Srećko JurdanaDržavnu obljetnicu obilježili su u Hrvatskoj civilizacijski antipodi. Ivica Kostelić ostvario je u Wengenu petnaestu pobjedu u Svjetskom kupu i postao najuvjerljiviji kandidat za osvajanje titule najboljeg skijaša svijeta. Dan ranije skupina hrvatskih čuvara revolucije otvoreno je zatražila – ritualnom uličnom deklamacijom, po običaju – brisanje svih kriminalnih dossiera za branitelje ili one koji se tako nazivaju, uvijek jašući na poznatoj nebuloznoj tezi, konstruiranoj u Tuđmanovo doba, da Hrvati nisu mogli počiniti ratne zločine (jer su vodili obrambeni rat).

Samoproglašeni predstavnici braniteljske populacije za sebe, dakle, bezrezervno traže legalizaciju ratnog zločina, odnosno suspenziju pravnog poretka u državi za koju tvrde da su se borili.

Vlast im postojano iskazuje naklonost, uz puno razumijevanje prema njihovoj časnoj pustolovini. Kostelićevi trijumfi u tehnološki krajnje zahtjevnoj disciplini - u kojoj tradicionalno dominiraju najrazvijenije zemlje svijeta – mogli bi na univerzalnoj sceni posredno stvoriti iluziju da u Hrvatskoj doista prevladava nekakva kvalitetna građanska klima, što nije točno. Vrhunski sportski dosezi u elitnim disciplinama izolirani su fenomen, koji je nerijetko u drastičnome civilizacijskome proturječju s lokalnom hrvatskom svakidašnjicom. Fabricirani vox populi Kao što vidimo, ta je svakidašnjica u znatnoj mjeri determinirana kulturološkim kriterijima hrvatske revolucionarne garde, koja svijet doživljava temeljito antisportski, neprijatelje pronalazi po specijalnim etničko-ideološkim šiframa, hrani se kultovima Ante Pavelića (tajno) ili Franje Tuđmana (javno), i permanentno nastoji državu, odnosno državnu upravu, podčiniti svome interesnome svjetonazoru.

Aktualnu egzaltaciju potaknulo je pritvaranje stanovitoga Tihomira Purde, osumnjičenoga da je 1991. godine počinio ratni zločin kao pripadnik hrvatskih snaga u Vukovaru. Njegovo neočekivano uhićenje na bosanskoj granici bilo je signal za opasnost svima onima koji imaju osobnoga razloga za strahovanje od sličnoga pravnog tretmana. Odmah je, dakle, univerzalizirana kontraporuka da se protiv svih hrvatskih branitelja vodi tajna i prljava međunarodna kampanja – srbijanska, štoviše – u kojoj sudjeluje i hrvatska vlast. I mediji su se na neki način solidarizirali s tom tezom. Objavljivali su u prvi mah isključivo bombastične vijesti o “braniteljskome buntu”, ne dovodeći u pitanje njegovu logičku i pravnu utemeljenost. Televizija je emitirala sućutnićke priloge o uhićenikovoj obitelji i poticala konstruiranje dojma da se opet provodi nekakva teška globalna nepravda prema sakrosanktnim hrvatskim likovima. Trebalo je proći nekoliko dana dok pojedine novine nisu počele, u primjetno ograničenoj mjeri, istraživati za što je taj Purda osumnjičen, i – oprezno, suzdržano, između redaka – sugerirati da bi ipak mogli postojati nekakvi opravdani razlozi za to što je Interpol za njim raspisao tjeralicu.

Ono što je u realističnome medijskome pristupu slučaju trebalo doći odmah na početku: prikaz stvarnih okolnosti zbivanja – jedva da je stiglo na kraju, no takvi su hrvatski medijski običaji, kod kojih fabricirani vox populi u pravilu često uživa prednost pred izvjestiteljskom objektivnošću. Političke reakcije na braniteljsku fenomenologiju bile su uglavnom povoljne. Predsjednik Josipović izrazio je na početku male rezerve prema Purdinu slučaju – postavljajući pitanja o ulozi hrvatske policije koja je svjesno ignorirala postojanje tjeralice – no potom se manje-više akomodirao s politički korektnom tješiteljsko-pacifikatorskom klimom blagonaklonosti prema veteranskoj euforiji. Sama policija na situaciju je, međutim, reagirala fascinantno izravno, poručujući publici preko svoga glasnogovornika da je znala za tjeralicu, ali nije joj padalo na pamet da privodi hrvatskoga branitelja samo zato što ga traži Interpol. Zakon je zakon, ali branitelji su branitelji, čak i kad je o policiji riječ.

Drugo je pitanje koliko će to utjecati na hrvatsku pravosudnu vjerodostojnost. Uviđajući kolike je probleme Purdino privođenje na granici stvorilo hrvatskoj vlasti, srbijansko pravosuđe najavilo je vrlo brzo da slučaj namjerava definitivno prepustiti Hrvatskoj. Na prepariranoj domaćoj sceni to se odmah počelo proslavljati kao Purdino de facto oslobađanje. Jasno je u svakom slučaju da će braniteljska kakofonija, kombinirana s lavirajućim, oklijevajućim i ambivalentnim postupanjem države prema suspektnim ratnim zločincima, hrvatsko društvo i politiku nastaviti opterećivati do daljnjega. Uz ekonomsku kataklizmu proizvedenu teškom političkom korupcijom, to je drugi faktor na imaginarnoj ljestvici socijalne patologije koji snažno utječe na kvalitetu života u Hrvatskoj.

Nacija već desetljećima egzistira kao neka vrsta kolektivnoga ratnog taoca, s perspektivom da se u takvom statusu zadrži i u sljedećim razvojno-historijskim fazama. Nove afere otvaraju se svakodnevno. Organizacija Amnesty International, uz asistenciju jedne udruge za ljudska prava, iznova je zadnjih dana spomenula i Vladimira Šeksa kao dužnosnika koji je 1991. godine u Slavoniji zataškavao ratne zločine hrvatske strane. Šeks je jedan od stupova aktualne vlasti, i za nju je vrlo neugodna bilo kakva evokacija njegove ratne uloge u svjetlu mogućnosti da bude podvrgnut kaznenoj odgovornosti. U ultradesničarskom miljeu ne zaboravljaju mu njegovu promjenu strana, solidariziranje s hrvatskim antifašizmom i tolerantnost prema Glavaševu progonu. Njegov suborac-istomišljenik iz rane faze, koji je ostao pri ultradesnom radikalizmu, i danas tom retorikom na trenutke iskače iz sjene, ciljano ga je na televiziji provocirao pitanjem kako to da je dobio generalski čin, ako nije imao nikakvu zapovjedno-operativnu ulogu za vrijeme rata. Šeks je u pomoć odmah pozvao DORH, koji će navodno uskoro objasniti publici da nema nikakvih argumenata za pokretanje istrage protiv njega. Može se u navedenome kontekstu primijetiti da generalski čin sam po sebi ne znači ništa: Tuđman ga je davao komu je htio, kao formu statusnoga podmićivanja ili honoriranja političkih zasluga, bez obzira na realnu operativnu ulogu nositelja. Uz ostale, dobio ga je i Vladimir Zagorec, koji bojišta vidio nije.

Neovisno o tome, država se evidentno suočava s teško rješivim problemima oko ratnih zločinaca i njihovih zaštitnika. Haaški sudac Fausto Pocar upozorio je ovih dana na simpoziju u Zagrebu da će i nakon ukidanja ICTY-ja “progon ratnih zločina ostati primarna zadaća nacionalnih država”. Lijepo je to reći, ali nešto teže ostvariti, u situaciji kad se prijetnja odnosi na ljude u vlasti, i kad tu vlast neprestano ucjenjuju radikalističke skupine s kojima ona ne želi ući u sukob, jer ih još uvijek doživljava kao svoju ideološku bazu.