Nikica JelavićNa suđenju tzv. zločinačkoj organizaciji s Knežije 4. ožujka svjedočio je balističar Damir Čatipović iz čijeg iskaza proizlazi da su ključne tajne tog procesa pohranjene u Ministarstvu obrane. Neka ubojstva pripisana knežijskom gangu počinjena su rijetkim oružjem iz arsenala HV-a. No MORH još odbija odgovoriti na pitanja koja su ključna za identifikaciju egzekutora i objašnjenje motiva.

MORH ne želi otkriti tko je zadužio pištolj i armbrust koji su poslužili za ubojstva Čatipovićev iskaz

Čatipovićev iskaz pred sudskim vijećem u svakoj državi s djelotvornim pravosuđem imao bi dalekosežne posljedice i za drugi sudski proces: onaj koji se bavi ubojstvom Vjeke Sliška, “kralja poker-automata” i, navodno, glavnog konkurenta knežijske kriminalne grupacije. Oba sudska postupka dosad su počivala na tezi da su zagrebačke ulice minulih deset godina bile bojno polje za njihove međusobne ratove i osvete. Doduše, opći motiv tih obračuna nije razjašnjen. Prema tvrdnjama Državnog odvjetništva, knežijski klan kriminalca, kockara, varalice i lihvara Zlatka Bagarića želio je Slišku preoteti monopol nad poker-automatima. Prava je istina da poker-automati nisu više unosni izvor zarade još od sredine 90-ih, pa tu motivacijsku teoriju Državnoga odvjetništva nikada nitko nije smatrao ni logičnom ni ozbiljnom.

Kad bi se otkrili vojni krugovi koji su sudjelovali u eliminaciji Sliškove grupacije, pa i samog Sliška, priča bi dobila drukčiji smisao: možda bi se utvrdilo da neke egzekucije iz optužnice protiv tzv. zločinačke organizacije zapravo imaju veze sa Sliškovim vojnoobavještajnim vezama i aktivnostima koje prelaze hrvatske granice. Vjerojatno bi se dokazalo ono što javnost odavno sluti: da iza najvećih i najopasnijih zločinačkih organizacija, s međunarodnim vezama, stoje moćni lobiji u državnim institucijama.

U optužnici protiv tzv. zločinačke organizacije piše

U optužnici protiv tzv. zločinačke organizacije piše, među ostalim, da je Davor Zečević likvidirao Ivana Šakotu i Željka Šobota, da je njegov mafijaški suučesnik Rajko Momčilović ubio Shpejtima Thaqija, dok je prvooptuženi Nikica Jelavić “armbrustom” ciljao u samog Vjeku Sliška, zabunom usmrtivši slučajnog prolaznika Zorana Dominija. Čatipovićevim iskazom pred sudskim vijećem otkriveno je da ti fragmenti optužnice nisu izvedeni iz temeljite, poštene i dovršene istrage.

Najzanimljiviji je primjer Željka Šobota. Ubijen je na Selskoj cesti, u ožujku 1999. strojnicom “ero” na kojoj je vidljiva brojčana oznaka 173562. Slijedeći taj broj balističar Čatipović, kako je izjavio na sudu, otkrio je da je “ero” iz tvornice “Arma” bio isporučen u skladište vojarne Lučko. Ali ništa dalje nije uspio doznati. Zamoljeni da identificiraju osobu koja je potpisala zaduženje za automat 173562, predstavnici MORH-a u rujnu 1999. službenim su dopisom izvijestili zagrebačku Policijsku upravu da se taj podatak i nadalje ispituje. Od tada do danas to je jedini odgovor vojnog ministarstva. Na Nacionalov upit o imenu i prezimenu prvotnog vlasnika puške kojim je Šobot likvidiran, Dušan Viro, pomoćnik ministra obrane za informiranje, nakon četiri godine šutnje odgovorio je: “Kažu da ne mogu utvrditi tko je taj ‘ero’ zadužio jer se promijenila evidencija. Ni meni nije jasno što znači to objašnjenje, no tako su mi odgovorili u Vojnoj policiji.”

Svi koji poznaju evidencijsku proceduru HV-a tvrde da je odgovor apsurdan. Ili je vojna policija MORH-a posve nesposobna, ili netko u MORH-u namjerno prešućuje podatak koji bi izmijenio tijek suđenja protiv tzv. zločinačke organizacije.

Ubojstvo Željka Šobota Državno odvjetništvo pripisalo je Zečeviću samo na osnovi rukavice koja je, kako stoji u optužnici, kao dio njegove kilerske opreme pronađena nedaleko od žrtve. U sudskom procesu i ta je tvrdnja dovedena u pitanje. Prije svega, na rukavici nije bilo ni trunke barutnih čestica. Jedan kriminalistički tehničar posvjedočio je pred sudskim vijećem da rukavica nije nađena tijekom očevida. Naprotiv, tek naknadno dodana je dokaznom materijalu, kad ju je odnekud donio inspektor Željko Dolački, uz Radovana Ortynskog, tadašnjeg istražnog suca, glavni kreator tzv. procesa desetljeća koji je obojici trebao osigurati briljantnu karijeru.
No u istražnoj epizodi koja se tiče mrtvog Šobota postoji još indikativniji detalj o namjernom prikrivanju stvarnog zločinca. Barem 27 ljudi nudilo je Dolačkom i Ortynskom svoja saznanja o okolnostima Šobotova ubojstva, dijametralno suprotna njihovim istražnim i optužnim navodima. Nitko od njih nije službeno saslušan. Ortynski nije uvažio ni svjedočenje čovjeka koji se zakleo da je Damir Džeba, narkodiler i švercer oružja, doušnik SIS-a, HIS-a i kriminalističke policije, pola sata nakon pucnjave na Selskoj cesti panično tražio alibi, priznavši faktički prijatelju da je sudjelovao u Šobotovoj egzekuciji.

Ukratko, zbog šutnje Vojne policije o izvornom vlasniku automata kojim je ubijen Šobot, ubojstvo je proglašeno riješenim u vrlo improviziranoj i traljavoj istrazi koja smrdi na montažu. A slična je bila istraga i nekih dugih smrtnih slučajeva u “procesu desetljeća”, kako je euforično nazvano suđenje tzv. zločinačkoj organizaciji.

Ivan Šakota ubijen je u lipnju 1997. ispred kafića “Kvak” u Martićevoj. Odjel za krvne delikte PU zagrebačke pozvao je Čatipovića u pomoć tek 15 dana poslije, kad su izbrisani svi tragovi smrtonosnog hica. Zato Čatipović, prema vlastitom svjedočenju, nije bio u stanju utvrditi više od dvije činjenice: da se u Šakotu pucalo iz dugog oružja, neutvrđene vrste, i da je hitac djelo vrhunskog strijelca. Šakota je ubijen noću, ubojica je ciljao bok žrtve, usmrtivši ga hicem u trbuh. Nitko Zečevića nije vidio blizu mrtvog Šakote. Optužen je za Šakotino ubojstvo zato što je zaštićeni svjedok broj jedan, bivši pripadnik HV-a, izjavo da se Zečević pred njim hvalio tim “pothvatom”.

Shpejtim Thaqi, također bivši pripadnik specijalne
postrojbe HV-a koji se u mirnodopskom razdoblju bavio reketom i utjerivanjem dugova, likvidiran je u srpnju 1997. Usmrćen je u svom automobilu pred crvenim svjetlom semafora na križanju Zagorske i Selske. U optužnici stoji da ga je Momčilović slijedio na motoru, ispalivši u njega 27 metaka iz strojnice “igram”. Optužna tvrdnja opet je sročena bez izravnih balističkih uvida. Ni jedan balistički stručnjak nije pozvan na očevid, ni na naknadnu rekonstrukciju zločina. Od Čatipovića je zatraženo da, sjedeći u policijskom uredu, pogleda snimljene fotografije Thaqijeva automobila i prouči donesena zrna izvađena iz njegova tijela. Prema Čatipovićevu iskazu pred sudskim vijećem, studirajući fotoelaborat i donesene uzorke streljiva, balističari su identificirali američko oružje koje on nikada prije nije vidio u svojoj kriminalističkoj praksi. “Igram” nije službeno oružje hrvatskih oružanih snaga, a nije se pojavljivao ni kao ilegalna roba na domaćem crnom tržištu. Do 1990. tu vrstu automata imale su vojna policija i kontraobavještajna služba bivše JNA. Zbog niza slabosti te godine povučen je iz upotrebe. Rijetki primjerci danas se mogu naći u Sloveniji. Tri su mogućnosti: ili je ubojica nekoć bio u vojnopolicijskim postrojbama JNA, ili je oružje prošvercao iz neke susjedne države, ili je neki zaostali “ingram” ukraden iz skladišta koja su 1991. prešla u nadležnost MORH-a.

Rajko Momčilović, narkodiler s Knežije – koji s Thaqijem, uzgred rečeno, nije imao nikakvih dodirnih točaka – prema toj logici stvari bio bi posljednji u lancu mogućih ubojica koji barata tako rijetkim i nedostupnim automatom. Ipak, proglašen je izravnim egzekutorom na osnovi sitnih čestica stakla koje su pronađene na njegovu motoru. Kako se tvrdi u optužnici, staklo potječe s razmrskane Thaqijeve ”šajbe”, premda je stručnom analizom utvrđeno da može pripadati bilo kojoj vrsti staklenog praha, pokupljenog s uličnog asfalta. Kao drugi krunski dokaz optužbe za ubojstvo opet je poslužio iskaz zaštićenog svjedoka broj 1 koji tvrdi da da vjeruje kako je Momčilović likvidirao Thaqija.
Zagrepčanin Zoran Domini ubijen je u studenom 1999. u Preradovićevoj ulici. Pukim slučajem zatekao se uz džip Vjeke Sliška u koji je ispaljena protutenkovska raketa “armbrust”. Kako je Čatipović izjavio na suđenju, “armbrust” je također vrlo rijetko oružje u Hrvatskoj. Za svoje istražne potrebe policija je jedva uspjela pronaći dva ispravna primjerka u arsenalima Vojne policije i tri u specijalnoj postrojbi MUP-a. “Armbrust” je vrlo skupa raketa koja se proizvodila za potrebe NATO-a. Praktičan je i lagan za nošenje, s jako dobrom snajperskom optikom kojom se automatski očitava razdaljina do mete. No, za razliku od ruske “zolje”, namijenjen je samo jednokratnom ispaljivanju. Zato taj tip oružja Hrvatska nije kupovala od 1991.

Za rukovanje “armbrustom” potreban je specijalistički trening i vrhunska obuka, što znači da bi se u svakoj ozbiljnijoj policijskoj obradi relativno lako rekonstruirao njegov put do ubojičinih ruku. U istrazi protiv. tzv. zločinačke organizacije opet se nitko nije potrudio otkriti odakle raketa potječe. Kao na primjeru “ere” kojim je usmrćen Šobot, istražitelji, tužitelji i odvjetnici tzv. zločinačke organizacije od 1999. od MORH-a nisu dobili ni jedan odgovor o njegovu podrijetlu. Tek što je Čatipović izjavio da je serijski broj vrlo “blizak” brojevima onih primjeraka koji su nesumnjivo registrirani kao vlasništvo MORH-a

Nacionalovi sugovornici iz vojnih krugova još su precizniji. Tvrde da su jedine “armbruste” imali pripadnici specijalne postrojbe MUP-a u Lučkom uoči Domovinskog rata. Specijalističku obuku za rukovanje tim tipom rakete prošlo je samo njih pedesetak, poznatih imenom i prezimenom, koji su, zajedno s malobrojnim, preostalim “armbrustima” potkraj 1991. preseljeni u razne postrojbe HV-a. Da su se doista željele otkriti sve okolnosti slučajne Dominijeve smrti i planiranog Sliškova ubojstva, MORH je mogao lako, brzo i djelotvorno rekonstruirati put svakog ispravnog i neispravnog “armbrusta” od Lučkog do Preradovićeve.

Kao balistički stručnjak Čatipović je, istina, ovaj put
sudjelovao u očevidu. Dobio je šansu da prouči lanser ručnog raketnog bacača koji je pronađen u napuštenom i zapaljenom automobilu kojim se, prema pretpostavkama, služio ubojica. No balistički tragovi na Sliškovu džipu nisu proučeni jer je odmah vraćen svom vlasniku. Nisu poduzeti čak ni rutinski, banalni kriminalistički koraci koji spadaju u refleksno ponašanje policijskih i pravosudnih istražitelja: nitko nije ispitao ima li na lanseru Jelavićevih otisaka prstiju i postoji li na njegovim rukama, kosi i tijelu barem minimum barutnih tragova. Takav tip oružja, naime, ostavlja oblake barutne prašine koja se dugo ne može isprati.

Nikica Jelavić optužen je za atentat na Sliška i ubojstvo slučajnog prolaznika na osnovi lažne tablice automobila iz kojega se, prema pretpostavkama, pucalo. Automobil je, dakako, bio ukraden, a kradljivac je originalne tablice spremio u prtljažnik. Na jednima je pronađen Jelavićev DNK, na drugima nije. Uzorak Jelavićeve sline, zajedno s famoznim automobilskim tablicama, na neobjašnjiv je način bio u policiji dva i pol dana prije nego što su zajedno poslani u Zavod za kriminalistička vještačenja.

Nije isključeno da je Jelavić naručio i platio Sliškovo ubojstvo. Kao dugogodišnji kamatar i lihvar dovoljno je bogat da angažira profesionalnog kilera koji je prošao posebnu vojnu obuku. No stoga je još sumnjivija tvrdnja da je osobno ciljao u glavnog gangsterskog konkurenta.

Ukratko, previše je neobjašnjivih traljavosti bilo u istrazi protiv tzv. zločinačke organizacije a da bi one bile samo rezultat nesposobnosti Radovana Ortynskoga i policijske ekipe koja ga je servisirala. Automatske puške i ručni raketni bacač kojim su počinjena ubojstva vojno su oružje uvježbanih vojnih specijalista, a ne kriminalaca koji pucaju u divljem bijesu, iz osvete ili utjerujući uzajamne dugove.

Neki pripadnici tzv. zločinačke organizacije imali su, kako je utvrđeno, pištolje raznih vrsta. U pretresima njihovih stanova pronađen je i kalašnjikov, dvije ručne bombe i dva optička nišana. Utvrđeno je da su 1991. i 1992. vježbali pucanje na streljani “Domagojevi strijelci”. Ali nitko od njih nije sudjelovao u ratu, svi su bili obični regruti bivše JNA, nitko od njih nije prošao specijalnu vojnu obuku gdje se mogao razviti u kilera koji ubija žrtvu jednim preciznim smrtonosnim hicem. Iznimka je, kako se čini, Zoran Petrović, bivši Bagarićev tjelohranitelj koji je, prema izjavama očevidaca, ustrijelio ugostitelja Niku Mioča. Ali taj slučaj nije zagonetan: Mioč se s Petrovićevim gazdom posvađao oko suvlasničkih prava na ugostiteljski objekt. Ubojstvo nema nikakve veza s državnoodvjetničkom tezom o klasičnom mafijaškom ustroju knežijske bande. Odlukom sudskoga vijeća odvojeno je u posebni pravosudni slučaj. Iz toga proizlazi da su u optužnici protiv tzv. zločinačke organizacije, kao najgore epizode, preostale samo one egzekucije i atentati čije konačno rješavanje i dokazivanje ovisi o pomoći MORH-a.