Zoran FerićVolim prvoaprilske šale i zato sam prije nekoliko godina, bez zle namjere i samo šege radi, nazvao prijatelja i uzrujanim glasom rekao mu da sam prebio ženu, da je bila policija i da su me priveli. Zamolio sam ga da mi, ako zna, da broj nekog dobrog odvjetnika. On je rekao: „Čekaj, vozim!“ Onda je zaustavio auto i, kao dobar prijatelj, za nekoliko minuta dao mi broj jednog odvjetnika. Odmah sam mu rekao: „E, jesi popušio, prvi april.“ On je, međutim, odmah prekinuo vezu. To što mi je odmah povjerovao puno govori i o meni i o njemu, ali za ono što se događalo u automobilu saznao sam tek kasnije. Naime, vozio se sa ženom na more, bio je petak, bili su dobre volje i bez djece. Smiješio im se lijep vikend. A onda sam nazvao ja. Prijatelj je odmah rekao ženi što se dogodilo, ona je požalila moju suprugu i izrekla nekoliko pogrdnih riječi na moj račun, a kad je on počeo po mobitelu tražiti broj odvjetnika, bijesno je rekla: „Zar ćeš mu stvarno dati? “ U tom trenutku prebijanje žene učinilo joj se toliko strašno da ne zaslužujem ni odvjetnika ni ikakvu prijateljsku pomoć. Obiteljski nasilnici su smeće kojima nitko ne bi trebao pomagati.

NAKON TOGA NJIH su se dvoje ozbiljno posvađali i bili u zategnutim odnosima čitav vikend. Oprostili su mi, berem tako kažu. No postalo mi je jasno da je to postala jedna od optužbi koja je toliko strašna da si, čim se izrazi sumnja, odmah kriv, neovisno o okolnostima, bez dokaznog postupka, čak bez suca i sudova. A kazna bi trebala biti doživotna sramota, gubitak prijateljstava i svih društvenih veza. A kad stvari tako stoje, prostor za manipulacije i zloupotrebe vrtoglavo se širi. Upravo zato članak što ga je Orhidea Gaura objavila u prošlom broju Nacionala - gdje se govori o muškarcima koje su policija i sustav zlostavljali zato što su ih supruge lažno optužile za nasilje – predstavlja drugačiji pogled na stvari i više je nego dobrodošao u pokušaju da se riješimo simplificiranih pogleda na muško-ženske odnose i nekih apsurda policijske i sudske prakse. Iz priča nekolicine muškaraca koji su bili lažno optuženi i odvedeni u pritvor, može se vidjeti kako sustav funkcionira. Dovoljna je samo optužba, samo riječ žene koja kaže da je zlostavljana, da se protiv čovjeka pokrene golemi društveni mehanizam u kojemu, umjesto da mu se dokazuje krivnja, muškarac, da bi izašao iz pritvora, mora dokazivati nevinost.

BUDUĆI DA DOKAZNI postupak traje dugo i da bi osumnjičeni za obiteljsko nasilje morao to vrijeme provesti u pritvoru, svi obično potpišu da su krivi i plate kaznu kako bi ih brzo pustili kući. Lažne optužbe za takvo nasilje, čini se, vrlo su česte jer pojedini elementi sustava otvaraju prostor za to. Policiju su, naime, i prečesto prozivali po novinama kad bi se dogodila tragedija da muž ubije ženu pa puše na hladno. Misle, bolje da nevin čovjek bude nekoliko dana u pritvoru, nego da se dogodi nesreća i skandal za instituciju. Vodeći se istom logikom, strahom od toga da ne završe u novinama, i socijalne službe i sudovi postupaju slično: krivac za nasilje je uvijek muškarac. I odjednom se susrećemo s presedanom, aprironom krivnjom, koja onda rezultira i preventivnim zatvaranjem. Teoretski, danas u Hrvatskoj, svaka žena, ako želi, lako se može riješiti muža: samo ga optuži za obiteljsko nasilje. Odmah će ga pritvoriti, udaljiti od kuće, zabraniti pristup i njoj i djeci, izgubit će posao, prijatelje, ugled i čast. Optužba je istovremeno i osuda, kao za heretike pred inkvizicijom, kao za komuniste u Americi 50-ih, reakcionare u komunističkom bloku, informbiroovce kod nas 1948., maspokovce 70-ih ili jugonostalgičare 90-ih. Uvijek postoji etiketa za proganjanje jer ljudsko biće stalno traži krivce. U velikome karnevalu koji je zapravo povijest, uvijek se nekoga mora paliti. Danas su to obiteljski nasilnici. Upravo je ta laka zloupotreba sistema i društvenih mehanizama zaštite žene odličan primjer kako borba za elementarna ljudska prava, da žena ne bude tučena i maltretirana u braku, može rezultirati dokidanjem nekih drugih elementarnih prava kada se sve pretvori u histeriju i opći strah: prava na slobodu, pravdu, viđanje djece. No s brojem lažnih optužbi za obiteljsko nasilje, ono istinsko i pravo nasilje nikako ne jenjava.

ŠTOVIŠE, S TEŠKIM društvenim prilikama i krizom sve se više pojačava i trebala bi biti zadaća svih u tom sistemu da se umanji. To znači da bi i udruge za zaštitu ženskih prava koje su, kako vidimo, odradile lavovski dio kad je u pitanju zaštita žena, trebale štititi i muškarce i osuditi javno sve zloupotrebe od strane žena. Naravno, reći će netko da pretjerujem i uspoređujem komunističke gulage s prekršajnom prijavom. Svakako, to se ne može usporediti, ali etiketa obiteljskog nasilnika po svojim posljedicama može se lako usporediti, recimo, s posljedicama osobe optužene za komunističku propagandu u McCarthyjevoj Americi. Samo što je sumnjivih ovoga puta neusporedivo više. Pola čovječanstva. A zaključak je jasan: treba osigurati uvjete za potpuno ravnopravne odnose. U idiličnoj budućnosti preventivno bismo živjeli u sigurnim kućama, muškarci u muškima, žene u ženskima, a petak je dan za seks.

SEKS SE ODVIJA s prezervativom jer je odnos bez prezervativa kažnjiv, i u šutnji, jer se osobu može optužiti za verbalno nasilje i pri spolnom odnosu. Budući da su i dodiri znak, treba ih svesti na najmanju moguću mjeru, u koitalnoj zoni. U skladu sa zakonom, muškarac mora najmanje svakih 3,5 minute upitati ženu je li odnos u kojemu su momentalno dobrovoljan, dok zvučnu pozadinu ne čini glazba, pa ni cvrkut ptica, nego ozbiljan glas spikera: „Upozoravamo da se odnos u koji partneri ne ulaze dobrovoljno kažnjava s 5 do 40 godina zatvora. Ponavljam, upozoravamo…“