Placido DomingoKosa je u međuvremenu posijedila, brada isto tako. No, godine su očito zaobišle njegov glas u što se nedavno mogla uvjeriti i publika u londonskoj Covent Garden Operi. Ovdje je naime Placido Domingo pjevao glavnu ulogu u Verdijevoj „Simone Boccanagri" što je kao i obično izazvalo pljesak i ovacije publike koji nisu prestajali. Tenor koji povremeno preuzima i uloge koje zahtijevaju baritonski glas, u međuvremenu je na glazbenoj svjetskoj sceni prisutan već 50 godina. Repertoar od 135 opera

Glazba i pjevanje pratili su njegov život od samog početka. Placido Domingo rođen je 21. siječnja 1941. godine u Madridu u obitelji u kojoj je glazba pripadala u svakodnevnicu; njegovi su roditelji bili popularni izvođači zarzuela, tradicionalnih narodnih španjolskih napjeva.

Nakon što je 1949. godine obitelj preselila u Meksiko, Placidovo školovanje i interes za glazbu nije se nipošto umanjio. Naprotiv, već kao 20-godišnjak nastupio je u ulozi Alfreda u Verdijevoj „Traviati", a samo nekoliko godina kasnije (1966.) uskočio je umjesto bolesnog kolege, opernog pjevača u njujorškoj gradskoj operi. Ovim nastupom odmah je osvojio i publiku i kritiku, što mu je definitivno otvorilo sva vrata glazbene svjetske operne scene. U samo nekoliko godina, Placido Domingo postao je poznat i u Milanu, Londonu, Beču, Berlinu, New Yorku i Buenos Airesu i to prvenstveno po prvoklasnim interpretacijama Verdijevih opera.

Njegov repertoar se u međuvremenu sastoji od oko 135 opera; većinom one talijanskih i francuskih romantičara poput već spomenutog Verdija, Puccinija, Leoncavalla, Bizeta i Masseneta. No, ni Domingo tijekom karijere nije zaobilazio niti njemačkog velikana Richarda Wagnera, iako mu je, barem u početku, ovaj skladatelj kao i njemački jezik stvarao određene poteškoće. Tako je primjerice u jednom intervjuu 1976. godine izjavio da „Wagnerova djela osim jezika, odlikuju i još neke druge, sitne „pakosti"", misleći pri tome kako je kasnije objasnio da je „doista teško jednom tenoru koji uglavnom pjeva djela talijanskih ili francuskih majstora, otpjevati neku Wagnersku operu". No, usprkos tome, njegov san da jednoga dana ipak "uspije pjevati Tristana" se ostvario 2005. godine.

Dirigent - autodidakt

Osim što mu je uvijek uspjelo napuniti koncertne dvorane i opere, Placido Domingo punio je i stadione. Jedan od njegovih najpoznatijih nastupa svakako je onaj 1990. godine kada je zajedno s Lucianom Pavarottijem i Joseom Carrerasom održao koncert povodom otvorenja Svjetskog nogometnog prvenstva u Italiji. Trojca tenora koji su slične nastupe ponovili i na tri slijedeća SP-a, time su pokrenuli i trend glazbenog okupljanja tenora kakvi će kasnije nicati kao "gljive poslije kiše".

No, uz operu, Placido Domingo se oduvijek zanimao i za vođenje orkestrima, odnosno za dirigiranje i to iako se za ovu vrstu posla nikada zapravo nije školovao. „Dirigirati sam učio samo kratko vrijeme na Visokoj školi u Meksiku. U tom smislu sam se znači sam školovao i to jednostavno preko slušanja. Kada više neću pjevati, tada ću se posvetiti dirigiranju opera. Repertoar mi je ionako dobro poznat", rekao je jednom sada 70-godišnji Placido Domingo.

U međuvremenu sve češće u ruke uzima dirigentsku palicu - u pauzama posla kojim se još uvijek usprkos godinama intenzivno bavi; uz operu tu su i mjesta intendanta opera u Los Angelesu i Washingtonu.