Čitao sam reportažu hrvatskog novinara iz Bad Kleinkirchheima, iz luksuznog pansiona u kojem je Sanader proveo zadnje sate pred uhićenje: novinar je tražio sobu u kojoj je bivši premijer odsjeo, pričao s njegovim portirima, konobarima i taksistima. Sjećam se sličnog članka i kad je uhićen Gotovina: mogli smo saznati na kakvom je krevetu general spavao, gdje se umivao, kakav mu je bio zadnji pogled kroz prozor bez rešetaka.

Ja sam na Štefanje bio u sobi jednog sveca, sjedio na njegovu krevetu, popio vode iz pipe na njegovom lavabou i gledao kroz njegov prozor. Moja je kći prvoškolka u samostanskoj kapelici vježbala s dječjim zborom, a ja sam čekanje kratio tumarajući po spomen-sobi fra Ante Antića, čovjeka koji bi mogao biti kanoniziran kada papa dođe ove godine u Zagreb. Ante Antić rodio se 1905, a umro 1965. i, vjerovali ili ne, između te dvije godine nije nikad ništa rekao o politici. Slom Austrije, stara i nova Jugoslavija, ustaše, partizani i milijuni nedužno potamanjenih, tog siromašnog sina svetog Franje nisu ni milimetar skrenuli s njegove životne linije: tražiti Božju milost, savjetovati, ispovijedati i pomagati u svakodnevnim potrebama kao što je posredovanje u traženju zaposlenja. U životu je napisao 30.000 pisama i sasvim ih je nadrealno čitati danas jer bi po svojem sadržaju mogla biti napisana i u srednjem vijeku.

Čitav je život osjećao posljedice tuberkuloze preboljene u mladosti. Nakon srčanog udara bio je smješten u sobicu koju sam spomenuo: tvrdi žičani krevet kao iz neke kasarne, najnužnije pokućstvo i pogled na tvornicu furnira. U toj je sobici ispovijedao i služio misu, a svjedoci tvrde da je pred smrt bio vedar, nasmiješen i sav uronjen u molitvu. Čak i dok je od vrućice gubio svijest, blagoslivljao je prisutne, franjevačku braću koja su se molila oko njega.

Taj opis, preuzet iz knjižice o ovom kandidatu za sveca, naveo sam jer je riječ o nečem zaboravljenom - kršćanskoj smrti. Danas se samrtnike otpremi u bolnicu da tamo umru, ali nekad bi se rodbina i prijatelji okupili oko umirućih i gledali u njih kao u lijevak kroz koji se onostrano slijevalo na Zemlju. Sveta Magdalena de Pazzi, karmelićanka iz Firence, umrla je 1607, a malo prije smrti imala je u samostanskom vrtu viđenje Čistilišta. Redovnice su čule kako odgovara na nečiji poziv Da, evo me, a zatim kako zapomaže pred strašnim prizorima Jadne duše!; hodala bi po vrtu, a onda zastala potresena novim prizorom i zavikala Dobri Bože! Kako se te duše muče!; neke su muke bile toliko odvratne da je redovnica povraćala dok ih je gledala.

Budući da su umirući bili napola u jednom, a napola u drugom svijetu, pozorno se na njih motrilo da se otkrije kakva će im biti vječnost: ako bi zapomagali da ih odvlače đavoli, kako se pričalo za Voltairea, bio je to siguran znak njihove propasti; ako bi pak okupili svoje bližnje, poticali ih da ustraju u vjeri i pritom se molili, poput Jeronima, ili ispovjedili i pričestili poput Augustina, bila je to dobra smrt, smrt kroz koju se ulazi u Kraljevstvo nebesko. Štoviše, sveci su često imali i povlasticu da znaju dan svoje smrti: Antun Pustinjak umro je na dan kada je prorekao, Martin iz Toursa predvidio je svoju smrt davno prije nego je stigla, Beda Časni znao je za smrt pedeset dana prije, Benedikt šest dana prije, Ivan Pustinjak tri, a Onofrije jedan dan.

Fra Ante Antić tek je jedan od dvadesetak hrvatskih kandidata za oltar i nemam pojma hoće li ga Benedikt proglasiti blaženim ili ne. Svaki svetac i blaženik otkriva drugo lice Crkve: Nikola Tavelić je mučenik, Stepinac se opirao totalitarizmu, Leopolod Bogdan Mandić dijelio je sakramente, Marija Petković bila je misionarka i dobrotvorka, a Ivan Merz je pokazao da i intelektualci u modernom svijetu mogu biti kršćani. Fra Ante je bio sav usredotočen na Božju ljubav i ništa ga osim nje nije zanimalo. Kao i svi drugi sveci, svojoj braći je ostavio samo žičani krevet na kojem je umro, kao svojevrsna vrata u nebo. Njegova samostanska soba je posve nezanimljiva, nalik bilo kojoj drugoj hotelskoj sobi, što ju je netom napustio čovjek na proputovanju.