Zoran FerićJutarnji je u subotu objavio temu Nikole Severa o industriji koja se i kod nas sve više okreće starcima. Populacija iznad 65, koja je dosad ostajala izvan interesa potrošačke mašinerije i agresivne propagande, odjednom se pojavljuju kao važan faktor u projekcijama velikih kompanija. Djeca, tinejdžeri, žene, pa i muškarci srednjih godina danas su jasne skupine kojima se obraća industrija kao znatnom ekonomskom potencijalu. Starce je uglavnom opsluživala farmaceutska industrija, a sad se i za niz drugih proizvoda i usluga tvrdi da im osiguravaju dostojanstveno starenje i kvalitetan život. Još od izuma viagre svijet staraca više nije isti. Mala plava pilula promijenila je perspektivu onih s erektivnim disfunkcijama i nedvojbeno poboljšala kvalitetu života, kao nešto prije toga umjetni kukovi i zbuni implantati. I tako je čovjek, stareći, tjelesno sve manje on sam, a sve više skup proizvoda.

Čak ni kemija organizma nije više njegova, nego podložna korektivima. Stječe se dojam da je život staraca danas neusporedivo kvalitetniji i bolji nego prije 10-15 godina. Umjesto domova postoje naselja za stare, a u Americi i cijeli gradovi u kojima su umirovljenici većina. U Kaliforniji i na Floridi udio penzionera u ukupnom broju stanovnika je znatan, druže se s ljudima sličnima sebi, bave se sportovima i rekreacijom koji su im primjereni, imaju butike s odjećom prilagođenoj poznoj dobi, ne samo modno, nego i kao medicinski dodatak. Ugodne cipele, čarape za šećeraše, čarape za vene, steznici i štitnici za bubrege. U takvim naseljima i domovima dostupna im je medicinska pomoć. A što im to omogućuje? Minuli rad i mirovina? U aktualnoj hrvatskoj situaciji neki si umirovljenici još mogu priuštiti boravak na moru izvan sezone, izlete ili čak krstarenja. Ali takvih je sve manje. Danas se od mirovine u Hrvatskoj jedva živi, a jedini ozbiljan kapital stacioniran u umirovljeničkim rukama jesu nekretnine, stanovi na boljim lokacijama. Naravno, s tendencijom dohranjivača i mešetara nekretninama da ih smjeste u posebne ustanove i naselja, da ih maknu iz centra gradova gdje su kvadrati skupi.

Cijela industrija koja radi za starije bazira se na nekoj vrsti njihove izolacije. I domovi i naselja, i gradovi, ma koliko luksuzni, rezervati su za nepotrebne. Lijepo je kad oni koji više nisu potrebni udobno žive i kad im ništa ne fali, to umiruje savjest mlađe i srednje generacije kojoj stariji smetaju. Ali ne treba zaboraviti da je to ipak institucionalizirana izolacija pod izlikom boljega života. Starci imaju svoje serije, televizijske emisije, glazbu s već zaboravljenim zvijezdama, medijski im se servira njihova mladost. Možemo to nazvati i induciranom nostalgijom, ali na djelu je rekonstrukcija prošlog svijeta i ta strategija spomenutu izolaciju čini potpunom. Svijet u kojem vladaju Duke Ellington, Kirk Douglas i Humphrey Bogart naizgled je paralelan s medijskim svijetom tinejdžera, ali je svjetlosnim miljama daleko: na kanalu za starce. U organizaciji našega svijeta primjetne su dvije suprotne tendencije: trudimo se izgraditi humano društvo koje će integrirati drukčije i učiniti ih sastavnim dijelom naših života, a institucionalizirano izoliramo one koji su činili većinu stanovništva i koji u sve više zemalja postaju većina. Invalide i djecu s posebnim potrebama socijaliziramo posebnim programima, nastojimo da pohađaju obične škole i da se integriraju s djecom koja nemaju posebne potrebe. Odgojni je cilj jasan, a projekt i više nego human jer se djeca već od najranije dobi susreću s drugačijima. Ali kako integrirati stare?

Ne trpe ih po tramvajima, smetaju u čekaonicama kod liječnika i obično se smatra da su ondje bez razloga, u uredima i bankama ne mogu dovoljno brzo izreći što im treba pa pobuđuju nervozu službenika, dobar dio prodavača i prodavačica odnosi se prema njima opušteno, što je samo malo bolja riječ za nedostatak poštovanja. No sve te posljedice starenja, i izolacija i nervozan odnos zajednice, zapravo i nisu iz perspektive starog čovjeka toliko problem kao što je tretiranje seksualnosti starijih osoba u javnosti. Postoje dvije dominantne tendencije: ismijavanje i zgražanje. Ljubav starih klasičan je komični motiv, a vođenje ljubavi urnebesna zajebancija.

Što se zgražanja tiče, problem je ozbiljniji. Seksualnost homoseksualnih i transseksualnih polako se prihvaća u javnosti i postaje nešto normalno. Seksualne manjine desetljećima se bore za svoju seksualnu javnost i pripadnu pravnu regulativu. Seksualnost staraca, imam dojam, još je uvijek manje prihvaćena nego seksualnosti manjina. Mladi, ali i ne tako mladi heteroseksualni ljudi, eksplicitan seks starijih promatraju s više predrasuda i odbijanja nego seks homoseksualaca. Prema starim tijelima osjećamo gađenje kao prema štakorima i tarantulama. Propagandna mašinerija koja nesmiljeno iskorištava mlada tijela da proda proizvode i usluge stvorila je u našoj svijesti model idealnog tijela. Goli starci u našoj su kulturi odvratniji od stjenica i štakora. A iz snažnog osjećaja gađenja i iz jakog tabua rađa se i adekvatna perverzija. Pornografija na internetu sve više nudi starije. Gerontofilija u raznim oblicima ga je preplavila. Zašto su oni tamo? Upravo zato što ih u tim situacijama smatraju odvratnima. Ako razmišljamo o statusu starih u budućnosti, svakako im predstoji borba za humanije i dostojanstvenije tretiranje njihove seksualnosti.