da provede poprilično radikalnu trijažu kriminala u vlastitim redovima. Šef SDP-a Zoran Milanović pokušao je u parlamentarnome nastupu umanjiti društveno značenje Bajićevih optužnica i diskreditirati državnoga odvjetnika tvrdnjom da njegov rad mora biti ocjenjivan u kontinuumu, a ne samo u zadnjoj pozitivnoj fazi. Najavio je i smjenu Mladena Bajića čim dođe na vlast. U Milanovićevoj rezolutnoj poruci neizvjesno je – kao prvo – hoće li uopće doći na vlast, i, kao drugo, hoće li – ako zavlada – raspolagati s dovoljno opravdanja, snage i autoriteta da gospodina Bajića smijeni.

■ DRŽAVNI ODVJETNIK TRENUTAČNO IMA veću međunarodnu podršku od vođe oporbe, pred njim su još mnoge afere (povezane sa Sanaderovom i Tuđmanovom ostavštinom) koje čekaju istragu i sudski epilog, i bilo kakvo ugrožavanje njegovoga statusa – prije ili poslije izbora – opasno bi kompromitiralo revolucionara koji bi se odlučio na takvu pustolovinu.

ZDRAVKO MAMIĆ - piše Renato Baretić

Naše ogledalo Maminjo

Nemojmo ga se stidjeti, on je ono što smo i svi mi, samo nam je neugodno eksponirati se na mamićevski način

■ VEĆ VIŠE OD PETNAEST godina Zdravko Mamić je simbol Hrvatske kakva uistinu jest. Njegovo je lice njezino lice, njegov je glas njezin glas, njegov je fond riječi njezin fond riječi, njegova je narav njezina narav. Bio je to, jest to i to će biti, čak i sutra kad nas, s takvim licem, glasom, vokabularom i naravi, prime u Europsku uniju. Svi smo mi Zdravko Mamić, nemojmo se zajebavat, ljudi, jebemlivamaterupičkudavamjebem! Stvar je samo u tome da su neki od nas takvi samo potajice, u probranim društvancima, a drugi samo uprazno galame i kurče se pred mnoštvom, dok nevoljni Maminjo u sebi objedinjuje, iz nekog mističnog razloga, obje te komponente.

■ RECITE I SAMI - tko od nas svojem sinu ne bi poželio da, kad naraste, bude Zdravko Mamić? Da bude snalažljiv i utjecajan, opasan i neuhvatljiv, uvijek pod zaštitom nekog moćnog prijatelja ili partnera? Ili, još bolje, dužnika? Da svakome, ako ga je volja, skreše u brk baš ono što o njemu tog trenutka misli? Da se ubija od posla, ali i da se znade opustiti? Da mu obitelj bude na prvome mjestu, a odmah iza nje ovaj napaćeni hrvatski narod? Da Jugoslaviju proglašava najboljom državom na sv... ups, pardon! Khm, dakle, idemo dalje... Da zarađuje milijune na tuđim talentima, a da nožnim prstom ne mrdne? Da mirne duše, čista srca i punih usta u isto vrijeme i žvače i proklinje? Kužite? Maminjo je i hrvatski idol i supertalent i plesač sa zvijezdama i Big Brother i Djed Božićnjak i akcijska ponuda i shopping centar, sve u jednom, “ali to nije sve”! On ujedinjuje sve naše nacionalne snove i neostvarene ambicije, sav taj hrvatski domoljubni turbocajkanluk i nezaslužene eurofrustracije, i kolektivne i individualne, sublimirajući ih u elementarnu nepogodu na dvije noge. Kao da je nešto pošlo ukrivo na snimanju najnovije sezone “Zvjezdanih staza” pa su u onaj teleportacijski stroj u “Enterpriseu” ugurali Tuđmana, Ćiru, Šuška, Vucu, Thompsona, Šeparovićku, Šeksa, Škoru, Đodana, Hloverku, Huljića, Đakića, Glavaša, Todorića, Sanadera, Keruma, Bandića (dalje sami solite i paprite prema ukusu, meni je dosta...) da bi im na drugoj strani, pod gudurama na nekom čudnom planetu, nakon par sekundi i kratkoga bljeska, izišao jedan i jedini lik, samo on, junak našeg doba – Zdravko Mamić.

■ NEMOJMO GA SE STIDJETI, on je ono što smo i svi mi, samo nam je neugodno eksponirati se na mamićevski način; nas je netko ipak nekako uspio odgojiti. Ali i mi bismo, budimo iskreni, voljeli da možemo, poput njega, srati baš sve što hoćemo, prekidati sve što nećemo. Zdravko Mamić najkonciznija je metafora Hrvatske u 2010., značenjski nabijenija čak i od samog Sanadera, simbola svih naših zala, a ostat će to i dogodine, i tko zna koliko još. Ako kojim slučajem ne vjerujete u to, znači da zaista mislite kako će policija i pravosuđe nešto uistinu konkretno, i uistinu uskoro, poduzeti protiv lika koji (baš kao što bismo i mi, samo nemamo prilike) potkrada i prijeti, vrijeđa i ponižava, herostratski bjesni i sladostrasno uživa u vlastitoj nezaboravnoj uzaludnosti. Vi, drugim riječima, vjerujete da je Zdravko Mamić junak samo našeg doba, i da će, čim ovo prođe, sve opet nekako doći na svoje. Okej, velite vi, možda se on još kandidira kao nositelj neke liste na parlamentarnim izborima, ili na sljedećim lokalnima, ali kad i to prođe, neće vama nitko nikad više, nema šanse, jebatmajkuupičkudavamjebat, slat vas u kurac i prijetit vam da će vas prebit kao mačku ili vam razbit stolac na glavi, dok ga suradnici na odlasku ljube u obraze, nabrekle od neprožvakane hrane. Ma nema šanse da se takvo što ponovi!

EMIL TEDESCHI - piše Robert Bajruši

Iskorak u regiju i politiku

Netipični tajkun u poslovno-političkim krugovima donosi odluke važne za stotine tisuća hrvatskih građana

■ PRIJE NEKOLIKO GODINA – u vrijeme kad je Ivo Sanader još bio bog i batina, a Mladen Bajić nije ni razmišljao o obračunu s korupcijom u državnom vrhu i među tajkunima - Emil Tedeschi je slovio kao jedan od rijetkih hrvatskih biznismena uz koje se ne povlače sumnje za financijske malverzacije i privatizacijski kriminal. Dok su se mediji bavili mutnim transakcijma Miroslava Kutle, poslovnim imperijem Ivice Todrića i švicarskim egzilom Luke Rajića, Tedeschi je uvijek djelovao nekako tajanstveno.

■ ZNALO SE DA JE, kako kažu Amerikanci, “rođen sa srebrnom žlicom u ustima”, odrastao na Tuškancu s uspješnim ocem, vozio Porsche i još početkom osamdesetih pripadao tadašnjoj socijalističkoj eliti. Manje se znalo da je Atlantic stvorio početkom devedesetih u nekoliko sobica u ruiniranom neboderu u Heinzelovoj ulici, iz kojega na istok puca pogled na Dubravu, a na jug i zapad prema staroj željezničkoj pruzi i nekadašnjoj klaonici Zagrepčanka.

■ U TAKVOJ POSLOVNOJ SREDINI stvoreni su temelji poslovnog carstva koje se u desetljeće i pol proširilo na Sloveniju, Srbiju, Bosnu, a jednim krakom i sjevernu Njemačku. Nekadašnji distributer čokoladica i žvakaćih guma ove je godine definitivno napravio najveći poslovni iskorak u regiji, ali se i etablirao kao sudionik poslovno-političkih krugova, koji bitno utječu na donošenje strateških odluka koje utječu na živote stotina tisuća hrvatskih građana.

■ KAD JE KRAJEM LIPNJA za 382 milijuna eura kupio slovensku tvrtku Droga Kolinska, Emil Tedeschi, vlasnik Atlantic Grupe, napravio je najvažniji korak prema svom glavnom cilju - da stvori drugu po veličini prehrambenotrgovačku tvrtku na području nekadašnje Jugoslavije. Agrokor i Ivica Todorić još nisu ugroženi, ali osvajanjem jednog od vodećih poduzeća u Sloveniji Tedeschi i njegovi bliski suradnici postali su uvjereni kako će za pet godina Atlanticov godišnji promet sa sadašnjih 625 milijuna eura (zajedno s Drogom Kolinskom) narasti na milijardu. Premda je bila dio posrnulog koncerna Istrabenz, Droga Kolinska je vrlo solidna tvrtka koja, osim u Sloveniji, dobro posluje i u Srbiji, a to su dva tržišta na kojima je Atlantic u prošlosti bio relativno slabo zastupljen.

■ PRITOM JE GOTOVO ZABORAVLJENO da je Tedeschijevih 300-tinjak milijuna eura, umjesto u Sloveniji, prvotno trebalo ostati u Hrvatskoj, kada je Atlantic pokušao kupiti potonulu Podravku. Ali umiješao se Josip Friščić, podravski seoski poglavar i nekadašnja koalicijska desna ruka Ive Sanadera, i pokazao da je politika u Hrvatskoj i dalje važnija od nacionalne ekonomije. Epilog: nekoliko tisuća Podravkinih radnika su presretni kad im stigne mjesečna crkavica, Tedeschi je novac uložio u Sloveniju i planira se bogatiti u Srbiji i ostatku regije, a Friščića baš briga za sve jer zna da bez njegove ruke pada vlada. A zna i da to zna i Jadranka Kosor.

■ EMIL TEDESCHI JOŠ DUGO neće biti bogat poput Todorića, niti postati potpredsjednik vlade poput Domagoja Miloševića, još jednog pripadnika nove poslovne elite. Barem ne u idućih pet godina, iako ne treba isključiti iznenađenja. Uostalom, išao je u istu srednju školu sa Zoranom Milanovićem, a danas o gospodarstvu savjetuje Ivu Josipovića. I daleko od toga da nema ambicija, ali trenutačno mu je prioritet Slovencima prodati Cedevitu, Hrvate natjerati da kupuju Smoki, a Srbima ponuditi Montana sendviče. Kada to postigne, ne treba isključiti ni ulazak u politiku.

IVO SANADER - piše Zrinka Pavlić

Pad velikog Ivice

Ivica Salcburški svojevrsno je utjelovljenje katarze koja je ovoj traumatiziranoj državi potrebna već koje desetljeće

■ NA ŽALOST, OSOBA KOJA je u Hrvatskoj obilježila 2010. godinu i koja će svojim značajem bez sumnje nastaviti obilježavati i 2011. jest - Ivo Sanader. Znam, znam, svi bismo mu tu titulu najradije svečano uručili uz prigodni blagdanski šamar i par narodnih doskočica o psu, majci i fizičkim izrazima ljubavi. No to što nam ga je pun proverbijalni nos i što bismo ga najradije što brže zaboravili - ne znači da i hoćemo. Jer, ruku na srce, možete li se sjetiti ikoga tko je u zadnjih godinu dana svojim postupcima, likom i nedjelom izazvao toliko pažnje, frke, panike i brejking gnjusa - kao Ivo Sanader? Teško. A sva ta cika i vriska nije utemeljena samo na tome što je dao ostavku, pokušao prevrat u vlastitoj stranci, nosio flaster kraj obrvice i giljao put Minkena na avijun. Svaka je od tih krivina krasan estradni moment, štiklec za vic i filer za prazan novinski stupac, ali razlog Sanaderove mračne važnosti za Hrvatsku 2010. i vrlo vjerojatno 2011. - u nečemu je drugome.

■ NOVOPEČENI IVICA SALCBURŠKI I umjetnik prethodno poznat kao “Gospodine Premijeru” za Hrvatsku je 2010. i 2011. važan zato što je svojevrsno utjelovljenje katarze koja je ovoj traumatiziranoj državi potrebna već koje desetljeće, ako ne i dulje. Bilo bi krajnje plitko misliti da je jedini koji nam je zemlju pretvorio u tematski lunapark klijentelističke korupcije, jer, naravno, imao je i jataka i pataka na sve strane. Naivno je i vjerovati da će baš svi ti pobočnici, konzultantni, lijeva i desna krila popadati čim Sendi gukne. No nekadašnji prvi među jednakima i slavljen među odabranima opizdio je bahatom glavom o zid i, bez obzira na to odluči li guknuti baš sve što zna, ili se zbog raznih oblika samoobrane odluči za skraćenu, remix verziju, u kojoj će uz sebe poštedjeti i nekolicinu igrača, suočavanje s vlastitim drekom ne gine dobrom dijelu države.

■ PRITOM U TAJ DREK ne ubrajam samo ono što će se ispod tepiha izvući štokojem javnom i državnom dužnosniku. U to ubrajam i činjenicu da je riječ o čovjeku koji je bio premijer. Kojega je većina građana ove države legitimno izabrala na slobodnim izborima. I koji na tom položaju ne bi opstao ni 15 minuta da nije bilo ne samo suradnika i zaljubljenih zapisničarki, nego i velebnih intervjua, zadivljenih špalira i raje opijene riječima o Hrvatskoj i Europi. Pad takvoga lika i epilog, koji bi trebao uslijediti sljedeće godine, silno je važan za Hrvatsku. Jer ili ćemo nekoga vraga naučiti zbog posljedica Sanaderiane, ili bi nam svima bilo bolje da već sutra objavimo rat nekoj svjetskoj velesili i svi se kolektivno predamo.

PAPA JE RELEVANTAN, čak će mu i onaj agnostik poljubiti ruku koja je prije šezdeset godina gladila pitaj boga koga, kako i gdjePAPA BENEDIKT XVI. - piše Vedrana Rudan

Papini i bankini siročići

Relevantan za nas će biti i Američki Ambasador, kakoi koliko nikada nećemo saznati, ali ćemo osjetiti

■ TKO JE TO OVE godine bitan onako kako će to biti i iduće? Papa? Svakako. Čelnik najveće svjetske udruge pedofila i razarača dječjih guzica, vrhovnik multinacionalke koja postoji već preko dvije tisuće godina ne može ni iduće godine biti irelevantan. Ako zanemarimo onog jednog agnostika, nešto malo Srba i Židova koji još nisu napustili Hrvatsku, svi ostali smo katolici. Hvala bogu, papa će iduće godine opet biti s nama. I ponovno će se zavarivati kanalizacijske šahte da kakav muslić terorist, samo su muslići teroristi, ne zgrabi papu za crvenu cipelicu. Srećom, mnoge šahte su ostale zavarene još od vremena kad nas je posjetio bivši papa. U Rijeci su građani koji žive u zgradama uz cestu kojom je prolazio Najdraži Otac morali imati stalno spuštene rolete da ne bi kroz prozor provukli snajper. Nisu smjeli parkirati u ulici u kojoj žive. Riječanima je posjet pape ostao u sjećanju kao elementarna nepogoda veća nego kad padne snijeg. Big Boss zaista ne dolazi u dobro doba. Kreditni rejting nam je takav da će Otac kod nas ili krepati od gladi ili će sa sobom donijeti hranu. Da li će svoju hranu uspjeti sačuvati od gladnih Hrvata, to samo Bog zna. Zašto dolazi? Hrvatskim žrtvama njegovih u crno obučenih momaka sigurno se neće ispričati, nije papa Srbin. Što ima loše kad ti netko dijete jebe u guzicu kad je to radio i tvome tati i tvome djedu i tvome pradjedu. Radit će to i tvome unuku, ako bog da zdravlje. Treba poštovati dobre običaje. Dakle, papa jest i bit će relevantan. Čak će mu i onaj agnostik poljubiti ruku koja je pred šezdeset godina gladila pitaj boga koga, kako i gdje.

■ RELEVANTAN ĆE BITI I A.A. To je bio i u protekloj godini. Ništa se kod nas bez njega nije dešavalo. Sanadera je sprašio u prdekanu, Kosorici uvalio kormilo lađe koja tone, svim našim klincima prodaje foru kako treba ići u vojsku, čim čim dalje tim tim bolje. Ako naši dečki budu slušali što im kaže A.A., zarađivat će nekoliko stotina eura mjesečno i još će imati pravo na besplatan pogreb. Njihove udovice i dječica bit će ponosni jer nije mala stvar poginuti u okršaju u kome će demokracija pobiti sve one koji misle da je nafta njihova samo zato što izvire iz njihove zemlje. Da, Američki će Ambasador i iduće godine za nas biti bitan. Kako i koliko, nikad nećemo saznati, ali ćemo osjetiti. Pa ipak, ne možemo ga baš totalno izjednačiti s papom. A.A. će u guzicu gađati jednako i katolike i nekatolike, čak i agnostika. Demokracija nije segregacija.

■ TKO MOŽE ZABORAVITI KOLIKO su prošle godine bile „značajne“, „važne“, „istaknute“ i „bitne“, sve su to izrazi koje možemo upotrijebiti umjesto „relevantne“, naše banke. Ako nam ga one nisu stavile, ne znam tko jest. I dok Katolička crkva najviše na svijetu voli uske ritice malih dječaka, a A.A. odrasle guzice velikih, banke ne biraju. Svatko tko stupi u njihove mramorne dveri ima jednaku šansu da iz njih izađe s njim u guzici. Dobit ćeš ga i u osamdesetoj ako imaš penziju ili nekretninu. Katoličkim svećenicima kapa dolje, oni poštuju guzice onemoćalih staraca. A.A. također na njih ne računa. U modernom svijetu možda se nikad ne bismo smjeli sagnuti jedino u blizini slatkorječivih bankovnih službenika. Ni oni s nama nisu od jučer. Sjetimo se što su guzicama naših predaka učinile Ljubljanska banka i Beobanka. Njihove štediše već dvadeset godina bauljaju Hrvatskom u jalovoj nadi da će svanuti Dan Velikog Izvlačenja. Neće svanuti. I iduće ćemo godine mi, naguženi siročići, biti uredno rektoskopirani.

■ ŠTO PORUČITI GRAĐANIMA HRVATSKE na kraju jedne za sve nas zaista značajne, važne i bitne godine? Kako preživjeti ovu koja stiže i prijeti da će biti još relevantnija? Djecu ne puštati u crkvu? Može li se to u zemlji u kojoj su svi katolici? Istjerati iz zemlje gospodina A.A.? Može li se to u zemlji koja je u NATO-u? Ne ulaziti u banke ako vam je život mio? Može li se to u zemlji koje nema?

BORIS TADIĆ - piše Zoran Ferić

Tadić protiv ekstremista

Predsjednik se ispričao u ime zemlje i ljudi koje predstavlja i to je učinio na najpoznatijem stratištu iz Domovinskoga rata

■ OSOBA GODINE 2010. U Hrvatskoj je srbijanski predsjednik Boris Tadić. Dogodilo se ono što 1991. ili 1995., pa čak ni početkom trećega tisućljeća nismo mogli ni sanjati: predsjednik Srbije došao je na Ovčaru ispričati se zbog zločina srpskih paravojnih postrojbi i JNA. To je bio iznimno važan čin, ne samo za normalizaciju odnosa između Hrvatske i Srbije, koja je zapravo već odavno počela, nego za prevladavanje teškoća i frustracija koje još muče ljude i jedne i druge nacionalnosti. Taj posjet nije bio samo politički, jer politika se, znamo, dogovara u načelu neovisno o osjećajima ljudi, nego i humanitarne i medicinske prirode. Zajednička inicijativa Ive Josipovića i Borisa Tadića pogodila je upravo onu žicu na koju smo najosjetljiviji: nacionalni ponos i sućut prema žrtvama.

■ MOGUĆNOST DA SE POISTOVJEĆUJEMO sa stradanjima sunarodnjaka, čini nas, u načelu, boljim ljudima, ali nas i opasno svrstava i čini nesposobnima za praštanje. Spominjem tu kršćansku riječ krajnje oprezno, jer praštanje u pravom smislu zapravo i nije potrebno. Zločincima nećemo oprostiti, a oni koji nisu krivi - to jednostavno nisu. Tadić nije kriv. On nije ni naredio ni provodio granatiranje grada, ni zločin na Ovčari. Oni koji su krivi ili nisu dostupni sudu, ili ih je sud osudio tako blago da slobodno možemo reći kako ih je pomilovao.

■ U OVOM SLUČAJU PREDSJEDNIK Tadić pokazao se razumnijim i, ako se ta riječ za političara smije upotrijebiti, čovječnijim od Haaškoga suda koji nikako da Šljivančanina osudi na kaznu koja neće biti neukusni pravosudni skandal. Tadić se ispričao u ime zemlje i ljudi koje predstavlja i to je učinio na najpoznatijem stratištu iz Domovinskoga rata, čije ime dobiva težinu koju imaju Auschwitz, Guernica, Jasenovac i Srebrenica. Na takvim mjestima nikad dosta isprika. To je ujedno i mjesto na kojemu se suvremenici uvijek i iznova moraju upitati kakva je i njihova uloga u tome i jesu li ikako, makar i najmanje, mogli pripomoći da stradanje bude manje užasno. Oni koji tako razmišljaju, koji se pitaju, pravednici su među narodima, iako nikakvu medalju nisu dobili. Takvih je ljudi bilo puno i s jedne i s druge strane i Tadićeva isprika liječi frustracije upravo njima.

■ ONI PAK KOJI SU tako teško stradali da im nikakva isprika ne može pomoći i dalje su prema tom posjetu skeptični. To se vidjelo u Vukovaru, kad su neke majke nestalih s upaljenim svijećama okrenule leđa predsjedniku mrske zemlje, a vrlo kritičkih komentara čulo se, bogme, i u Zagrebu. Tadićev posjet gledao sam u kafiću, kao i deset godina prije inauguraciju predsjednika Mesića. Epohalne stvari uvijek me nađu za šankom. E, u tom kafiću, ispred velikog LCD-a, neki tip je glasno komentirao: “A vidi, molim te, ove bjeloglave supove!” Uslijedila je serija psovki. Očito nije mislio samo na sijedu kosu obojice predsjednika, nego je aludirao i na to da ih smatra lešinarima.

■ NAKON TE REČENICE RAZMIŠLJAO sam o nama. O svima nama. Napokon se dogodilo nešto doista značajno što će pripomoći učvršćivanju stabilnosti i korak je prema ozbiljnom miru, a neki još uvijek taj mir ne žele prihvatiti upravo zato što im mržnja ili prezir pomažu da žive. Takvih će uvijek biti, samo je važna da njihov broj u nekom narodu ili društvu ne dosegne kritičnu masu i da ne dođu na vlast. Čovjek, individualno, ima pravo na svoja razočaranja, na svoju tugu, pa i na svoju mržnju. Pogotovo ako mu je netko zaklao najdraže. Ali u sretnim zemljama takvi ljudi ipak nisu u većini. I upravo zato Boris Tadić važan je za Hrvatsku. Ovim činom udaljava nas od ekstremizma.