Kad vam umre prijatelj – to je strašno. Ali kad vam umre netko tko je tek dragi znanac, a vi u sebi osjetite onu užasnu šupljinu kao da vam je umro baš najbolji prijatelj – e, to je znak da vam je umro netko zbilja velik i zbilja važan, makar ste se tek površno poznavali. A ja se osjećam baš tako, dva dana i noći nakon vijesti o smrti Boška Petrovića: kao da je umro netko baš moj, premda sam bio samo jedan u kilometarskom nizu povremenih, rijetkih "mladosjedilaca" za onim povijesnim stolićem, Stammtischom, u podrumu Tesline pet.

To je adresa i nadmorska dubina na kojoj sam proveo nebrojene sate, ponekad čak i potpuno sam u cijelom "B.P. Clubu", uživajući u miru, odličnoj (i tihoj!) muzici iz zvučnika i mobitelećoj nedostupnosti, kao na najdaljem otoku. Tamo sam pristao na to da napišem svoj prvi roman, tamo sam promovirao treći, tamo sam ostavio (greškom, jasno, kako bih drugačije u tri ujutro, ali nije mi sutradan bilo nimalo žao) najveću napojnicu u svom životu, tamo su me – u vrijeme dok su konobari u BiPiju bili dugotrajniji nego danas - dočekivali i služili kao da sam tu svaki dan i svaku noć. To je, nakon odlaska u Split, bilo jedino mjesto na koje sam obavezno svraćao pri svakom dolasku u Zagreb i glavni razlog zbog kojega uopće ne poznajem gomilu drugih lokala otvorenih u međuvremenu. Meni je, jednostavno, u BiPiju bilo dobro i nisam osjećao nikakvu potrebu da tragam za nečim boljim.

Boško Petrović"Upisao sam je u muzičku kao rokericu, a izići će mi kao džezerica" – tako sam prije tri mjeseca opisao svoju kćer Bošku Petroviću, kad me pitao "jel ti mala još svira?". Mala bubnjarica izrasla je u malo veću ksilofonisticu, a Buddha s brčićima na tu se vijest zadovoljno nasmiješio i ponudio mi pomoć pri kupnji ozbiljnog, kvalitetnog instrumenta za nju. Tko to ne bi prihvatio? Vratio sam se u Split i hvalisavo šepurio pred kćerkom pokazujući posvetu na novom CD-u sa starim snimkama "B.P. Conventiona", ispričao joj Boškovu anegdotu s "roštiljem" (kako je carinik na zagrebačkoj pošti prije pola stoljeća deklarirao prvi njegov vibrafon) i obećao da ćemo preko zimskih školskih praznika, kad budemo u Zagrebu, otići do tog velikoga meštra loptastih palica i gurua uživanja u muziciranju. Bila je dovoljna jedna obična viroza da nas spriječi u tome. Nema veze, zaključili smo, otići ćemo u Zagreb na proljeće, za uskršnje školske praznike...

A onda u ponedjeljak, prvog dana drugog polugodišta, stiže vijest da je, naredbom s više instance, moj najdraži lokal – preuređen. Nepovratno i nepromjenjivo preuređen. Za onim stolićem više nikad neće biti ni brkatoga Buddhe niti hodočasnika koji mu prilaze, željni vatrometa novih kalambura ili tek besplatne čaše dobrog bijelog vina. Stammtisch u kutu, nikome na putu, sad bi valjalo zauvijek ograditi onim galerijskim stupićima i debelim crvenim konopom, kao memento svakome tko pomisli da u životu nema smisla ni mogućnosti istovremeno i biti sasvim svoj i sasvim se dijeliti s drugima. Boško nam je bio velik i važan, ali prave razmjere te veličine i važnosti shvatit ćemo tek sad, kad shvatimo koliko nam nedostaje. Štono jučer reče jedan prijatelj – za narodno zdravlje on i njegov klub učinili su, pogotovo devedesetih, više nego Andrija Štampar!

With pain he was born, in pain he leaved us...