Irina Donina VjačeslavovnaJučerašnji samoubilački napad na najvećem međunarodnom aerodromu Domodedovo u Moskvi drugi je slučaj terorističkog napada u Moskvi u manje od godinu dana. I, kao bilo koji napad usmjeren protiv nevinih ljudi, pokazuje kukavičluk, bez obzira na to koji su motivi iza toga. S tim se stavom slaže i većina građana Moskve, ali i Rusije. Cilj takvih napada je proširiti strah među pučanstvom, ali strah postaje rutina u Moskvi i gotovo se više nitko ne boji. Sjećam se kada se 2004. dogodio teroristički napad u moskovskom metrou i koliko sam se borila sama sa sobom kada sam ga poslije toga morala koristiti.

A nisam bila jedina. Ljudi su sumnjičavo promatrali one koji su nosili veću torbu ili su izgledali drugačije. Bili smo prestravljeni i jedna od nesretnih posljedica tog straha bila je sumnjičavost prema svakome s tamnijom kosom i drugačijim naglaskom. Neki od mojih prijatelja osjetili su to na svojoj koži, no to je jednostavno bila psihološka reakcija koju je bilo teško izbjeći. Nakon terorističkih napada u Moskvi 2010. ljudi su se i dalje osjećali nelagodno, no brzo su se oporavili.

Jučer su unatoč napadu otišli na aerodrom i čekali svoje zrakoplove. Svi u Moskvi shvaćaju da bez obzira na napade, sutra će opet ići svojim poslom, kao što su to radili i jučer jer je to način na koji se živi u ovome gradu. Svi oni znaju da takvi napadi ne mogu promijeniti način života u Moskvi, kao što ne mogu ni približiti njihove organizatore zacrtanim ciljevima. S druge strane, širenjem sumnje prema strancima ograničava se prostor za bilo kakav razuman dijalog. Sigurnost građana je osnovni preduvjet za bilo koju razvijenu državu. Na žalost, u Moskvi, nakon šest relativno mirnih godina, sigurnost je ponovno upitna.

Foto: ReutersZa razliku od drugih ruskih gradova, Moskva nudi mogućnost za bolji, bogatiji, ambiciozniji život ljudima koji se odluče doći živjeti ovdje, ali ne može ponuditi sigurnost. Nakon jučerašnjih terorističkih napada Moskovljani osjećaju ljutnju prema organizatorima napada, suosjećanje sa žrtvama, nezadovoljstvo prema nadležnima i taksistima koji naplaćuju i do 20 tisuća rubalja za izlazak s aerodroma, žele osvetu, ne vjeruju tamnokosim strancima i nakon svega toga, vidljiv je kratkotrajni val nacionalne solidarnosti. Međutim, za nekoliko mjeseci zaboraviti će zašto su bili nezadovoljni s nadležnima i brinuti će ih vlastiti život, a dijeliti više neće ništa, osim grada u kojem žive.

Piše: Irina Donina Vjačeslavovna