REPRESIJA MEDIJA Premijerka Jadranka Kosor i ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković stoje iza obnavljanja zakona koji će Hrvatsku svrstati među europske države s najrepresivnijim odnosom prema novinarimaUvođenjem zatvorske kazne za novinare zbog klevete, koja je predviđena u izmjenama Kaznenog zakona, HDZ-ova koalicijska vlada donijela je odluku kojom će Hrvatsku svrstati među europske države s najrepresivnijim odnosom prema novinarima. Iako je još uvijek riječ o prijedlogu koji tek treba biti upućen u saborsku proceduru, reafirmiranje mogućnosti slanja novinara u zatvor pod firmom narušavanja časti i ugleda, Hrvatsku vraća u 90-e, kada se na sličan način režim Franje Tuđmana obračunavao s opozicijskim medijima. Autorica izmjena je Ksenija Turković, stručnjakinja za kazneno pravo s Pravnog fakulteta u Zagrebu, ali iza obnavljanja varijante prema kojoj novinarima osuđenima zbog klevete prijeti zatvor, nalaze se premijerka Jadranka Kosor i ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković.

Pisanje zakona prvenstveno je političko, a ne pravno pitanje, i odluka o pritisku na medije morala je biti donijeta u Vladi, a ne u nekom kabinetu zagrebačkog pravnog fakulteta. Isto kao što je mađarski premijer Viktor Orbán nedavno u Bruxellesu morao slušati kritike zbog novog, po općoj ocjeni, izuzetno lošeg i antidemokratskog Zakona o medijima, tako je i premijerka Kosor odgovorna za ideju o vraćanju mogućnosti zatvaranja novinara.

PARADOKSALNO, odredbe prema kojima novinari za napisani test mogu završiti u zatvoru, ukinuo je njezin prethodnik Ivo Sanader – koji se nalazi u zatvoru, i to u velikoj mjeri, zahvaljujući medijima (u prvom redu Nacionalu) koji su još početkom 2007. otvorili pitanje njegova sumnjivog bogatstva. Iako su neki smatrali da Nacional preteruje u inkriminiranju bivšeg premijera, u kasnijim mjesecima većina naših optužbi pokazala se istinitima. No da su tada na snazi bile odredbe koje sada predlaže Vlada, Ivo Sanader je bez većih poteškoća mogao tražiti zatvaranje naših novinara. On se sada nalazi u zatvoru, i potvrdila su se medijska predviđanja o njemu kao šefu korupcijske hobotnice, ali najnovije izmjene kaznenog zakonodavstva predstavljaju golemu prijetnju medijima koji se bave ozbiljnim, a ne revijalnim temama.

NOVINARI ĆE MORATI izabrati hoće li otići u zatvor ili odati osobu koja im je dostavila informaciju. Onaj tko je smislio ovo rješenje polazi od temeljne pretpostavke prema kojoj su novinari kriminalci koji se bave nečasnim poslom, a ne pripadnici profesije u čijoj je biti zaštita slobode govora i demokracije u najširem obliku. Neminovno je da će ovaj potez izazvati brojne slučajeve cenzure i autocenzure. No, Ksenija Turković je ustvrdila da se novinari dovode u povoljniji položaj jer se prijedlogom zakona kazneno djelo kleveta razlikuje od sramoćenja za koje se okrivljenik neće kažnjavati ako dokaže istinitost činjeničnih tvrdnji koje je prenosio ili postojanje opravdana razloga zbog kojeg je postupajući u dobroj vjeri povjerovao u njihovu istinitost.

NE ODUSTANE LI VLADA Jadranke Kosor od sadašnjeg prijedloga te procijene li suci kako se radi o „neistinitoj činjeničnoj tvrdnji koja škodi časti i ugledu“, smjeti će sasvim legitimno slati novinare u zatvor na godinu dana. Uz to, Vlada uvodi i institut Sramoćenje, za što će okrivljenici – shodno sudačkoj procjeni – isplaćati do 180 dnevnih dohodaka. Izmjenama Kaznenog zakona proširuje se i opseg inkriminacija za koje će novinari i redakcije biti prisiljeni plaćati odštete, a kao dodatni argument pritiska, uvodi se mogućnost slanja u zatvor. Zanimljivo je da za istu uvredu običan građanin može biti osuđen najviše na pola godine, dok će novinar fasovati cijelu godinu. Ovako razmišlja i Ante Gavranović, nekadašnji predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, koji je početkom devedesetih svjedočio pokušajima uništavanja nezavisnih medija. Premda napominje kako se u današnjem novinarstvu često objavljuje puno toga što je neprihvatljivo, Gavranović je eksplicitno protiv plana o zatvaranju novinara zbog klevete:

MAĐARSKI PREMIJER Viktor Orbán našao se pod pritiscima iz EU zbog rigidnog Zakona o medijima i slobodi izražavanja„OSOBNO SMATRAM DA JE to ozbiljan korak unazad u uspostavljanju zakonodavnih okvira kad je riječ o medijima i slobodi izražavanja. To narušava ulogu i mjesto medija u borbi za učvršćivanje demokratskih odnosa u društvu i kao psa-čuvara ljudskih prava. Nepovoljno je što se takve rigidne zakonske odredbe donose u trenutku kad su upravo mediji razotkrili svu dubinu korupcijske hobotnice koja je ovladala hrvatskim društvom. Zalažem se za punu slobodu novinarskog djelovanja na etičkim i profesionalnim kriterijima, uz punu osobnu odgovornost za napisanu ili izgovorenu riječ. Oštre zakonske odredbe mirišu mi na svojevrsnu cenzuru ili kao naputak na autocenzuru“, upozorava Gavranović. Nema sumnje da ovakav Kazneni zakon prijeti uništavanjem investigativnog novinarstva i dramatično ograničava ulogu nezavisnih medija u otkrivanju korupcijskih afera. Još od sredine devedesetih, upravo su mediji bili najzaslužniji za razokrivanje gotovo svih velikih afera koje su kompromitirale vlast, što je bio razlog zašto je Tuđmanova vlast zadržala zakonsku mogućnost zatvorskog kažnjavanja novinara. Bio je to oblik upozorenja tadašnjim opozicijskim medijima – Nacionalu, Novom listu, Feral tribuneu i Radiju 101 – da paze što pišu i govore ili bi mogli završiti u zatvoru. Pa čak i u tim uvjetima, Jasna Tkalec je postala jedina hrvatska novinarka koja je u posljednja dva desetljeća zbog klevete osuđena na zatvorsku kaznu. U stvarnosti radilo se o klasičnom primjeru političkog obračuna s uvjerenom ljevičarkom koja je u proljeće 1991. žestoko kritizirala HDZ, i, najavila kako će u Hrvatskoj izbiti rat. Sporni članak naslovljen ”Jugoslavija će znati naći vlastiti put”, objavljen je u Novom karlovačkom tjedniku, i u svibnju 1993. Mirko Klinžić, sudac Općinskog suda u Zagrebu, je presudio da postoje tri pasusa, navodno, lažnih vijesti, dok je tekst ocijenjen kao „drsko, bezobrazno i društveno štetno pisanje“. Jasna Tkalec je osuđena na tromjesečnu kaznu zatvora zato što je, kako je stajalo u obrazloženju presude „iznosila tvrdnje o fašizaciji Hrvatske, prognozu o skorom izbijanju građanskog rata, nostalgiju za Jugoslavijom, optužbe protiv Franje Tuđmana, dok se tadašnju hrvatsku vlast, personificiralo slovom ”U”.

ZATVORENA NOVINARKA Jasna Tkalec jedina je hrvatska novinarka koja je u zadnjih 20 godina osuđena na zatvor zbog klevetePRESUDA JE IZAZVALA brojne proteste, osobito u Italiji, gdje je Jasna Tkalec u to vrijeme radila u jednom institutu. Listovi La Republica i Il Manifesto objavili su kako hrvatsko pravosuđe krši slobodu govora, i zahtijevali slobodu za relativno nepoznatu novinarku. Naposljetku je tadašnja vlast shvatila da će zatvaranje novinarke imati negativne implikacije za međunarodni položaj Republike Hrvatske, i slučaj je završio u zastari. Otprilike u istom razdoblju, tadašnji državni tužilac Vladimir Šeks, podigao je optužnicu protiv Tanje Torbarine, Jelene Lovrić i Denisa Kuljiša zbog navodne povrede ugleda predsjednika Republike, a povod su bili neki njihovi tekstovi o Tuđmanu. Zanimljivo je da optužnicu nije podigao javni tužilac Željko Olujić za vrijeme čijeg su mandata ti tekstovi objavljeni nego je to po dolasku na novu dužnost napravio Šeks. U televizijskoj emisiji posvećenoj Šeksovu pokušaju zatvaranja Kuljiša, Jelene Lovrić i Tanje Torbarine, sudjelovao je i Ante Gavranović koji se u razgovoru za Nacional prisjetio kako je postavio pitanje: optužuje li se navedene kolege po jasnoj zakonskoj osnovi ili na osnovi voluntarističkog pristupa i procjene javnog tužitelja i koliko je takav način rješavanja pitanja povrede ugleda i časti uopće primjeren. Dan poslije ove emisije u Saboru je povučen prijedlog i kleveta, odnosno povreda časti i ugleda i najviših dužnosnika, nije se više tretirala tako rigidno. Ideja o sankcioniranju novinarskog rada iz prekršajne u kaznenu sferu, predstavlja rijedak i negativan izuzetak među europskim zemljama. Premda u kaznenim zakonima većine europskih država postoji mogućnost suđenja za klevetu, već dvadesetak godina ni u jednoj “staroj” članici Europske unije nije zabilježen takav slučaj. Svi se sudski postupci za klevetu odvijaju isključivo u parničnim postupcima i završavaju odbijanjem ili dodjeljivanjem financijskog obeštećenja oštećenoj strani. Da tužbe protiv novinara trebaju biti isključivo materijalnog karaktera zagovaraju i Europski sud za zaštitu ljudskih prava, a u istom tonu je i preporuka Vijeća Europe iz 2003. godine.

U SLOVENIJI SE također vode brojni sudski postupci protiv novinara i redakcija, ali gotovo isključivo zbog naknade štete. Jedini novinar koji bi mogao završiti u zatvoru je Bojan Požar, koji je uvjetno osuđen na tri mjeseca zbog optužbi koje je iznosio protiv nekih slovenskih direktora. Nedavno se pod snažnim pritiscima iz EU našla mađarska vlada, koja je donijela Zakon o medijima i slobodi izražavanja za koji je nedavno sam vrh Europske komisije zaključio da krši europske direktive o telekomunikacijama. Prema tom spornom zakonu Nacionalno vijeće za medije i komunikacije ima pravo direktno kažnjavati medije ako ocijeni da su pisali protiv “javnog interesa”, “općeg morala” ili “nacionalnog poretka”, i to bez precizno navedenih smjernica po kojima će se odlučivati je li pojedini medij kršio zakon. Najveće kazne iznose 730.000 eura za TV postaje, 89.000 eura za internetske portale, odnosno 35.000 eura za tiskane medije.

PRERANO JE ZA prognozu hoće li se zbog novih zakonskih odredbi i Hrvatska naći pod pritiskom Europske unije, ali i bez toga, ostaje činjenica da se radi o katastrofalnom rješenju koje je u suprotnosti s dobrim običajima koji vladaju u normalnim demokratskim zemljama. Nitko ne negira da se u medijima objavljuju brojne neprovjerene informacije, a posebno na nekim internetskim portalima, svjesno plasiraju laži i dezinformacije, međutim, prijedlog o zatvaranju novinara golem je korak unatrag u odnosu na postojeće standarde. Tim više jer glavna meta ovih promjena nisu internetski anonimusi koji šire mržnju i ksenofobiju nego onaj preostali dio ozbiljnih medija koji su u prošla dva desetljeća odigrali glavnu rolu u demokratizaciji Hrvatske.