Janusz BugajskiNasilje nakon prosinačkih izbora u Bjelorusiji, nedavni ukrajinski politički obrati te autokratske vlasti u cijelom tom području podcrtavaju neispunjene demokratske težnje postsovjetskih republika. Politike nekoliko susljednih američkih vlada prema tim zemljama otkrivaju nedovoljno razumijevanje njihova političkog razvoja, pa čak mogu dovesti u opasnost i njihovu neovisnost umjesto da potaknu trajnu demokraciju. Washington je na političke procese od Ukrajine do Srednje Azije prvenstveno gledao kroz prizmu mirne tranzicije srednjoeuropskih zemalja. Takav je pristup zanemario domaće faktore, kao što su ciljevi autoritarnih režima, uloga političkih, ekonomskih i regionalnih grupa, unutarnje i vanjske prijetnje te opozicijski čimbenici u rangu od miroljubivih demokrata do islamskih militanata i nasilnih revolucionara. Želi li se provoditi uspješna politika, kako u SAD-u tako i u EU, treba pažljivo analizirati ambicije i strategije kako vlasti tako i opozicije. Zadnja dva desetljeća Washington je, razumljivo, podupirao razvoj civilnih društava, ali je katkad imao pojednostavljenu percepciju vlasti i opozicije. Čini se da je previdio da obje strane primjenjuju nasilje, svaka u svoje vrijeme.

Dapače, nisu svi u oporbi idealni demokrati po mjeri tradicije Zapada. Političke opozicije ponajprije primjenjuju strategije koje računaju na podršku međunarodnih faktora i stranih vlada u borbi protiv režima. Istovremeno, vladajući režimi računaju na očuvanje političkog kontinuiteta, izbjegavanje krize prilikom nasljeđivanja, osiguranje teritorijalnog integriteta i obranu državne suverenosti od ambiciozne ruske vlade koja na te države gleda kao na dio svojeg imperijalnog posjeda.

Nakon nekoliko “obojanih” revolucija, uključujući i mirnu narančastu revoluciju u Ukrajini, događaji u Kirgistanu 2010. pokazali su da nisu sva sredstva koja opozicija koristi protiv autoritarnog režima nužno miroljubiva i demokratska. Razumijevanje toga je očito izostalo u svibnju 2005. kada je ljutito mnoštvo, povezano s političkom opozicijom, protjeralo kirgiskog predsjednika Askara Akajeva. Tu “revoluciju tulipana” pozdravili su i SAD i skupine za zaštitu ljudskih prava, a da nisu uvidjeli mogući presedan za korištenje nasilja za političke ciljeve. Uloga opozicije u postsovjetskom području je i dalje različita. U nekim zemljama zabranjena je bilo kakva oporba ili je njeno djelovanje ograničeno. U drugima može djelovati, sudjelovati na izborima, organizirati prosvjede pa čak i agitirati na predizbornim skupovima. U odnosu prema opoziciji postiji ipak velika razlika u pogledu korištenja sile za političke ciljeve. To je slučaj u Bjelorusiji i Moldovi. U Uzbekistanu, gdje je demokratska opozicija žestoko potisnuta, miltatntni islamisti izazvali su vojnu intervenciju te su uzbečke sile sigurnosti počinile maskar stotina civila u svibnju 2005. u gradu Andijanu. Većina analitičara i tvoraca politike opisuju “obojane” revolucije u postsovjetskim zemljama kao duboko demokratske. Međutim, neki promatrači ističu da zapadne vlade i nevladine organizacije trebaju poticati i prihvaćati samo miroljubivi otpor. Rasprava se do sada uglavnom usredotočila na izvoz revolucija, ulogu Zapada u njihovom podržavanju te oblikovanju službenih izjava zapadnih političara. Međutim, tek nam predstoji stroga i usporedna analiza strategija i vlada i oporbe te njihovih posljedica za stabilnost države i političke reforme širom čitavog postsovjetskog područja.

Naime, represivna politika nekih vlada doživjela je međunarodnu osudu, a da se nisu istražile posljedice žestokih političkih suparništava i izbornih preokreta za stabilnost države, razvoj institucija i nacionalnu suverenost. Strategije režima fokusirane su na preživljavanje i utemeljene na na nizu strahova: od destabilizacije zemlje zbog etničkih sukoba kao u Kirgistanu, od podjele teritorija kao u Gruziji ili Moldovi, od paralize političkog sustava kao u Moldovi i Ukrajini te od uvijek prisutne strepnje pred ruskom manipulacijom. A u Srednjoj Aziji tomu treba pridodati sve veću prijetnju militantnih islamista i terorističkih organizacija. Novi američki odnos prema Rusiji, u kojem Obamina vlada želi s Moskvom surađivati u suzbijanju sigurnosnih prijetnji, dodala je još jedan novi izazov. Nekoliko zemalja u susjedstvu Rusije računaju da SAD percipira Kremlj kao jamac stabilnosti u postsovjetskom području te ondje smanjuje vlastitu političku prisutnost.

Smanjivanje zapadne povezanosti s postsovjetskim vladama, unatoč njihovoj autokratskoj naravi, može još više ugroziti državnu suverenost i povećati njihovu izloženost nasilju i nestabilnosti, pa čak i ruskom presezanju. U Srednoj Europi zastupnički parlamentarni sustavi su oblikovani odmah nakon sloma komunizma i vladine institucije su uspjele osigurati državnu neovisnost i teritorijalnu zaokruženost, dok istovremeno provode sveobuhvatne političke i gospodarske reforme. U postsovjetskom području državnu suverenost ponajprije osiguravaju jake i autokratske vođe dok konsolidiraju nacionalne institucije i provode ekonomske reforme. Neki promatrači smatraju da prerano uvođenje višestranačkog parlamentarnog sustava može imati za posljedicu politički zastoj te društvene, etničke, administrativne i teritorijalne lomove kao i povratak autoritarnom režimu.

Zato je za Washington od vitalne važnosti da bude što bolje informiran kako bi odredio da li pojedina američka politika može ojačati, oslabiti, onemogućiti ili razviti demokratski odnosno kavazidemokratki sustav uzduž ruskih granica. Nijansiraniji američki pristup imao bi važne strateške implikacije u konsolidiranju državnosti i sprečavanju ruskog imperijalnog širenja.

Dugoročni angažman je svakako konstruktivniji od sankcija i izolacija. Ciljana podrška Washingtona i Bruxellesa može unaprijediti vladu, ojačati nacionalni suverenitet i postepeno ojačati demokratsku praksu glavnih političkih faktora. Ozbiljna politika mora također odrediti i koje su oporbene strategije u zbacivanju nedemokratskih režima legitimne i konstruktivne za izgradnju stabilnih i trajnih demokratskih sustava, a koje strategije mogu ugroziti interese Zapada.