'NA RAZINI države ne postoji nikakav program za prevenciju nasilja među djecom, a djeci je neophodno govoriti da se na nasilje ne smije pristajati', rekao je FrljićRedatelj Oliver Frljić, uz čije se ime već redovito stavlja epitet kontroverzni, u kazalištu Žar ptica režirao je predstavu za djecu "Družba Pere Kvržice" po romanu Mate Lovraka, koja je premijerno izvedena 1. veljače. Njegova predstava "Buđenje proljeća" Franka Wedekinda, koju je lani postavio u ZKM-u, što se obrušava na instituciju Crkve, proglašena je kazališnim događajem godine u Srbiji. Tako je počeo dobivati ponude iz Srbije. U Subotici je potkraj 2010. režirao "Kukavičluk", a ovih se dana sprema u Beograd, gdje će u Ateljeu 212 režirati predstavu "Otac na službenom putu" prema scenariju Abdulaha Sidrana.

Oliver Frljić ove sezone u zagrebačkom Teatru &TD planira postaviti autorsku predstavu koja će govoriti o njemu i njegovoj obitelji prije rata. Diplomirao je filozofiju i religijske kulture na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove, nakon čega je upisao režiju na ADU u Zagrebu, gdje se bunio protiv sustava. Predstave koje su uzburkale kulturne krugove i zbog kojih je njegovo ime postalo poznato jesu "Smrt u Veneciji/Eneja i Didona" u Teatru &TD, "Turbo folk" u HNK Rijeka, "Bakhe" na Splitskom ljetu i spomenuto "Buđenje proljeća". U ljubavnoj je vezi s TV voditeljicom Danijelom Trbović.

NEWS: Koliko se vaš Pero Kvržica razlikuje od onog Mate Lovraka, budući da su se vremena dosta promijenila?

- Razlikuje se u likovnom oblikovanju, malo u jeziku, ali je u osnovnoj ideji isti. Pokušali smo originalnu priču približiti današnjim klincima, jer oni žive u sasvim drukčijem svijetu i mnoge su im stvari iz djela Mate Lovraka nepoznate. Imamo mlin koji se pojavljuje kao lik koji objašnjava što je bunar, što krava i mnoge druge stvari s kojima se djeca danas rijetko susreću. Ono što je ostalo također su osnovne ideje i vrijednosti o kojima govori djelo, a to su nesebičnost, solidarnost i rad za opće dobro.

NEWS: Režirali ste već dosta predstava za djecu, "Strah u Ulici lipa" i "Gulliverova putovanja". Kako birate koje ćete od poznatih knjiga za djecu prilagoditi predstavama?

PRIZOR IZ DJEČJE PREDSTAVE 'Družba Pere Kvržice'- "Strah u Ulici lipa" radio sam na poziv ravnateljice kazališta Žar ptica Marije Sekelez, koja mi je ponudila razne naslove. Odabrao sam "Strah u Ulici lipa", jer govori o nasilju među djecom, temi koja je vrlo aktualna. Na razini države ne postoji nikakav program za prevenciju nasilja među djecom, a djeci je nužno govoriti da se na nasilje ne smije pristati. Radio sam i omiljenu školsku lektiru, "Blizanke" Ericha Kästnera u dječjem kazalištu u Dubravi. U ZKM-u sam režirao "Gullivera" koji govori o sustavu vrijednosti okrenutom naglavce.

NEWS: Kad govorimo o kazališnom repertoaru za djecu, postoji li nešto što biste posebno voljeli postaviti?

- Htio bih govoriti o stvarima o kojima se djeci u kazalištu ne govori, zašto naše društvo stigmatizira homoseksualce i neke etničke skupine. Mi odlučujemo da su djeca za takvo što premlada, a kazalište za djecu je tu uglavnom da potvrdi i propagira društvene stereotipe i predrasude.

NEWS: Lani ste počeli režirati izvan granica Hrvatske, u Sloveniji i Srbiji. Vaša predstava "Buđenje proljeća" koju ste prošle godine postavili u ZKM-u proglašena je u Srbiji kazališnim događajem sezone. Nakon toga dobili ste pozive da režirate i u Srbiji. Koje ste projekte prihvatili?

- Publika u Srbiji upoznala me preko dječje predstave "Blizanke", zatim je na Streljinu pozorju u Novom Sadu i u Subotici igrana moja predstava "Turbo folk", a na temelju tih predstava pozvali su me da potkraj prošle godine režiram predstavu "Kukavičluk". Kroz tu sam predstavu progovorio o društvenim traumama današnje Srbije, a svakako je jedna od najvećih odcjepljenje Kosova. Predstava je usredotočena na taj događaj s kojim se srbijansko društvo još adekvatno ne nosi. U "Kukavičluku"sam govorio o kolektivnoj odgovornosti. Individualna odgovornost je lijepa stvar, ali određeni režimi, njihove politike i rezultati tih politika izravna su posljedica naših odluka početkom 90-ih i mislim da odgovornost moramo svi ponijeti. Nakon "Kukavičluka" dobio sam poziv beogradskog Ateljea 212 za nekoliko tekstova, a jedan od njih bio je tekst Abdulaha Sidrana "Otac na službenom putu". Odlučio sam se za njega jer me zanima kako će taj tekst, koji svi znaju s filmskog platna, izgledati u kazalištu. Ansambl Ateljea 212 je vrhunski i zato mislim da ćemo napraviti uspješnu predstavu koja će korespondirati s današnjim vremenom.

NEWS: Osjećate li pritisak, jer film "Otac na službenom putu" ima kultni status?

- Ne osjećam pritisak zbog filma, jer ja se više bavim načinom kako tu specifičnu temu iskomunicirati današnjim gledateljima. Preispitati što im znače politički progoni koji su se dogodili nakon 1948. Govoriti o prošlosti koja je 80-ih, kad je film nastao, bila puno bliža. Mlađe generacije ne poznaju to razdoblje, ja sam malo stariji i sjećam se da se 80-ih problem Golog otoka tek otvarao u umjetnosti.

NEWS: Spremate li novi kazališni projekt za odrasle u Hrvatskoj?

'DRUŽBA Pere Kvržice' premijerno je prikazana 1. veljače u ZKM-u- Sljedeći projekt radit ću u Teatru &TD, bit će to autorski projekt koji će se baviti mojom obitelju, pojedinim epizodama iz našeg života. Pokušat ću rekonstruirati događaje s glumcima koji će igrati moje roditelje i sestru. U Dramskom kazalištu Gavella namjeravam postaviti predstavu po tekstu Dubravka Mihanovića. To su projekti u Hrvatskoj, a dosta radim i u inozemstvu.

NEWS: Dok radite izvan Hrvatske, nedostaje li vam Danijela Trbović, s kojom ste u vezi?

- Da, nedostaje mi, svakako.

NEWS: Neobično je što ćete raditi predstavu o svojoj obitelji, jer ste dosta samozatajni kad je vaš privatni život u pitanju?

- Tu se radi o odrastanju u mojoj obitelji, prije odlaska iz Travnika. Bavit ću se sjećanjima. Kako pamtim to razdoblje, kako rekonstruiram stvari koje sam zaboravio. Naravno, riječ je o kazalištu i taj život, u trenutku kad ga počne igrati netko drugi, prestaje biti moj.

NEWS: Predstava "Buđenje proljeća" Franka Wedekinda obrušava se se na Crkvu, a vi ste bili student teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu i student filozofije na Filozofskom fakulteta Družbe Isusove. Kako je studij na tim fakultetima utjecao na oblikovanje vaših stavova o Crkvi kao instituciji?

- Studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu na neki mi je način pokazao kako Crkva iznutra funkcionira. Tu sam vidio diskriminaciju između onoga što Crkva propovijeda i onoga što svjedoči. To su stvari koje su me obilježile, a nakon toga sam došao na Filozofski fakultet Družbe Isusove na studij filozofije, gdje je bila drukčija situacija. Sva su se ta iskustva taložila, povezala se s mojim iskustvom Crkve u ratu, Crkve koja je odustala od kršćanskog nauka, govorila otvoreno ratnohušački i stavila se u službu dnevne politike. I danas je utjecaj Crkve iznimno jak, iako dosta ljudi tvrdi obrnuto. Velika većina ljudi u Hrvatskoj izjašnjava se kao rimokatolici i činjenica je da Crkva ima velik utjecaj. Predstava je nastala kao izravan odgovor na poplavu pedofilskih skandala i činjenicu da ih je Crkva godinama prikrivala. Crkvi nije bilo u interesu da se suoči s tim problemima nego je štitila pojedince iz svojih redova. Wedekindov tekst bio mi je dobar predložak za, to jer govori o represiji seksualnosti u raznim društvenim institucijama i njenim posljedicama.