Objavljeno u Nacionalu br. 790, 2011-01-04

Autor: Tanja Simić

BOSANSKI HUMOR PRESAĐEN U ŠIBENIK

'U Bosni je tako da sam čak i ja tamo glas razuma'

Tuzlanski književnik Emir Imamović Pirke ovih je dana predstavio treći roman u Šibeniku, gdje živi sa suprugom glumicom Orianom Kunčić

Svestrani autor za fi lm
i televiziju Emir Imamović Pirke bio
je glavni urednik časopisa Dani, a osim romana piše i scenarije za humoristične
serije, dok su mu dva
filma u pretprodukcijiSvestrani autor za fi lm i televiziju Emir Imamović Pirke bio je glavni urednik časopisa Dani, a osim romana piše i scenarije za humoristične serije, dok su mu dva filma u pretprodukcijiTuzlanski književnik Emir Imamović Pirke, bivši novinar i glavni urednik sarajevskog časopisa Dani i autor hit romana ”Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince” i ”Tajna Doline piramida - u potrazi za dokazima da su u BiH živjela inteligentna bića”, u kratkom roku praktički je rasprodao prvu nakladu svog nedavno objavljenog romana "Treće poluvrijeme" u izdanju zagrebačkog Algoritma. I ovaj je, kao i prethodna dva romana, objavljen u suradnji s Krunom Lokotarom, urednikom te izdavačke kuće i Imamovićevim dugogodišnjim prijateljem, koji ga je svojedobno prisilio da napiše svoj prvi roman.


Imamović uglavnom objavljuje u Hrvatskoj, gdje odnedavno i živi, no njegovi romani objavljivani su i u Srbiji, Albaniji, a uskoro će i u Njemačkoj i Španjolskoj. Slovi kao jedan od najdarovitijih pisaca srednje generacije na ovim prostorima, a ”Treće poluvrijeme”, kao i njegovi prethodni romani, govori o poratnoj BiH. Priča je to o propasti socijalističkog tvorničkog grada uništenog gašenjem tvornice, u kojem “odraslima nije bilo druge nego ili piti ili se od pića liječiti, dok su im djeca ili jedva čekala da odrastu i odu na studije sa kojih će se vraćati za praznike i na sahrane ili da odrastu pa da mogu piti bez skrivanja od roditelja i nastavnika”. Priča je to o višestrukom ubojstvu, posljedicama rata, vehabijskom pokretu, ljubavnom trokutu, prijateljstvu, kukavičluku i nogometu.

NACIONAL: Ideju za roman ”Jel netko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince” dobili ste iz novinskog članka, ideju za ”Tajnu Doline piramida” iz stvarnih događanja. U kojoj je mjeri ”Treće poluvrijeme” proizišlo iz stvarnosti Bosne i Hercegovine?

- U ”Trećem poluvremenu”, za razliku od prethodnih knjiga, nema stvarnog događaja oko kojeg se vrte izmišljeni likovi i dešavaju njihove drame, što ne znači da materijal nisam crpio iz stvarnosti. Prvo one najcrnje, tranzicijske, u kojoj je podivljali kapitalizam opustošio tvornice kroz čije su kapije naši očevi išli po poštenu plaću, zatim ratne i poratne, tragične koliko i nekrofilske, te nogometne – koju je za svog posljednjeg bosanskog mandata kreirao Ćiro Blažević, smijenivši iz prvih minuta TV Dnevnika skelete i masovne grobnice i učinivši važnim nešto tako normalno kao što je igranje na dva gola. Sve sam to, plus fikciji prolagođenu dokumentarnu građu o mudžahedinima, sklopio u priču koja, u osnovi, govori o ljudima kojima nije pružena šansa da budu obični.

NACIONAL: ”Treće poluvrijeme” je dosad najmračniji vaš roman, gotovo neusporediv s humorističnim ”Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince”. Što se dogodilo?

- Bit će da sam odrastao. Moji prijatelji i ja smo u godinama nakon rata stvarnost karikirali i izrugivali joj se, a potom je uslijedio period kad smo, na neki čudan način, odbijali jedni drugima priznati kako razmišljamo o tome da stvarnost nije ono što mi zamišljamo ili kako živimo, nego ono čemu se rugamo. S godinama je stigla i depresija zbog toga što stvarnost nije lijepa, ali ni da budućnost neće biti ništa bolja, a nije nemoguće da bude i malo gora. Ili, da parafraziram sjajnog pjesnika Danijela Dragojevića: nama je budućnost ono što nam se već desilo. ”Treće poluvrijeme” trebala je biti knjiga o tome da nogomet, kako je govorio Bill Shankley, nije pitanje života i smrti, nego više od toga - da bi završio kao kronika još nezavršenog rata i završenog prijateljstva.

NACIONAL: Knjiga donosi i vjerodostojan prikaz vehabijskog pokreta, koji se od rata sve više širi u nekoć sekularnoj BiH. Kako gledate na to?

- U romanu sam samo ponovio ono što se zna, samo se ne govori dovoljno glasno. Vehabizam je sektaško učenje čija je ideološka matrica sila i najgori konzervativizam, potpuno ubijanje pojedinačnog prava na izbor načina vjerovanja, odnosno nevjerovanja u boga. Prihvaćanje mudžahedina i toleriranje njihova misionarstva jedna je od najvećih grešaka suvremene bošnjačke politike, a njena posljedica je lagano, ali primjetno mijenjanje načina života bosanskih muslimana, odnosno Bošnjaka. Ili da skratim: umjesto u borbu za BiH, militanti su došli u borbu za islam, pokušavši nakon rata širiti svoj način života, organizirajući se u komune koje više sliče na predgrađa Kandahara nego na bosanska sela i gradiće.

NACIONAL: Urednik romana Kruno Lokotar ispričao je kako vam je za pisanja ”Tajne Doline piramida” neprestano govorio da ste pretjerali s imaginacijom, a vi ste mu za svako ”pretjerivanje” vadili dokumentaciju koja dokazuje suprotno. Sličnih primjera ima i u ”Djevojčicama”. Možete li navesti neke primjere te sulude bosanske realnosti koju ste morali ublažiti kako bi zvučala uvjerljivije?

- U antologiju gluposti ući će reportaža iz okolice Visokoga, nastala u vrijeme histerične potrage za piramidama. Neka baba je kazala, a novinar uredno zabilježio rečenicu: “Znali smo mi uvijek da tu ima nešto. Mi smo se ovdje uvijek lijepo slagali, a evo, ima dvije godine da u selu niko nije umro.” Kada pišeš o svijetu u kojem je moguće da predsjednica Federacije ode na navodnu piramidu i pohvali se novinarima da je na njenom vrhu našla djetelinu s četiri lista, tim opisima moraš dodati malo razuma. Nije teško zamisliti kakva je država u kojoj je i moj glas – glas razuma.

NACIONAL: Knjiga ”Tajna Doline piramida” govori o, kako ste ga nazvali, lažnom Indiani Jonesu, arheologu-amateru koji je uspio prodati svoj projekt lokalnim političarima i čija su istraživanja godinama plaćali porezni obveznici. Kakva je sad situacija tamo, traju li još iskopavanja, jesu li tamošnji stanovnici još uvijek zaluđeni izradom kojekakvih suvenira vezanih za piramide i dolaze li još uvijek turisti?

EMIR IMAMOVIĆ PIRKE
i urednik Algoritma
Kruno Lokotar s književnicima Svjetlanom
Lackom-Vidulićem
i Renatom Baretićem nakon zajedničke
književne večeri u
Belom ManastiruEMIR IMAMOVIĆ PIRKE i urednik Algoritma Kruno Lokotar s književnicima Svjetlanom Lackom-Vidulićem i Renatom Baretićem nakon zajedničke književne večeri u Belom Manastiru- Na svu sreću, izgleda da je završen taj - dosad najduži vic o glupim Bosancima. Odnosno, prestala je “potraga za dokazima da su u BiH živjela inteligentna bića”. Zaustavljanje kopanja po brdima koja, inače, jesu u blizini važnih arheoloških nalazišta i bitnih povijesnih mjesta – groba kralja Tvrtka, recimo – te prestanak davanja državne potpore sumanutom projektu dokazivanja da su prave piramide u Visokom, dok su u Egiptu vikendice naših faraona, pokazuje kako, unatoč svemu, u BiH još uvijek žive i inteligentna bića. No bilo bi nepravedno za sve okriviti Bosance , samo se dvije vrste ljudi nadaju čudu: naivni i očajni. Očaj je u Bosni toliki da će ljudi povjerovati i u najveću glupost, samo ako ih uvjerite da će od nje bolje živjeti. Nada u nekim zemljama, možda, umire posljednja. Kod nas je, međutim, umrla nešto ranije, pa je i ta potraga za piramidama, u osnovi, dirljiva koliko i tragična.

NACIONAL: Kako vidite Bosnu danas, a kako sutra?

- Spadam u onu vrstu idiota koja je mislila da se Jugoslavija neće raspasti, pa da će se raspasti bez rata, pa da u Bosni neće biti rata, te da će, kada je već počeo, rat trajati kratko. Nakon što sam više puta ispao budala, povjerovao sam i da mir nije nastavak rata drugim sredstvima. Konačno sam, kako se kaže, spalio iluzije. Bosna je, bojim se, svoje najbolje godine proživjela i danas je to jedna duboko nesretna, podijeljena zemlja koja svojim građanima ne može ponuditi ništa osim gole reprodukcije.

NACIONAL: Mnogi pisci iz Sarajeva, Beograda, Podgorice objavljuju u Zagrebu. Koji je tome razlog i zašto ste se vi na to odlučili?

- Bosanski izdavači su i prije uvođenja PDV-a jedva preživljavali, da bi ih taj porez gotovo dotukao. No to je manje bitan razlog mog objavljivanja u Hrvatskoj. Mene je Kruno Lokotar doslovno, igrajući na faktor upornosti – odnosno dosade – natjerao da priču koju sam pričao u kafani napišem u formi romana, a kako se još pokazao i kao odličan urednik, mi smo nakon ozbiljnih dvominutnih pregovora došli do zaključka da ću ja objavljivati tamo gdje je on. Što se pisaca iz regije tiče, mi, da se ne lažemo, govorimo jedan jezik, samo što svatko koristi svoje pravo da ga drugačije zove. Prirodno je, dakle, da i knjige i pisci cirkuliraju na prostoru gdje se komunicira bez prevoditelja.

NACIONAL: Odnedavno s obitelji živite u Šibeniku. Kako to?

- Od stoljeća sedmog želim živjeti na moru, samo što sam dosad čekao da se poklope neke okolnosti. U prijevodu, nisam imao petlje za tako radikalan korak. Nužda, međutim, ne traži pogodno vrijeme, pa smo se žena, dvoje djece i ja morali doseliti. Oba naša sina ionako su rođena ovdje, samo što je Jan svojih deset godina života proveo u Sarajevu, dok Mak, kojem je malo više od godine, nije stigao putovati. Nas troje, supruga Oriana, koja je otišla iz Šibenika prije 15 godina, Jan i ja, svako za sebe, na različite načine proživljavamo ovu promjenu, svjesni da Šibenik može i ne mora biti mjesto našeg trajnog boravka. Dok god nam je lijepo, bit ćemo ovdje, uživati u klimi i činjenici da mali grad život čini lakšim, a kada postane neugodno – idemo dalje, kao što je rekao stanovnik austrijskog zatvora, porijeklom iz Dugobaba.

NACIONAL: Kako vam je živjeti u Šibeniku? Nedostaje li vam Sarajevo?

- Šibenik je čudan grad. Malo tko može trpjeti kao Šibenčani i po tome su slični Bosancima. No, kada takvim ljudima dođe do guše, onda je show. Šibenik je dosegnuo točku nakon koje će se ili preporoditi ili postati nepotrebno naselje uz autocestu. Mislim da će, ipak, biti ono prvo: ima jednu od najboljih i najljepših knjižnica koja generira različite projekte u kulturi, gradske vlasti se otvaraju prema drugim gradovima u regiji i, istovremeno, prema novim idejama, grad se, nakon milijun godina industrijalizacije i dva desetljeća bezočne pljačke okreće se k moru na različite načine; identitetski, kulturološki, ekonomski. U planu je, ili se već radi, na obnovi mjesta koja će promijeniti i panoramu Šibenika i duh Šibenčana. Došao sam da mi bude dosadno, a upao u centar događaja koji mi ne daju da žalim za Sarajevom.

NACIONAL: Osim romana i novinskih članaka autor ste i nekoliko scenarija, među ostalim i onih za TV seriju ”Kazalište u kući”, emitirane na HRT-u.

- Još samo nisam pisao pjesme i recepte. Napisao sam kazališnu dramu ”SUR Sajgon” koju je igralo Pozorište mladih u Sarajevu, TV seriju ”Kazlište u kući”, scenarije za nekoliko dokumentarnih filmova, dok su dva igrana filma u predprodukciji: jedan scenarij sam radio s Ahmedom Imamovićem i radni naslov je ”Ključ od utrobe”, a drugi s Enisom Bešlagićem i zove se ”Danke Deutschland”. Također, imam skoro gotove dvije TV serije koje je u realizaciji omela recesija.

NACIONAL: Dugo ste bili novinar sarajevskog lista Dani, kojem ste bili i glavni urednik. Kako je došlo do toga da prijeđete u ženski magazin Gracija?

- U Graciju sam prešao na nagovor tadašnjeg vlasnika obaju listova, Senada Pećanina, nakon što sam dao otkaz u Danima. U Graciji sam pisao kolumne, a u Danima sam se bavio gotovo svim temama; bio sam reporter u Makedoniji, na Kosovu, Afganistanu, pratio reintegraciju Podunavlja, radio intervjue, pisao o kulturi, komentirao… Tako da mi je prelazak u Graciju bilo olakšavajuće iskustvo - iz formule sam prešao na bicikl.

NACIONAL: Vaša supruga, Šibenčanka Oriana Kunčić, radila je na odabiru glumaca za gotovo sve veće bosanskohercegovačke filmove, poput onih Jasmile Žbanić. Bavi li se i glumom, budući da je završila Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu?

- Šibensko kazalište upravo postaje profesionalni teatar, a moja supruga je prva akademska glumica zaposlena u toj kući od njenog osnutka. I dalje radi castinge, upravo za novi film Jasmile Žbanić ”Otok ljubavi”. Nije samo Leon Lučev zaigrao u koprodukcijama od Bosne do Njemačke zahvaljujući njoj. Ona u karijeri ima više filmova u natjecateljskoj konkurenciji Berlinalea nego cijela hrvatska kinematografija.

NACIONAL: Kraj Šibenika imate vikendicu gdje se ljeti okuplja filmsko-literarna ekipa iz Hrvatske i BiH, poput sarajevske redateljice Jasmile Žbanić i hrvatskog glumca Leona Lučeva. Rezultiraju li ta druženja kakvim zajedničkim projektima, je li u planu ekranizacije ”Trećeg poluvremena”?

- U Žaboriću se svašta radi: peče riba na gradelama, piju travarica, bevanda i gemišt, kupa na barba Hasinoj plaži – tako se, stvarno, zove – liječi od raka, igra na balote, ali se o glupostima ne priča. Niti se njima bavi. Tu pravo na rad imam ja, a dobio ga je, zbog zdravstvenog stanja, još samo Boris Dežulović i završio roman ”Jebo sad hiljadu dinara”. U našoj vikendici priznate redateljice prave salatu, redatelji spremaju lignje, pisci idu po piće, snimatelji cijepaju drva, glumice čuvaju djecu, novinari šetaju pse… Nema se tu vremena pričati o ekranizacijama i sličnim budalaštinama.

Vezane vijesti

Krokodil - Književni festival

Krokodil - Književni festival

Zagreb, 13. lipnja 2012. - Novi veliki ljetni festival Krokodil, regionalni i internacionalni festival čitanja, po prvi put od svog osnivanja održat… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika