Bernd Eichinger; Foto: WikipediaBernd Eichinger pripada redu onih za koje se može reći da su ovaj svijet napustili na način kao što su i živjeli - neočekivano, naglo, iznenađujuće. Jedan od najpoznatijih i najutjecajnijih producenata u povijesti njemačkog filma, umro je u ponedjeljak (24.1.), u krugu svoje obitelji, tijekom večere u 61. godini života, od srčanog udara. Ova vijest nije samo šokirala njemačku filmsku scenu već i onu međunarodnu na kojoj je Eichinger itekako bio prisutan.

„On je bio taj koji je njemački film iznio u inozemstvo", „ Njegov odlazak je veliki gubitak za sve nas", „ To što je učinio on, nitko od nas neće nadmašiti, iako zapravo nikada nije dobio dovoljno počasti i nagrada" i - „ Eichinger je bio najoriginalniji i najveći filmaš u poslijeratnoj njemačkoj povijesti i jedini njemački global player u filmskom svijetu. "Njegovim odlaskom, naš film je izgubio glas i osobni izraz" - bile su samo neke od izjava poznatih njemačkih i svjetskih redatelja, glumaca, scenarista i kolega producenata na vijest o njegovoj smrti.

Opsesivan, strastven i beskompromisan

Bernd Eichinger popularnost je stekao filmovima poput „ Christiane F.-Mi djeca s kolodvora Zoo", „Djevojka Rosemarie", „Parfem", „ Konačan pad" (za kojeg je bio nominiran i za Oscara), „Der Baader Meinhof Komplex" kao i „Kuća duhova" i „Ime ruže". Razlog njegovog enormnog uspjeha bio je svakako s jedne strane njegov istančan osjećaj za dobru priču no u prvom redu, kako je i sam uvijek govorio, „velika strast i opsjednutost filmom". Upravo zbog toga, rad s njim navodno, u pravilu nikada nije bio baš jednostavan. Iako je uglavnom bio „samo" producent, Eichinger je u svoje filmove unosio i svoj umjetnički izraz sudjelujući primjerice u pisanju scenarija, knjiga snimanja, odabira glumica kao i u konačnoj montaži filma. Prema mišljenju mnogih upravo je njegov pečat bio ono nešto što je film na koncu učinilo uspješnim i privuklo milijune u kina; prema nekim procjenama samo u Njemačkoj njegove filmove vidjelo je oko 70 milijuna gledatelja.

Do koje mjere se on unosio u svoje filmove, moglo se primjerice vidjeti i tijekom snimanja drame o terorističkoj organizaciji RAF „Der Baader Meinhof Komplex". Iako je ovog puta na snimanja dolazio „samo" u ulozi producenta, kako je sam kasnije ispričao, toliko se uživio u film da je nakon kratkog vremena najozbiljnije obolio od depresije. Međutim, usprkos tome, filmovi teškog sadržaja, su ga očigledno posebno privlačili - Eichingerov slijedeći filmski projekt trebao je biti priča o Nataschi Kampusch a snimanje je trebalo započeti početkom 2012. godine.

Život bez stalnog prebivališta

Što se tiče njegovog privatnog života, o tome se nikada nije znalo previše. Iako je volio javne nastupe i nazočio gotovo svakoj važnijoj dodijeli filmskih nagrada i premijera, detalje o svom privatnom životu nikada nije volio iznositi.

Ono što je poznato je da rođen u 11. travnja 1949. godine u Bavarskoj, u blizini Neubruga na Dunavu, da mu je otac bio liječnik koji je navodno toliko glasno nakon posla slušao Wagnera da je uvijek mislio da će oglušiti. U dobi od 11 godina morao je napustiti dom i otići na školovanje u jedan katolički internat odakle je s 17 godina, zbog strogog režima i opće hladnoće koja je tamo vladala, pobjegao u München. Ovdje je primljen na Visoku školu za film i televiziju gdje je od samog početka plijenio pažnju svojim talentom da jednako dobro može napraviti neki eksperimentalni, avangardni film kao i neki klasičnog žanra.

Do svoje 40-te godine nije imao stalno prebivalište, stanujući ili kod prijatelja, u hotelima ili jednostavno u automobilu. Kako je sam uvijek volio govoriti, „ s vremenom sam izgradio neku vrstu svoje indijanske filozofije prema kojoj sam i živio. Njezin je glavni slogan bio da sam uvijek u mogućnosti sve ostaviti iza sebe što ne mogu ponijeti u rukama i staviti na sedlo". Ovaj životni moto, Eichinger je navodno prenosio i na svoje međuljudske odnose, prije svega one ljubavne, zbog čega je, kako su često puta pričale njegove (bivše) partnerice uvijek i duboko bio usamljen. To se međutim, prema Eichingerovim riječima, gotovo u potpunosti promjenilo, kada je 2006. godine „na svoje veliko iznenađenje" oženio novinarku Katju Hofmann. Kako je rekao - „nikada ne bi vjerovao da neka žena želi pristati na brak s osobom kao što sam ja, odnosno, koja živi na moj način".