'DVA PUTA SAM IŠLA po Stevea McQueena, ali je bio zauzet i nije mogao prihvatiti ulogu, kao ni Yves Montand', rekla je Ksenija Jeričević, snimljena u svom zagrebačkom stanuNedavna velika televizijska gledanost ratnog spektakla “Bitka na Neretvi” redatelja Veljka Bulajića ne treba iznenađivati, film je okupio nekoliko tada iznimno popularnih svjetskih glumaca kao što su Franco Nero, Orson Welles, Yul Brynner, Hardy Kruger, Sergej Bondarčuk. Međutim, gotovo je nepoznato da su blizu uloga u tom filmu bili i Yves Montand, Peter O’Toole i Steve McQueen, a kako su i za koliko novca angažirani ti glumci zna Ksenija Jeričević, filmska, televizijska i kazališna kostimografkinja koja je u to vrijeme, šezdesetih, radila s nekoliko europskih glumačkih agencija te je bila zadužena za angažman većine inozemnih glumaca. Ksenija Jeričević počela je svoju karijeru početkom šezdesetih godina, kada je radila na serijalu filmova “Winnetou” koji su se snimali u bivšoj Jugoslaviji.

“Svaki od tih filmova počeo se snimati u studiju u Berlinu. Pri povratku iz Berlina imali smo pauzu u Münchenu i slučajno sam otišla k Stefi Jovanović, vlasnici ‘Agentur Jovanovic’, koja je bila prijateljica moje tete te joj je ona po meni poslala nekakav dar. Ona me je pitala što radim i rekla mi je da bih mogla raditi za njih jer puno glumaca snima u Jugoslaviji. Ja sam pristala jer mi je to bilo zanimljivo.

Nakon snimanja ‘Winnetoua’ pozvala me u agenciju u München na mjesec dana a ja sam im bila potrebna jer sam bila jedina koja je u agenciji govorila i talijanski. Posao se sastojao u svakodnevnom dobivanju scenarija i razmišljanju kojega glumca bi se moglo angažirati za koju ulogu iz scenarija”, kaže Ksenija Jeričević koja je radila i za agenciju Olge Horstig-Primuz, prijateljice Stefi Jovanović, koja je bila smještena u Parizu. Budući da je Veljko Bulajić to znao, a njezin suprug Duško Jeričević bio je scenograf, zadužio ju je, kaže, za odabir inozemnih glumaca za film “Bitka na Neretvi”. “Počelo je tako što smo htjeli jednu veliku američku filmsku kompaniju za partnera, MGM, Paramount ili Columbia Pictures. Otišla sam u Pariz k Olgi Horstig i ona mi je za tjedan dana javila da u Pariz na mjesec dana dolazi Maxwell Setton, direktor Columbia Picturesa za Europu, i organizirala mi razgovor s njim.

Rekla mi je da ponesem scenarij sa sobom, ali je problem bio u tome što scenarija nije bilo jer nismo imali scenarista, imali smo sinopsis koji su napisali Veljko Bulajić i njegov brat Stevan. Ja sam došla na sastanak, Setton je sinopsis pročitao preda mnom i bio je jako impresioniran. Rekao mi je: ‘Znate, ta priča s ranjenicima je nevjerojatna, to je fantastično. Ako vam to netko dobro napiše i izrežira, to će biti najveći ratni film svih vremena jer je to najveći pothvat u povijesti ratova’”, prisjeća se Ksenija Jeričević koja je krenula u potragu za potencijalnim scenaristom filma. “Olga Horstig mi je preporučila Gorea Vidala, čuvenog američkog književnika, koji se pedesetih godina preselio u Rim kako bi radio s Luchinom Viscontijem na filmu ‘Senso’. On je bio uglađeni homoseksualac do kojeg se nije moglo doći, ali je ona nazvala Viscontija jer je on bio član njezine agencije.

SYLVA KOSCINA i Lojze Rozman u filmu 'Bitka na NeretviTako sam preko Viscontija došla do Gorea Vidala. Kada je Vidal pročitao sinopsis, bio je impresioniran. Rekao je: ‘Ovo je impresivno, ali ja o tome ništa ne znam. Ne bih mogao početi pisati scenarij jer bi mi trebalo jako mnogo vremena. To je prevelika tema i ne želim površno ući u nju tako da ja to ne bih radio.’ Pitala sam ga koji bi bio njegov honorar za scenaristički rad a on je odgovorio 150 tisuća dolara”, kaže Ksenija Jeričević kojoj je Vidal sugerirao da se javi Harryju Craigu. “Harry Craig je u to vrijeme pisao scenarij za film ‘Bitka za Anzio’ s Robertom Mitchumom. Došla sam do njega, temperamentnog Irca, koji je kasnije napisao sjajan scenarij za film ‘Waterloo’ koji je režirao Sergej Bondarčuk a glumili su Rod Steiger, Christopher Plummer i Orson Welles. Craig je bio oduševljen Titom i Jugoslavijom, tom temom, ali budući da je pisao scenarij za ‘Bitku za Anzio’, nije mogao prihvatiti pisanje još jednog scenarija. I njega sam pitala za honorar, a on je u šali šarmantno odgovorio da bi njegova cijena bila ‘sanduk šljivovice i upoznavanje s maršalom Titom’.

Onda je Bulajić odlučio da angažiramo talijanskog scenarista Uga Pirra kojeg je Bulajić poznavao od prije”, i tako je završena potraga za scenaristom, a slijedila je potraga za glumcima. Glumci su tražili scenarij filma, a agenti su im davali sinopsis uz komentare kako će to biti sjajan film, svi mu se već dive, Maxwell Setton je oduševljen i tako je prvi koji je pristao glumiti u filmu bio Curd Jürgens koji je već tada bio slavan u Hollywoodu zbog uloge u filmu “Najduži dan” 1962. godine. “Jürgens mi je rekao: ‘Ali ja sam već glumio generala’, jer ga je glumio baš u filmu ‘Najduži dan’, na što sam mu ja odgovorila: ‘Molim vas, odglumite ga još jednom.’ I on je pristao na ulogu generala Lohringa”, tvrdi Ksenija Jeričević dodajući da je za to bio plaćen 45 tisuća dolara.

NIJEMAC Curd Jürgens za ulogu generala dobio je tada 45 tisuća dolaraNakon njega slijedio je Hardy Kruger, u to vrijeme jedan od najpoznatijih svjetskih glumaca koji se proslavio ulogama u filmovima “Phoenixov let” s Jamesom Stewartom i “Hatari!” s Johnom Wayneom, koji je pristao na ulogu za honorar od 50 tisuća dolara. “To vam govori da smo dobili glumce koji su bili u punoj glumačkoj snazi. Njega smo našli u Parizu jer je ondje snimao film ‘Le Franciscain de Bourges’ i on je također pristao. Na taj način, na uvjeravanje, dobili smo sve glumce”, kaže Ksenija Jeričević, ali nisu dobili baš sve. Prije svega, nisu dobili Stevea McQueena. “Dva sam puta išla po Stevea McQueena koji je bio član agencije William Morris jer je Olga Horstig nazvala kolege u toj agenciji i rekla da njezina cura dolazi po njega. Sjećam se da su u agenciji rekli da je McQueen užasno zauzet i rekli da je njegov honorar jako velik, ne mogu se više ni sjetiti tog iznosa. Znam da bi bio uvjerljivo najskuplji glumac da smo ga dobili. Kada sam Bulajiću rekla koliko McQueen traži novca, rekao je: ‘Daj ga, platit ćemo’”, kaže Ksenija Jeričević i dodaje kako je bilo zamišljeno da McQueen glumi partnera Sylve Koscine, hrvatske glumice koja je odrasla u Italiji. “Koscina je bila grozna, njoj se nije svidio Lojze Rozman koji je glumio Ivana. Sjećam se da je došla do mene i rekla mi: ‘Vidjela sam svog partnera, šlag me trefio.

Molim te nabavi mi nekog drugog. Nabavi mi Christophera Plummera.’ Rekla sam joj da to neće ići jer Bulajić želi Rozmana, ali ja radim na tome da ona dobije Stevea McQueena, na što je rekla: ‘Može Steve McQueen.’ Zatim sam otišla u agenciju William Morris po drugi put i rekla da ćemo platiti traženi honorar, oni su valjda mislili da smo mi bogati kao Krez, ali McQueen je bio zauzet i doista nije mogao prihvatiti ulogu.” Nije McQueen jedini koga je Bulajić tražio, a nije dobio. “U jednom trenutku mi je Bulajić rekao: ‘Idi u London po Petera O’Toola’, koji je u to vrijeme već imao tri nominacije za Oscara i bio slavan zbog filma ‘Lawrence od Arabije’. ‘Za koju ulogu?’ pitala sam Bulajića a on mi je rekao: ‘Za ulogu četnika.’ ‘Peter O’Toole je albino, što je tebi’, rekla sam mu, na što je on odvratio: ‘Da, ali ako mu stavimo crnu periku...’ Ma kakva perika. Tog četničkog majora na kraju je glumio Duško Bulajić.” Dodaje kako je i Yves Montand odbio ulogu jer je bio zauzet, a trebao je dobiti 50 tisuća dolara.

Inače, Sylva Koscina, plaćena 44 tisuće dolara, uopće nije bila prvi Bulajićev odabir za ulogu Danice, nego je to bila popularna češka glumica Jana Brejchova. “Bila je prekrasna, lijepa lica, lijepih nogu, ali nakon tri tjedna rekla nam je da je trudna i da ne želi ništa riskirati. Bulajić je bio strašno razočaran i zamijenili smo je Sylvom Koscinom. Kada je čula da će glumiti s poznatim svjetskim glumcima, doletjela je iz Amerike gdje je završila snimanje filma ‘The Secret War of Harry Frigg’ s Paulom Newmanom i ‘A Lovely Way to Die’ s Kirkom Douglasom. Ponijela je sa sobom četiri krznena kaputa. Osim toga, dovela je i svog frizera i svog šminkera te ponijela dvije perike. Rekla sam joj da glumi partizanku i da joj ne treba ni frizer ni šminker, ali sve smo to mi na kraju platili.” Tako poznati glumci zahtijevali su poseban smještaj a u Mostaru nije bilo luksuznih hotela te je zbog toga prigovarao Orson Welles.

FRANCO NERO kao talijanski kapetan Riva i Sergej Bondarčuk kao Ivan Matik“Ljubo Šikić, tada drugi pomoćnik redatelja, i ja dočekali smo Orsona Wellesa u Splitu te smo ga helikopterom prebacili u Gornji Vakuf gdje su ga u restoranu dočekali Bulajić i Zdravko Mihalić, direktor Jadran filma. Welles se odmah počeo derati, vikao je: ‘Znate li vi što je protokol? Kad dolazi general, onda ga dočekuje general’, čime je želio reći da ga je Bulajić trebao dočekati u Splitu. Nakon toga je tražio apartman u hotelu Bristol. Postojao je apartman u tom hotelu, ali je tada u njemu gostovala rumunjska vojna delegacija te se u apartmanu nalazio rumunjski general. Kad sam to kazala Orsonu Wellesu, on je rekao: ‘Izbacite generala.’ Nisam mogla raditi međudržavni konflikt nego smo pričekali da general sutradan napusti hotel pa je Welles dobio taj apartman”, kaže Ksenija Jeričević te dodaje kako to nije bio jedini konflikt s Wellesom koji je tada bio u vezi s Ojom Kodar. Drugog dana po njihovu dolasku došli su naši novinari i odveli Oju Kodar u Počitelj kako bi s njom radili intervju i fotografirali je. Orson Welles je bio grozno ljubomoran. Čekajući je, počeo je ispijati viskije, iako u to vrijeme nije pio. Kad se Oja Kodar vratila, on je već bio popio 13 viskija, te je počeo tući novinare. Nju je povukao za ruku i počeo urlati vukući je po stepenicama hotela.

Odveo ju je u hotel Neretva na ručak te su me ubrzo zvali iz hotela da dođem i smirim ga jer on toliko viče da nitko od gostiju ne može u miru jesti. Kako da ne, pa da i ja dobijem pljusku”, tvrdi Ksenija Jeričević, a drama se nastavila i uvečer, kad je za osam sati bila predviđena svečana večera za Orsona Wellesa na koju su došli utjecajni političari iz vrha države. “Osam je sati, ja idem po Orsona Wellesa, ali Bulajića nema jer je s ekipom bio u Jablanici. Welles me dočekao u pidžami, neraspoložen zbog slučaja s Ojom Kodar, i rekao mi da on ne ide nikamo. ‘Ali dolje su svi, pozvali smo državno rukovodstvo.’ On je na to rekao: ‘A gdje je Veljko?’ ‘Pa nije još došao.’ ‘Osam je sati’, odgovorio mi je jer je bio jako osjetljiv na te stvari. Bulajić je došao u devet sati i ja sam mu rekla da Welles ne želi doći na večeru.

Bulajić je otišao po njega u apartman, ali je i njega izbacio”, i tako je večera bila fijasko. Welles je, inače, glumio za honorar od 70 tisuća dolara. Ksenija Jeričević bila je zabrinuta i za reakcije drugih glumaca. “Brinula sam se za reakciju Curda Jürgensa na smještaj u hotelu Bristol u Mostaru, s ofucanim namještajem i razbijenim pločicama. Nazvala sam Stefi Jovanović u München i pitala je što da radim, hotel je grozan, a ona će meni: ‘Blumen, blumen’, odnosno cvijeće, ukrasi sobu cvijećem. U Mostaru je postojala tvrtka koja se bavila cvjetnim sadnicama i svaka tri dana u njegovu sobu su stizali buketi cvijeća. Jürgens je došao u posljednjem modelu Rolls-Roycea s livriranim vozačem i sa svojom tadašnjom suprugom, francuskim top modelom Simone Bicheron. Pokazali su se nevjerojatno pristojnima i kooperativnima”, tvrdi Ksenija Jeričević. Najskuplji glumac na filmu bio je Franco Nero koji je za ulogu dobio 114,5 tisuća dolara i koji je izgledom očarao Kseniju Jeričević. “Franco Nero, tada 25-godišnjak, bio je lijep kao slika, s plavim očima. U to vrijeme je snimao film ‘Camelot’ s Vanessom Redgrave i na tom snimanju se spetljao s njom. Kada je došao, rekao je: ‘Ja sam jako prehlađen, neću moći sutra snimati, nabavite mi masera.’ Pa gdje da nađem masera? U ambulanti u Gornjem Vakufu sam našla neku mladu liječnicu koju sam zamolila da odglumi maserku i rekla joj da ćemo joj platiti, da on ima neke svoje kreme, sutra mora snimati. Tako je i bilo, ali kasnije nije pravio nikakve probleme.” Glumac kojeg svojim agencijskim vezama nije dovela Ksenija Jeričević bio je Sergej Bondarčuk. “Sergeja Bondarčuka smo dočekali Antun Vrdoljak, koji je bio šef press službe, i ja u Beogradu. On je došao kao velika zvijezda nakon što je režirao i glumio u četverodijelnom filmu ‘Rat i mir’.

YUL BRYNNER naknadno je uključen u snimanjeJa nisam došla do njega, nego je on doveden po nekim državnim vezama. Dobio je 50 tisuća dolara honorara. Kada je došao u Gornji Vakuf, bio je jako pristojan. Ne znam kako je, nakon uspjeha ‘Rata i mira’, pristao na ulogu u filmu ‘Bitka na Neretvi’.” Međutim, tijekom snimanja filma došlo je do sukoba između Ksenije Jeričević i Veljka Bulajića. “Šest mjeseci priprema za film i šest mjeseci snimanja, a Veljko Bulajić nije platio ni dinara, ni meni ni mom suprugu Dušku Jeričeviću. Govorio je da nema novca, da će nam platiti kad novac dođe. Svašta sam mu izgovorila i napustila snimanje a Bulajić zbog toga nije želio navesti moje ime na špici filma. Na kraju smo dobili novac, isplata je bila podijeljena na četiri rate, ali četvrtu ratu nikada nismo dobili”, ogorčena nam je rekla Ksenija Jeričević koja, zbog napuštanja snimanja filma, ne zna kako je i za koji novac Yul Brynner dobio ulogu, s obzirom na to da je on naknadno uključen u snimanje. Prema njezinim saznanjima, Brynner je došao preko Hardyja Krugera jer su u to vrijeme bili u istoj glumačkoj agenciji i pretpostavlja da je od njega čuo da na Balkanu neka filmska ekipa dijeli novac šakom i kapom te je navodno dobio honorar od oko 100 tisuća dolara.