Vedrana RudanMoji srednjoškolski dani bili su najčišći horor. Profesor iz fizike, totalno zbunjen, stalno okrenut prema ploči, mrmljao je i pisao formule koje je razumio on i jedan genijalac njemu sličan. Povremeno se znao baciti preko balkona, nitko ne zna koliko se puta pokušao ubiti, svaki put bi se nakon oporavka vraćao u razred još očajniji i bolesniji. U školi je radio do mirovine. Naša profesorica iz matematike bila je osebujna žena. Sinčića je zvala Mali Vlak. Kako je naša gimnazija bila u istoj zgradi u kojoj i osmogodišnja škola profesorica bi svaki put kad bi njeno dijete izašlo iz zgrade skakala do prozora i sa trećeg kata urlala: “Mali Vlak, Mali Vlak...“ Profesorica iz biologije bila je bivša časna sestra koja nas je žestoko mrzila. Uvijek je gledala u pod, na ulici nikad ne bi odgovarala na naše pozdrave...

Imala je pljoskicu u jednom od džepova sakoa, nosila ga je i ljeti i zimi. Dok smo rezali žabama trbuhe znao nas je omamiti smrad starog graničara, brendija, šljive, nečega što su tada dudlali alkosi. I profesorica iz filozofije bila je pijanica. Vesela žena, crvenokosa, svoju ljubav prema kapljici, preciznije rečeno litri, nikad nije skrivala. Mi smo to uvijek koristili kad bismo osjetili miris ispitivanja u zraku. Čitav bi razred sakupio lovu za bocu bilo čega, onda bi netko od nas imao „rođendan“, to bi rekao profesorici i poželio joj nazdraviti. Nikad nije odbila. Vrag bi ipak uvijek došao po svoje. Pet dana pred kraj polugodišta ili godine čitav je razred bio neispitan, u takvoj frci ni boce nisu pomagale. Nekad bi ocjene upisivala trijezna, češće pijana, kriteriji su joj bili totalno nejasni. U ono mračno doba kada djeca nisu imala baš nikakva prava a roditelji su uvijek bili na strani profesora, instrukcije jedva da su postojale, nije nam padalo na pamet žaliti se, pisati peticije, tražiti da nam profesori budu suvisli ili bar trijezni. Sve nam se to činilo normalnim, nosili smo se sa frkom kako smo znali i umijeli.

Danas? Danas je drugačije? U gimnazijama ne rade pijanice, luđaci, histerične majke prvašića koji imaju čudne nadimke... Ovo je drugo, drugo vrijeme? Ne znam. Moja djeca nisu upisala gimnaziju jer ja nisam htjela da prolaze kroz ludilo koje sam ja preživjela. Drago mi je što su završila Hotelijersku školu u Opatiji koja jest neka vrsta gimnazije ali bez elemenata strave i užasa. A gimnazije... Zašto uopće pišem o ovoj temi? Na svom sam blogu pred nekoliko mjeseci opisala muke kroz koje prolaze klinci koji pohađaju jednu riječku gimnaziju. Rekoše mi da u njihovoj školi radi profesorica koja kao da je iskočila iz mog vremena. Suosjećam sa tom djecom pa sam o tome napisala tekstuljak bez namjere da njime dignem Rijeku na noge. Doduše, napravila sam frku ali ona nije odjeknula. Naši mediji prodaju tezu da je problem uvijek u mladim divljacima, nikad u ludim profesorima.

Djeca su mi zahvaljivala, pozdravljala me preko maila a ja sam se, na trenutak, vratila u tužnu mladost. Izbrisala sam to iz glave, kad... Evo pisma ovih dana. Javiše se roditelji. Štovana gospođo, ne znamo što ćemo ni kamo ćemo. Profesorica je nemoguća, naša djeca luda, prije svakog kontrolnog piju sredstva za smirenje... Napisali smo pismo Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, na ruke ministra Radovana Fuchsa i Agenciji za odgoj i obrazovanje, na ruke ravnatelja prof. Vinka Filipovića, nitko nam ne odgovara. Preko 80% naše djece ide na instrukcije, za dva školska sata plaćamo od 120 do 150 kuna, neki i 200 kuna... Pismo pretužno i predugačko, nešto me ipak zainteresiralo. “Prošle školske godine roditelji i razrednica jednog razreda napisali su peticiju da se profesorica... suspendira iz njihovog razreda, svoje su potpise ovjerili kod notara, njima ona više ne predaje...“ Prvo što mi je palo na pamet bilo je, zašto ovi koji mi pišu ne odu do notara? A onda sam shvatila, ne može čitava škola notaru. Možda bi se mediji tada ipak koliko toliko uznemirili i tako načeli ogroman ugled koji uživa ta riječka gimnazija. Malo me i zasmetalo kako roditelji olako prelaze preko činjenice da im se ne javljaju ni Fuchs ni Filipović a mene dave? Upitala sam ih zašto se na kraju pisma nisu potpisali. Ni Fuchsu, ni Filipoviću ni meni. Odgovorili su mi da se boje za sudbinu svoje djece. Profesorica je Sistem oni su nitko i ništa.

A ja im mogu pomoći. Neka spomenem kako se zove njihova gimnazija, trebala bih napisati koji se razred oslobodio aždaje uz pomoć notara i u detalje opisati kroz kakve užase već godinama prolaze njihova sirota djeca. Ja imam moć jer radim u medijima. Ja i moć? Da su klinci gospođi profesorici izbušili automobilske gume, polili je ledenom vodom, podmetnuli joj nogu, sve bi to bila vijest za naslovnice. Mrcvarenje djece u hrvatskim državnim ustanovama jednako je banalno i medijski nezanimljivo poput svakodnevnog mrcvarenja njihovih roditelja na svakom mjestu i na svaku temu. Koga briga što rade ludi profesori u zemlji u kojoj su tema samo luda djeca. Možda će jednom, daj bože, luda djeca izrasti u lude ljude i Hrvatsku pretvoriti u Tunis ili neku sličnu zanimljivu zemlju. Do tada, dragi nepotpisani roditelji, plaćajte instrukcije i pijte apaurine.