Ivo AndrićRasprave o Ivi Andriću na prostoru koji se nakad zvao Jugoslavija uglavnom se vode oko pitanja nacionalne pripadnosti poznatog književnika. Pritom se često zanemaruju rasprave oko Andrićeve književnosti koja je, neupitno, književnost svjetskih razmjera. Kako znanstvenici iz "neutralnog", njemačkog, kuta promatraju fenomen "Andrić"? Jacqueline Badić, slavistica sa sveučilišta u Bonnu, svoj znanstveni rad je posvetila književnosti jugoistočne Europe.

DW: Je li Ivo Andrić 1961. godine zasluženo dobio Nobelovu nagradu za književnost?

Badić: On je s pravom tada dobio tu nagradu. Andrić je u svakom slučaju jedan od velikih jugoslavenskih i europskih književnika 20. stoljeća. Uspio je stvoriti istaknuti književni opus što se uvijek zaboravi kad se odvojeno od drugih njegovih djela promatra "Na Drini ćuprija". Potrebno je promatrati čitavo njegovo književno stvaralaštvo, a to je bila svjetska književnost i ostat će svjetska književnost.

DW: Andrić je Nobelovu nagradu za književnost dobio za, kako je to istaknula Švedska akademija znanosti, "epsku snagu kojoj je oslikao motive i ljudske sudbine iz povijesti svoje zemlje". Slažete li se s tim?

Badić: Da. I naglasak je na epici. Povijesni roman ne znači pisanje povijesti. "Na Drini ćuprija" se ne smije promatrati kao djelo koje odražava prošlost Bosne i Hercegovine, već je to literarna obrada bosansko-hercegovačke prošlosti. On ostaje fikcija.

Virtuozno baratanje jezikom

DW: Što Vam se sviđa kod Andrića?

Badić: Njegov jezik, virtuoznost s kojom je koristio riječi. Čak i za nekoga kome nije maternji jezik onaj na kojemu Andrić piše, uvijek iznova je užitak čitati ga. Naravno da to ujedno znači da je tu na djelu jedna nevjerojatna kompleksnost jezika. Svaka rečenica kod njega je umjetničko djelo. To mu se mora priznati. Osim toga, Andrić mi je približio hrvatski, bosanski i srpski jezik i pokazao mi jednu pozitivnu sliku.

DW: A što Vam se ne sviđa kod Andrića?

Badić: Nije mi se svidjelo što za svoga života nije dopustio da se publicira njegova poezija. Čak je zabranio da se publiciraju njegove pjesme, što se ipak nakon njegove smrti, posthumno, protiv njegove volje učinilo. Smatram da je to bilo dobro, što se tako uradilo. Jer, uvijek je tu bio dojam da je Andrić veliki racionalist, a ovako na vidjelo izlazi i Andrićeva emocionalna strana.

DW: Što bi Europa eventualno mogla naučiti iz Andrićevih djela?

Badić: Književna djela nisu udžbenici, nego su to umjetnička djela, koja potiču na razmišljanje. Ono što bi Europa mogla naučiti i razumjeti je kompleksnost suživota različitih naroda.

DW: Koliko je Andrić sa svojim romanima zaista probudio interes na Zapadu za zemlje jugoistočne Europe?

Badić: Dosta. Upravo Andrić sa svojim romanima uvijek iznova budi interes za zemlje bivše Jugoslavije.

Politička komponenta

DW: S obzirom da je Ivo Andrić bio aktivan političar i diplomat, koliko se primijeti utjecaj politike u njegovim djelima?

Badić: Da se primijetiti da se Andrić bavio temom totalitarne države. Najjasnije se ta tematika očituje u "Prokletoj avliji". A što se tiče drugih djela, mislim da mu je bilo važno pokazivati raznolikosti, znači ljudske karaktere i njihove različitosti i da je to umnogome djelovalo na njega.

DW: Svoja rana djela je pisao na hrvatskom jeziku, da bi poslije posve prešao na srpski jezik i ekavicu. Kako Vi, s njemačkog stajališta, gledate na to?

Badić: Ja mislim da je Andrićeva namjera bila panslavenska ideja. Smatram da tu nije bilo ništa prohrvatsko ili prosrpsko u igri, nego je to za njega bila jedna ideja koju je želio ostvariti. Pa, on je bio aktivan u Mladoj Bosni. Vjerujem da o nacionalnostima nije puno razmišljao. Za njega, kao rođenoga Hrvata, nadam se da to mogu tako kazati, je to vjerojatno bio svjestan i važan korak prijeći s ijekavice na ekavicu, kako bi stvorio tu povezanost.

DW: Kao "svog književnika" ga prihvaćaju i u Hrvatskoj i u Srbiji i u Bosni i Hercegovini. Kako to ocjenjujete?

Badić: Mislim da je to dobro, da postoji svijest o Andrićevoj književnoj baštini u sve tri bivše republike te da postoji razumijevanje o zajedničkim korijenima - svejedno što pojedinci o tome mislili.

Jergović kao novi Andrić

DW: Redatelj Emir Kusturica namjerava u čast Ivi Andriću snimiti film, baziran na njegovom djelu "Na Drini ćuprija". Što Vi kažete na tu ideju?

Badić: Mislim da je vrlo dobro kada se književnost stavi na filmsko platno, jer to dopire do mnogih ljudi, koji možda ne čitaju rado, a koji pogledaju film i onda razmisle o tome da bi možda ipak mogli pročitati i knjigu. Emira Kusturicu smatram talentiranim redateljem - bez obzira na njegova politička uvjerenja. To je svačija osobna stvar. Vjerujem da će on snimiti vrlo dobar film.

DW: Ima li na prostorima bivše Jugoslavije, prema Vašoj procjeni, književnika koji bi mogli naslijediti Andrića ili čak biti kandidati za neku od narednih Nobelovih nagrada za književnost?

Badić: Ne usuđujem se reći tko bi mogao biti nositelj Nobelove nagrade za književnost. Ali, vjerujem da ima velikih potencijala, kako u Srbiji, BiH, tako i u Hrvatskoj, Sloveniji i naravno i Makedoniji...ali tu odluku ostavljam odboru za dodjelu Nobelove nagrade. Međutim, ima tu fantastičnih spistelja, koji pišu odlična djela, npr. Jergović (Miljenko, op.a.), ali vrijedi spomenuti, barem što se mene tiče, i dramaturge, posebice iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Makedonije. Šteta što ne postoji Nobelova nagrada za dramaturgiju.