Prema Nacionalovim izvorima u diplomatskim krugovima, tužiteljstvo Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine zatražilo je od hrvatske vlade 40-ak transkripata razgovora pokojnog predsjednika Franje Tuđmana što ih je s Pantovčaka, u prosincu 2000., ukrao njegov sin Miroslav. Službeni dopis s takvim sadržajem stigao je u Hrvatsku još u listopadu 2001. Kako pak nadležna državna tijela Republike Hrvatske nisu učinila ništa da realiziraju haaški nalog, Miroslav Tuđman dobit će, po svemu sudeći, subpoenu – obvezujući sudski nalog – da Međunarodnom kaznenom tribunalu osobno isporuči ostavštinu svoga oca. Pretpostavlja se da bi upravo tih 40-ak transkripata moglo poslužiti kao dokazni materijal da je nekolicina bivših HDZ-ovih prvaka poticala, odobravala i prikrivala ratne zločine u Bosni i Hercegovini.

Ukradeni transkripti navodno privatnih razgovora odnose se na Tuđmanove razgovore s tadašnjim šefovima tajnih službi Miroslavom Šeparovićem, Markicom Rebićem, Miroslavom Tuđmanom te Ivićem Pašalićem i Pavlom Miljavcem o Tihomiru Blaškiću te aferi Dubrovačka banka i bankovnom računu Ankice Tuđman Interes Haaga za Pašalića

Isti izvori tvrde da je, štoviše, haaško tužiteljstvo prilično sigurno kako među njima postoji građa iz koje je moguće rekonstruirati podzemne političke veze između Ivića Pašalića, tadašnjeg predsjednikova savjetnika, i haaškog optuženika Mladena Naletilića, osnivača i neslužbenog zapovjednika jedne od specijalnih jedinica HVO-a koja je u javnosti poznata pod nazivom Kažnjenička bojna. A Pašalić je u Haagu u ovom trenutku jedna od vrlo značajnih tema, otvorena istragom o tzv. paralelnoj liniji zapovijedanja između Zagreba i nekadašnje Herceg Bosne.
Kako tvrde isti izvori, u Haagu se već sada zna da je Pašalić bio vrhovni pokrovitelj plana o Naletilićevu bijegu iz zagrebačkog pritvora. Prema scenariju koji je haaškim tužiteljima poznat, Naletilićevo oslobađanje trebalo je izvesti u travnju 1998., kao simuliranu otmicu u tobože potpuno samostalnoj režiji njegovih sljedbenika. Plan je načinio Ivan Andabak, nominalni zapovjednik Kažnjeničke bojne, uz financijsku potporu bliskog rođaka Gojka Šuška, tada već teško bolesnog ministra obrane. Nakon otmice iz bolnice, Naletilića je trebalo transportirati u Boliviju gdje bi mu se zameo trag.
Plan je propao zahvaljujući MUP-u. Informacije o planiranom bijegu stigle su do Ivana Penića, tadašnjeg ministra unutarnjih poslova, koji nije imao pojma da je sam Tuđman dao zeleno svjetlo za takvo rješenje “slučaja Tuta”, komunicirajući s njegovom grupacijom posredstvom svog političkog savjetnika. Izvijestivši predsjednika o dojavama MUP-ovih doušnika u krugu Naletilićevih prijatelja, pojačao je policijsku kontrolu nad rizičnim pritvorenikom. Priča je procurila i do novina pa je operacija postala neizvediva.
Haaški tužitelji s razlogom pretpostavljaju da transkripti koji su danas kod Miroslava Tuđmana sadržavaju mnogo više pojedinosti o Tuđmanovim i Pašalićevim političkim odnosima sa sadašnjim haaškim optuženikom. To ih ne zanima samo kao potencijalni dokaz o Naletilićevim političkim nalogodavcima nego i kao potencijalni izvor informacija o organizatorima mnogo uspješnijeg nestanka drugog haaškog zatvorenika, Ante Gotovine.
Zato nastoje prisiliti hrvatsku Vladu da učini ono što je već davno trebala učiniti u interesu novije hrvatske povijesti: da provede vlastitu odluku o preuzimanju cjelokupnog predsjedničkog arhiva a Miroslava Tuđmana natjera na povrat transkripata koji mu nipošto ne pripadaju. U suprotnom, i aktualna hrvatska Vlada i Miroslav Tuđman mogli bi dobiti status suučesnika u ometanju pravde i prikrivanju zločina.
Haaški tužitelji već odavno znaju da je pokojni hrvatski predsjednik snimao sve svoje službene i neslužbene sastanke na Pantovčaku i da se većina njih potom prepisivala. Prvi zapisi tih razgovora stigli su do njih još za Tuđmanova života. No ti dokumenti nisu mogli poslužiti kao službeni dokaz da su ratne operacije HVO-a dirigirane iz vrha Republike Hrvatske: transkripti su stizali u Haag ilegalnim kanalima, dok haaško tužiteljstvo smije operirati isključivo onim materijalom čije se podrijetlo može javno obznaniti. Ipak, kad je Franjo Tuđman umro i kad je HDZ izgubio vlast, u Haagu su već bili prilično dobro obaviješteni da je sam Tuđman prikupio najdragocjeniju građu o ilegalnim političkim i vojnim aktivnostima HDZ-ova režima u susjednoj zemlji.
Po transkriptima koji su nakon Tuđmanove smrti dospjeli u javnost jasno se vidjelo da se njegova politika gradila kao dvostruki sistem, jedan namijenjen javnoj prezentaciji, a drugi – njegovim tajnim imperijalnim, megalomanskim, nerijetko i zločinačkim projektima i zamislima. Tako je Miroslav Tuđman, u svojstvu ravnatelja HIS-a, pripremao Naletilićevo uhićenje kojim je međunarodnoj zajednici valjalo pokazati kako HDZ-ova Hrvatska kažnjava zločin i kriminal, dok je Pašalić, na drugoj strani, nadgledao pripreme za njegov bijeg kojim je, uoči izbora, trebalo pridobiti hercegovačke birače.
No, kako je sadržaj transkripata zaprijetio temeljitom demistifikacijom Tuđmanova posthumnog kulta i , što je još važnije, preživjelih HDZ-ovih čelnika, novoustoličena koalicijska vlada – kao protivnik detuđmanizacije i zagovornik tzv. političkog kontinuiteta – donijela je odluku da svu tu građu preuzima od njegova nasljednika Stipe Mesića. Vjerovalo se da će se tako spriječiti odljev dokumenata u novinske redakcije, ali i njihovo nekontrolirano izručenje Haaškom tribunalu. Taj dio odluke, podsjećamo, potpuno je realiziran. Premda je naslijedio Tuđmanovu predsjedničku titulu, Mesiću je pristup transkriptima potpunosti onemogućen.
A drugi, mnogo značajniji dio Vladina naloga istodobno je zaboravljen: transkripti koji su, dokazano, završili u privatnoj zbirci Tuđmanova starijeg sina i danas su izvan dosega države. Kako je poznato, njih je Miroslav Tuđman prisvojio u dosluhu s najbližim suradnicima svog oca koji su sami sebe proglasili službenim komisijama za sređivanje i popis predsjednikove ostavštine. U prvim danima nakon Tuđmanove smrti dio je odmah preseljen u sjedište HDZ-a, dio je uništen, a 40-ak transkripata proglašeno je privatnom obiteljskim imovinom, kao argument da se uruče njegovu starijem sinu. Pravdajući njihovu krađu, Miroslav Tuđman je tvrdio da je riječ o bilješkama privatnih razgovora pokojnog Franje Tuđmana koji se nacije ne bi smjeli ticati. Štoviše, štiteći svijetlu uspomenu na svoga oca, njegov stariji sin sve zatečene transkripte proglašava privatnim obiteljskim naslijeđem, pa je čak pokrenuo sudski spor kojim traži da se svi oni ustupe obitelji pokojnog predsjednika.
Istina je, dakako, drukčija. Postoji precizan popis – po imenima i datumima – transkripata koji su završili u privatnoj zbirci Miroslava Tuđmana. Prema tom popisu – kojim haaško tužiteljstvo, očito, raspolaže – prisvojio je zabilješke razgovora svog pokojnog oca s Ivanom Jarnjakom, tadašnjim šefom UNS-a, Miroslavom Šeparovićem, tadašnjim šefom HIS-a, Pavlom Miljavcem, posljednjim HDZ-ovim ministrom obrane, Ivićem Pašalićem, Markicom Rebićem, predsjednikovim savjetnikom za nacionalnu sigurnost, i samim sobom, ne samo predsjednikovim sinom nego i visokim obavještajnim dužnosnikom. Nitko od njih nije ulazio u predsjednički kabinet da bi čavrljao o temama koje nemaju nikakve veze s političkim pitanjima. Uostalom, neki od spomenutih Tuđmanovih sugovornika jako se dobro sjećaju o čemu su s predsjednikom razgovarali upravo tih dana koji su ovjekovječeni ukradenim transkriptima. Bila je riječ o ortačkoj aferi oko Dubrovačke banke, o skandalu s bankovnim računom Ankice Tuđman, predsjednikove supruge, o Tihomiru Blaškiću, prvom haaškom optuženiku s činom generala HVO-a.
Utoliko je razumljiv haaški interes za transkripte koji su sklonjeni izvan dosega hrvatskih državnih institucija. U njima se vjerojatno doista kriju najveće i najmračnije tajne prvog desetljeća samostalne hrvatske države. To je paradoksalnije da je Vlada Republike Hrvatske silno inzistirala da se iz ruku sadašnjeg predsjednika države stenogrami presele u njenu nadležnost kako bi se time što bolje zaštitili važni državni dokumenti. Ali istodobno ignorira činjenicu da je možda najzanimljiviji i najrelevantniji dio te građe ostao kod Miroslava Tuđmana, privatnog građanina koji nema nikakvih državničkih ovlasti ni odgovornosti.