Renato BaretićNe znam stvarne uzroke sukoba tate Kostelića i tate Vlašića, ali znam da su njime dodatno zblesili barem 90 posto ove ionako dovoljno zblešene nacije.

Kad bi im se djeca barem bavila istim sportom, hajde, čovjek bi razumio taj konflikt na nekakvoj konkurentskoj razini, ili barem onoj standardnoj idiotskoj relaciji Zagreb – Split. Ali ovo što rade izgleda kao da se prepucavaju nogometaš i košarkaš:

- Ajde ti daj koš iz kornera!

- A ajde ti napravi tripple-double!

- Ma nemoj, a daj ti organiziraj ofsajd-zamku!

- Oho, počeli smo se šamarat! Zabij ti tricu, budalo!

- Majmune, kad obraniš jedanaesterac, onda mi se javi!

- Oću, čim ti zakucaš, konjino!

Iz cijele apsurdne polemike dvaju očeva i trenera dvoje turbovrhunskih sportaša (Janicu valja isključiti iz ove priče, kao što i ona sama mudro čini) zapravo izbija tek poruka: "Moje se dijete muči više nego tvoje!", odnosno "Ja sam svoje dijete maltretirao više nego ti!", a zapravo samo obično sebično: "Ti si se manje namučio u životu nego ja!". I tako svi predivni rezultati Ivice Kostelića i Blanke Vlašić padaju u drugi plan, postaju manje bitni od svojeglavih očeva i njihovog neizmjernog truda da od te djece naprave superheroje.

Joško Vlašić i Ante Kostelić: Photomontage: CheesPrepucavanje dviju očinsko-trenerskih taština, sasvim sigurno protivno njihovim izvornim željama, istog trena relativizira uspjehe njihovih potomaka i svodi ih na mjeru svađe dviju majki pred vratima dječjeg vrtića. Kako sada stvari stoje, čini se da nije daleko dan konačnog dvoboja: tate će preko posrednika dogovoriti termin i mjesto, a Blanka i Ivica natjecat će se u tome, recimo, hoće li Blanka odskijati slalom u onim svojim kratkim hlačicama brže nego što Ivica s kacigom i štapovima skoči u vis preko dva metra... Pa tko pobijedi - njegov je tata jači!

U vrijeme kad nam sav vrhunski sport, najblaže rečeno, tavori u prosječnosti (ajde, dobro, vaterpolisti se još drže, ali i njima je, koliko se može vidjeti, voda već došla do grla) svađa dvojice prgavih trenerskih genija - koja se sad prelila na, čini se, ipak još ne sasvim dozrelog Ivicu - oduzima publici barem pola navijačkoga gušta u blistavim pobjedama njihovih proizvoda, pardon, potomaka. Baš kao što nam je 1998., svojim tadašnjim aktivnostima izvan nogometa, Ćiro Blažević kvario užitak u svjetskoj bronci svojih (opet!) "sinova".

Tate, tate, okanite se ćorava posla! Nema ama baš nikoga na ovom svijetu tko bi od vašeg prepucavanja, podmetanja i vrijeđanja mogao imati ikakve koristi. Vi i vaša djeca ponajmanje.