David Maljković u zagrebačkoj galeriji Nova gdje se mogu pogledati njegovi najnoviji videoradovi iz ciklusa 'Prizvani kadrovi' iz 2010. godineHrvatski umjetnik David Maljković (37), rođen u Rijeci, školovan u Zagrebu i Amsterdamu, poznatiji je u svijetu nego u Hrvatskoj. Iako se najviše bavi istraživanjem zaboravljene i prezrene kulturne baštine socijalizma, od Memorijala partizanske bolnice Vojina Bakića na Petrovoj gori preko Zagrebačkog velesajma do sudbine Jadran filma, neki inozemni kustosi smatraju da je nadišao lokalne okvire i postao nova međunarodna zvijezda. Izvorno je slikar, a počeo je s instalacijama i intervencijama, no zadnjih godina bavi se videom.

Do sada je izlagao na više od 25 samostalnih izložbi u galerijama diljem Europe, među kojima se ističe Whitechapel Art Gallery u Londonu, a njegovi su radovi zastupljeni u nekim od najvažnjih muzeja svijeta, primjerice, u MoMi u New Yorku, Tate Modern u Londonu i Centru Pompidou u Parizu. U Hrvatskoj je samostalno izlagao 2006. i to u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Zagrebu se predstavio prošle godine na skupnoj izložbi “Par lijevih cipela” u Muzeju suvremne umjetnosti, a do kraja siječnja neki njegovi radovi mogu se pogledati u Galeriji Nova. Prošla godina bila je za njega iznimno plodna. Osim što se predstavio pariškoj publici u Centru Pompidou, zatim na 29. bijenalu u São Paulu, te je predstavljao Hrvatsku na 51. oktobarskom salonu u Beogradu, dobio je i dva značajna priznanja: uglednu međunarodnu nagradu za suvremenu umjetnost Diputació de Castelló, jer je u radu “Lost Review”, u kojem se bavi Zagrebačkim velesajmom, kako stoji u obrazloženju, “uveo novi smisao u medij fotografije i arhitektonsku ikonografiju modernizma”, te godišnju nagradu HDLU-a za izložbu “Recalling Frames” u Londonu.

NACIONAL: U radovima na izložbi “Recalling Frames” u galeriji Sprueth Magers u Londonu također istražujete naslijeđe socijalizma – lokacije gdje je sniman film “Proces” Orsona Wellesa i sudbinu Jadran filma, nekad važne filmske kuće u regiji. Možete li pojasniti ideju tog rada?

- Nastojao sam ući u trag lokacijama na kojima je u Zagrebu sniman film “Proces” Orsona Wellesa te ih fotografirati iz istog kuta iz kojeg su snimani kadrovi u filmu. Potom sam kolažirao negative današnjeg stanja s negativom stilla iz filma i istovremeno ih eksponirao. Rezultat je svojevrstan pogled na transformaciju Zagreba od 60-ih, a filmska instalacija je prazna projekcija koja se reflektira u prostor gledatelja gdje ju prati zvučni kolaž načinjen od isječaka iz filma “Proces”.

NACIONAL: Što vas je najviše privuklo politiziranim i provokativnim temama kao što je spomenik Vojina Bakića na Petrovoj gori u projektu "Scene za novo naslijeđe"?

- To nisu politizirane teme, čak nisu ni predmet nekog razgovora. Tim projektom bavio sam se od 2004. do 2006. i u svemu sam imao veliku pomoć kipareve kćeri Ane Bakić. Krenuo sam iz osobne memorije koja je vezana za regularni posjet tom spomeniku još za vrijeme osnovne škole, a na kraju se to pretvorilo u ozbiljnije istraživanje s brojnim skicama i kolažima. A iz toga su proizašla i tri videa. Projekt je na kraju rezultirao uključivanjem udruge WHW - Što, Kako i za Koga? koja je uspjela napraviti ozbiljnu revalorizaciju rada Vojina Bakića.

NACIONAL: Kao student počeli ste s instalacijama i intervencijama, a zatim je uslijedila slikarska faza u kojoj ste koristili komadiće razbijenog stakla, crne čavle, Ivekovićevu sliku “Dolazak Hrvata”. Zašto ste se preorijentirali na video?

- Medij sam uvijek smatrao samo sredstvom za elaboraciju problema kojim sam bio zaokupljen. Nikada se nisam isključivo priklanjao određenom mediju, već se uvijek radilo o njegovu korištenju ili ne korištenju. Medij ne određuje moj rad niti je za njega presudan. Moji počeci umjetničkog djelovanja kreću s Rijekom i jedan od značajnijih radova koji sam tada napravio je iz 1995. kada sam školsku učionicu prenio u javni pothodnik - radilo se o svojevrsnoj dislokaciji. Mislim da je taj rad bio dosta značajan, a pitanje dislokacija je i danas prisutno u mojem radu.

NACIONAL: Možete li na primjeru nekog svog rada objasniti kako nastaju vaši radovi?

DAVID MALJKOVIĆ snimao je videofilm o Zagrebačkom velesajmu- Ponekad se desi da samo jedan detalj otvori novu temu, primjerice, dok sam radio na kolažima “Scene za novo nasljeđe” u kojima sam nastojao stvoriti nove mogućnosti za spomenik na Petrovoj gori. Koristio sam automobile kako bih stvorio dojam nadolazećeg vremena. Kasnije sam se malo više zainteresirao za te automobile i uvidio da se u većini slučajeva radi o Peugeot prototipovima. Stupio sam u kontakt s Peugeot istraživačkim centrom i nakon dvije godine pregovora u njihovom istraživačkom centru, skrivenom od očiju industrijske špijunaže, snimio sam 2009. HD video “Out of projection”. Projekt je nastao u suradnji s umirovljenim radnicima tvornice od kojih većina za vrijeme svog radnog vijeka nije ni vidjela te poligone jer su zatvoreni za javnost, ali i za radnike koji ne rade u tom eksperimentalnom, istraživačkom centru. Uz prototipove automobila bez stvarne funkcije, osim forme koja predstavlja predodžbu budućnosti, radnici sudjeluju u kreiranju nadolazećeg pejzaža.

NACIONAL: Jeste li odrastali u umjetničkoj obitelji, te koji su profesori na riječkoj i zagrebačkoj akademiji najviše utjecali na vas?

- U mojoj obitelji nitko se nije bavio umjetnošću niti je pokazivao interes za to. Koliko se mogu sjetiti u osnovnoj školi nisam crtao ni više ni manje od drugih, a ne sjećam se baš ni da sam bio nešto talentiraniji od drugih na satovima likovnog. U Rijeci sam počeo studirati likovni na Pedagoškom fakultetu gdje samimao jako dobre kolege, vladala je odlična atmosfera. To je bilo presudno. Iz toga su proizašli i neki rezultati, većina nas je kasnije ostavila taj fakultet i ponovo počela studirati na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Sa zagrebačke akademije pamtim profesora Josipa Biffela kao dobrog pedagoga, a kako sam kasnije promijenio tri klase, bio sam kod profesora Igora Rončevića, Zlatka Kauzlarića Atača i Zlatka Kesera. Pamtim i ugodne susrete s profesorom Đurom Sederom koji mi nikada nije predavao jer je već bio u mirovini.

NACIONAL: Da li vam je odskočna daska bilo usavršavanje u Amsterdamu i Berlinu?

- Usavršavanje na Rijksakademie u Amsterdamu bilo je za mene prvi, ozbiljniji kontakt sa svijetom i moj prvi dulji boravak u inozemstvu. To mi je iskustvo bilo dragocjeno jer se tamo uz ozbiljnu selekciju odabiru umjetnici iz cijelog svijeta. Oni donose različita iskustva, koja tamo intenzivno razmjenjuju. Boravak u Berlinu desio se puno kasnije i on je vezan uz instituciju Kunst Werke na kojem sam također proveo dvije godine. Moj kontakt se s njima dogodio kroz suradnju na jednoj izložbi, a kasnije kroz sudjelovanje na 5. berlinskom biennalu.

NACIONAL: Možete li istaknuti neke od važnijih izložbi u svijetu i reći koliko zapadna publika može razumjeti problematiziranje komunističke prošlosti?

U Sochauxu u Francuskoj surađivao je s radnicima Peugeota- Tematika im u većini slučajeva nije poznata. Ali nastojim sadržaj rada postaviti na drugu razinu, tako da postupak i strukturiranje rada čini problematiku univerzalnom. Izdvojio bih suradnju s kustosom Charlesom Escheom kojeg sam upoznao na Rijksakademie u Amsterdamu i on me 2005. pozvao da priredim samostalnu izložbu u Van Abbe Museumu u Eindhovenu, a zatim me pozvao i na 9. istanbulski biennale.

NACIONAL: Što se dogodilo s vašim nastupom na Biennalu u Veneciji 2007. kada vam je hrvatski izbornik otkazao angažman s obrazloženjem da ne možete na vrijeme isporučiti projekt?

- Na puno pitanja u vezi te teme odgovorio sam još 2007. kad je sve bilo aktualno, a moram priznati da se nerado toga sjetim te mi je i tada bilo ispod nivoa da odgovaram na takve neistine. Naime, mislim da bi venecijanski bijenale trebalo davati selektorima i kustosima koji imaju ozbiljno internacionalno iskustvo, a ne da to bude poligon za afirmaciju lokalne razine u internacionalnu. Mislim da ove godine Hrvatska ima šansu da bude dobro prezentirana budući da su selektori WHW kustosice s vrlo zavidnom internacionalnom reputacijom i s velikim iskustvom pa se više ne moraju dokazivati na tom polju nego se mogu u miru posvetiti prezentaciji samog umjetnika.

NACIONAL: Koji muzeji i galerije, odnosno, kolekcionari, posjeduju vaše radove?

- Moji radovi najprisutniji su u institucijama, odnosno, muzejima, a mogu izdvojiti neke kao što su MoMa u New York, Tate u London, Georges Pompidou u Parizu, Stedelijk u Amsterdamu, Reina Sofia u Madridu i drugi.

NACIONAL: U New Yorku imate i svog agenta. Što to zapravo znači?

- U New Yorku surađujem s galerijom Metro Pictures od 2007., gdje sam imao i izložbu “Retired Composition”. Oni zastupaju moj rad u Americi.

NACIONAL: Potkraj prošle godine dobili ste i prestižnu nagradu Diputació de Castelló za suvremenu umjetnost koja ima i nezanemariv novčani dio. Kakva je to nagrada?

- Nagrada je jedna od prestižnijih internacionalnih nagrada koja ima zanimljivu selekciju, naime, pet afirmiranih svjetskih umjetnika nominira pet mlađih kolega. Mene je nominirao John Baldessari koji se s mojim radom susreo u Berlinu. Komisija se sastoji od vrlo ozbiljnih direktora institucija kao što su direktor Tatea i Museo Reina Sofia u Madridu, a na izložbi sam se predstavio radovima koji su sadržaj umjetničke knjige “Lost Review”.