Srećko JurdanaIvo Sanader iz austrijskoga zatvora periodički šalje paušalne javne poruke u kojima izigrava nedužnu žrtvu perfidnih urotničkih sila. Zadnjih dana objavljen mu je (u Salzburger Nachrichtenu) intervju u dva nastavka, u kojem tvrdi da ništa nije skrivio i da ga hrvatska vlast proganja iz političkih razloga. Spominje nekakve Bajićeve SMS-ove (o inkriminiranoj proviziji za kredit kod Hypo banke), sugerira da će se obraniti od optužbi kad za to dođe vrijeme, i da je strah gospođe Kosor od njegovoga povratka u politiku osnovni razlog za njegovo pritvaranje. U razvoju te verbalističke dramaturške niti povremeno mu asistira i supruga, također s inozemnim intervjuima, pa teatralnim traženjem podrške kod (već zaboravljenog) HHO-a, a ponekad i neumjesnim javnim produciranjem sa svojom djecom. Spominjanje nekakvoga “straha od povratka” kao razloga za njegov “progon” predstava je za inozemnu publiku, dakako.

Domaćoj audijenciji savršeno je jasno da gospodin Sanader u hrvatskoj politici ne predstavlja danas ništa, tj. ništa više od negativne ikone lokalne protukorupcijske ofenzive. Provizija koju mu je Kutle navodno isplatio za posredovanje oko kredita zapravo je kap u moru kriminalističkih činjenica koje se oko Sanadera sukcesivno gomilaju. Iz njegove financijske produkcije u javnost svakodnevno stižu nove priče i epizode – jedna fascinantnija od druge – koje čine temeljito grotesknim sve njegove scenske pokušaje da se predstavi kao tinjajući politički faktor kojega bi se režim još uvijek trebao bojati. Za gospodina Sanadera nema političke budućnosti izvan laboratorija za istraživanje hrvatskog financijsko-političkog banditizma.

SCENOGRAFSKI DEKOR HOLIVUDSKIH FANTASTIČARA

Ne tako davno snebivao se nad činjenicom da su njega – bivšega premijera pred kojim su padali ničice – počeli tretirati gotovo kao “šefa bande”, no postalo je u međuvremenu očito da se za osobu, koja je baveći se politikom pokazala takav stupanj bezobzirnosti prema društvu i državi, nacionalnome budžetu, etičkim i pravnim normama po kojima uljuđeni svijet funkcionira, teško može pronaći adekvatniji naziv. Novu seriju Sanaderovih priča za laku noć otvorio je nedavno Nacional otkrićem da je čovjek u svojoj ultraluksuznoj zagrebačkoj višekatnici – još uvijek se ne zna kako je do nje došao – izgradio tajnu prostoriju za sklanjanje dijela plijena. Promatrač sa smislom za mitološku dramatizaciju mogao bi zaključiti da se Sanader doista temeljito udubio u svoju ulogu velikaša, koju je obogatio kolekcionarskim sindromom, odnosno inspiracijom srednjovjekovnim zamkovima, okultnim konklavama u kojima se čuvaju relikvije, mauzolejima do čijega blaga dolaze samo poznavatelji šifre. Njegova misteriozna soba kao da je izvučena iz scenografskoga dekora holivudskih fantastičara. Otvarala se pritiskom na tajno mjesto na zidu, poznato samo vlasniku, što asocira na filmske komedije u kojima se junaci okreću zajedno s pomičnim zidovima tajnih prostorija kad slučajno dotaknu nekakvu izbočinu koja služi kao pokretač mehanizma. Čuvao je u njoj tridesetak umjetnina i hrpu dokumenata, i upravo se istražuje imaju li te umjetnine veze s onima koje su nestale iz Ministarstva vanjskih poslova (dok je gospodin Sanader u njemu djelovao kao pomoćnik ministra).

Nakrcavao se slikama i umjetničkim predmetima kao da želi dostići svoga pokojnoga zemljaka Antu Topića- Mimaru, zaboravljajući da je taj zanimljivi nacionalni lik kolekciju stvarao u historijskim razdobljima kad su vrijedila druga pravila, drugi običaji. Nakon otkrića misteriozne sobe kontinuirano se pojavljuju nove potvrde Sanaderove maštovitosti. Solidnu dozu javne konsternacije izazvala je vijest da je (Sanaderov blagajnik) Mladen Barišić pred USKOK-om propjevao o financijskim intervencijama u vezi s Markom Perkovićem Thompsonom. Uoči izbora 2007. Sanader je, po Barišićevim tvrdnjama, naredio podmićivanje zvijezde nacionalističkoga turbofolka s više od petsto tisuća eura, u zamjenu za njegovu apstinenciju od sudjelovanja u kampanji. Za HDZ nije mogao pjevati jer je kotirao “predesno”, a da je nastupio za HSP, odnio bi previše glasova HDZ-u (u skladu s tadašnjom Sanaderovom predizbornom doktrinom da je “glas za HSP glas za SDP”). Najelegantnije rješenje bilo je, dakle: masno potkupiti umjetnika Thompsona, da tijekom kampanje zapjeva samo u svojoj kupaonici pod tušem.

KORUPCIONAŠKI UČENIK NADMAŠIO UČITELJA

Tako je pjevao Sanaderov Barišić. Thompsonov Barišić, menadžer Zdravko, nastupa s kontraarijom i tvrdi da novac nije promijenio stranu. Negacija je logična: ako kaže da jest, umjetnik bi ga odmah morao vratiti, a ovako je na tom planu kupljeno razdoblje do završetka istrage Državnoga odvjetništva. Slučaj je, međutim, primarno znakovit kao ilustracija Sanaderova gubitka osjećaja za svaku mjeru i granicu. Evidentno ga je raspomamilo potpuno slobodno raspolaganje javnim novcem. Milijuni eura izgubili su značenje, stotine tisuća postale su sitniš. Mogao je, u maniri pijanoga milijunaša, s lakoćom isplatiti pola cigle urlatoru s pučkom aurom samo zato da se dotični na nekoliko mjeseci povuče iz javnosti, znajući da mu sredstva iz državnoga bunara pristižu u neograničenim količinama. Troškove će brzo kompenzirati Fimi-media. U sposobnostima razbacivanja javnim dobrima Sanader je svojedobno odlučio postati veći od Tuđmana, “oca nacije” kojeg je prirodna smrt spasila od optužnica za ratne zločine i tešku korupciju. Ironija situacije proizlazi iz spoznaje da HDZ i dalje pravi vrijednosnu distinkciju između Tuđmana i Sanadera: obračunava se s drugim, a prvome se i dalje klanja, i ulaguje njegovim korumpiranim potomcima. Tuđman je korupciju, popularno rečeno, usadio u temelje hrvatske državnosti, a Sanader se pokazao kao štreberski učenik koji je u tome gotovo uspio nadmašiti učitelja. Činjenica da je inicirao političku “detuđmanizaciju” u HDZ-u ne oslobađa ga odgovornosti za dosljedno kopiranje poglavara na planu ekonomsko-političkoga kriminala. Jednako tako, činjenica da je Hrvatska za vrijeme Tuđmana ostvarila državni suverenitet ne daje pravo vladi gospođe Kosor da poglavara i njegovu obitelj oslobodi svake odgovornosti za hrvatsku korupcijsku dramu, da Tuđmanovima de facto osigura pravosudni imunitet i reduktivno se koncentrira samo na političkoga nasljednika Sanadera.

GRIJEH NAD GRIJESIMA

Kad je riječ ekskluzivno o gospodinu Sanaderu, najnovija otkrića ukazuju na sukladnost njegova koruptivnog poriva s gubitkom elementarnog osjećaja za etiku. U Makarskoj egzistira tajkun imenom Marijan Primorac, vlasnik hotela i kladionica, duhanska spona TDR-a s bosanskohercegovačkim tržištem, koji je Sanaderu navodno 2004. darovao najskuplji serijski model BMW-a (cijenom ga je nadmašio tek izvanserijski oklopni, koji je stigao od Roberta Ježića iz Diokija kao zadnja generacija expremijerova voznog parka). Sin spomenutoga Primorca, makarski prometni huligan, divljački vozeći svoj BMW gradskim ulicama usmrtio je dvije djevojke, srednjoškolke, i – zajedno sa sinom tajkuna Željka Žužića koji je pijan usmrtio devetnaestgodišnjakinju na velikogoričkoj cesti – postao simbol bahatosti hrvatske mandarinske “nove klase”, formirane za vrijeme Tuđmana. Benigna kazna od dvije i pol godine makarskome huliganu dodatno je smanjena na drugostupanjskome sudu za šest mjeseci, uz poznato skandalozno obrazloženje da potječe “iz društveno prihvatljive obitelji koja mu je omogućila školovanje u inozemstvu”. Smanjenje presude korespondiralo je s darivanjem BMW-a Sanaderu, i dvije stvari dovedene su u logičnu vezu. Ako je Sanader doista na bilo koji način utjecao na ublažavanje tretmana prema Primorčevu sinu, demonstrirao je razinu moralne nezdravosti koja nadmašuje sve njegove stvarne i pretpostavljene grijehe. Već i samo uzimanje automobila od profila koji na sve načine pokušava sina ubojicu osloboditi kazne Sanadera može kompromitirati terminalno. Bilo bi prirodno da se kao premijer zainteresirao odakle tako mala kazna za tako teško kazneno djelo, i nisu li sudovi djelovali pod utjecajem bogatog oca. Umjesto toga, od oca je za sebe uzeo BMW, i s takvim detaljem u biografiji sve svoje austrijske intervjue i priče o vlastitoj bezgrešnosti mirno može objesiti kao dekoraciju na zidu ćelije.