Zoran FerićKako na ljudsko tijelo djeluje rak? Od malignih stanica formira se tumor i taj proces traje relativno dugo. U slučaju raka dojke da bi primarni tumor narastao do veličine 1 cm, kad se može osjetiti i opipati, treba u principu pet do osam godina. Nakon toga maligne stanice putuju limfom i krvlju u druga udaljena tkiva i organe stvarajući metastaze. Na kraju izaziva vrlo bolnu smrt. Bolest je vrlo stara, iako smo paušalno skloni donositi zaključke kako se radi o novovjekom fenomenu. Jedan od prvih tekstova u kojem se spominje rak je papirus Edwina Smitha iz 1600. g. pr. Kr., a autorstvo se obično pripisuje Imhotepu. Već onda postojala je nekakva praksa liječenja, što je zapravo podrazumijevalo fizičko odstranjivanje vidljivog tumora.

DAKLE, U DUGOJ povijesti medicine karcinomi su se prvo liječili isključivo kirurški, odstranjivanjem malignoga tkiva. Tek je u dvadesetom stoljeću, kako su medicina i znanost napredovali, pronađeno i niz novih metoda za liječenje raka. Osim kirurški, terapija malignih tumora uključivala je i zračenje oboljeloga mjesta kako bi se uništile maligne stanice, a kasnije i razne oblike kemoterapije. Kemoterapija je vrlo agresivna metoda liječenja s brojnim negativnim posljedicama po ljudski organizam, ali je bila i prilično efikasna pri uništavanju tumorskih stanica. Danas pak imamo pametne lijekove koji pokazuju vrlo dobar učinak i svakako su napredak u liječenju ove bolesti. Povijest liječenja raka je, dakle, vrlo duga, najmanje 3600 godina, uključuje tisuće znanstvenih spoznaja i medicinskih postupaka, a ovisila je i o najznačajnijim otkrićima u povijesti znanosti: izumu mikroskopa, rendgena, kobaltne jedinice za zračenje, ultrazvuka, sićušnih dijagnostičkih kamera i računala. Međutim, Braco sa Srebrnjaka, prorok i karizmatik, jedan od sve popularnijih iscjelitelja koji liječi tisuće ljudi na svojoj najnovijoj turneji po Sjedinjenim Državama, čitav je postupak liječenja ove bolesti sveo na jedan jedini terapijski postupak. Uvede oboljele u jednu prostoriju, stane na povišeno mjesto i pozorno ih gleda tri minute. I tako liječi sve, ne samo karcinome, nego i multiple, teške povrede kralježnice, psorijazu, tumore lubanjskog svoda kod djece ili uznapredovali lupus. Nakon takvog jednostavnog tretmana koji uopće nije ni bolan ni invazivan, koji nije toksičan za tijelo, a višestruko je jeftiniji od kemoterapije i pametnih lijekova, javljaju se mnogi koji sebe smatraju izliječenima.

ŠTOVIŠE, BRACO sa Srebrnjaka izliječio je, ako je vjerovati svjedočenjima, više ljudi nego kardinal Stepinac kad su ga ljudi intenzivno spominjali u molitvama. U čudesnim izlječenjima je, dakle, efikasniji od općepoznatog svetačkog kandidata. Braco već godinama djeluje u Hrvatskoj i u iscjeliteljskim i alternativnim krugovima vrlo je poznat, a u njegovu kuću na Srebrnjaku 1, osim domaćih, dolaze i ljudi iz Mađarske, Austrije, Slovenije, Bosne, Srbije. Braco je, dakle, regionalna karizmatska znamenitost. Međutim, tek nedavno odlučio je liječiti u Sjedinjenim Državama i tamo, ako je vjerovati medijima, postigao velik uspjeh. Njegova je priča prilično zanimljiva. Naime, prije Brace, u istoj kući djelovao je prorok, iscjelitelj i karizmatik Toplica Prokić, rođen negdje u Srbiji, koji je u Zagreb došao nakon što mu se ubila supruga. Taj karizmatik Toplica, kojeg su prekrstili u Ivica, tvrdio je da mu je, kad je bio mali, komadić sunca ušao kroz točku na skočnom zglobu i podario mu čudotvorne moći bilokacije, viđenja budućnosti i čudesnih izlječenja. Taj se gospodin, koji je početkom devedesetih postao vrlo popularan u Zagrebu, nesretnim slučajem utopio u Južnoafričkoj Republici. Naslijedio ga je njegov mladi suradnik, ekonomist Josip Grbavac, danas poznatiji kao Braco sa Srebrnjaka. Karizmatik Braco je, dakle, taj posao naslijedio od svojeg starijeg prijatelja i usavršio ga. Kad slušam ili čitam o takvim stvarima nameće mi se jedan jedini zaključak: ljudska glupost je bezgranična. Kao i ljudski strah od smrti. Ovako bezočno varanje očajnih i bolesnih obično se opravdava time što se u bolesniku budi nada i da čovjek upravo pomoću te probuđene nade može samoga sebe izliječiti.

TAKO LIJEČI VJERA - vjera u Bracu, Krista ili Majku Božju - svejedno. O tome govore alternativci, o tome se raspravlja u emisijama Krešimira Mišaka, to se pojavljuje kao nekakav moralni izgovor za veliku globalnu prijevaru. Ali ljudi, neovisno o tome što sami sebe iz straha zaglupljuju i što su, uplašeni smrću, spremni povjerovati baš u svašta, zapravo ne vjeruju istinski. Većina očajnika odlazi iscjeliteljima samo zato da bi probali još i to da si ne bi predbacivali kako nisu pokušali ama baš sve. Ti ljudi su bolesni, očajni, nedostaje im nade i jako dobro vide i razumiju prijevaru. Putuju bolesni, siromašni, mršavi i bez kose od grada do grada, od iscjelitelja do iscjelitelja, da bi se svaki put razočarali. I, što je možda još i gore, da bi ispali lakovjerni i glupi. Bolestan i nesretan čovjek trebao bi imati pravo na neko temeljno dostojanstvo. U društvu u kojem svakojaki iscjelitelji, proroci, karizmatici, bilokatori i prodavači magle nesmetano caruju, dostojanstvo smrtno bolesnih ozbiljno je ugroženo. U prošlim vremenima s vračevima i čarobnjacima se vrlo uspješno obračunavala inkvizicija. Iako, naravno, ne opravdavam njihove metode, kad gledam procesije nesretnih i očajnih kako odlaze vračevima i karizmaticima po mrvicu nade, osjećam upravo nostalgiju za tom starom institucijom Katoličke crkve.