Objavljeno u Nacionalu br. 795, 2011-02-08

Autor: Srećko Jurdana

Surova politika

Egipatski poučak: režimi ne mogu vječno vegetirati na podmićenoj kasti

Penzionerski mentalitet, tradicionalistički konzervativizam i podmićenost dijela radno sposobne populacije braniteljskim mirovinama u ovome trenutku rade za hrvatsku vlast, no egipatski primjer upozorava da neprirodne socijalne situacije vode do eksplozije, i da režim koji ne otvara radna mjesta, ne može vječno vegetirati na svojoj podmićenoj kasti

Srećko JurdanaSrećko JurdanaDa su Marx, Engels, Lenjin još uvijek slučajno tu negdje među nama, narodna pobuna u Egiptu došla bi im kao naručena za njihove dijalektičkomaterijalističke traktate. Teoretičari komunizma likovali su kad su narodi skakali na noge. Analitička scena danas se, međutim, mora snaći bez njih. Nema više ni Broza da svome radnome narodu promptno udari smjernice prema egipatskoj revoluciji. Velika je enigma, uostalom, kako bi reagirao na aktualnu situaciju. Mudro je preduhitrio masovnu pobunu u vlastitome dvorištu, otvorivši vrata brojnim nezaposlenima da sreću potraže u Njemačkoj i drugdje. Mubarak nije imao na raspolaganju takvu opciju otvaranja ventila. Kad je o istočnim afilijacijama riječ, Broz je svojedobno gorljivo podupirao Gamala Abdela Nasera, prvoga u suvremenome nizu egipatskih vojnih diktatora, i prisiljavao ljude u nekadašnjoj Jugoslaviji da tom nepoznatom nilskom liku pjevaju ode kao bliskome drugu, divljenja vrijednom revolucionaru i osloboditelju. U toj fetišizaciji Nasera – koji je 1952. godine na čelu grupe oficira zbacio kralja Faruka (pijanca i playboya, inače) - spomenuti Broz išao je i protiv Moskve i protiv Londona.


AMERIČKA KRATKOVIDNOST

Staljinov nasljednik Nikita Hruščov nije volio dotičnog Nasera, jer Naser nije volio komunizam. Cijenio je Broza kao brata-diktatora, ali ne i njegovu životnu ideologiju. Komunistička partija bila je zapravo zabranjena u Egiptu i cijelom arapskom svijetu, i zanimljivo je da je država Izrael – prema kojoj se Broz odnosio neprijateljski – činila jedino područje na Bliskom istoku na kojem je (ta partija) mogla legalno djelovati. Neki zapadni autori ironično su zaključivali da Naserov antikomunizam za Broza nije bio problem, jer Broz je i sam - bez velikoga etičkoga i svjetonazornoga opterećenja - tisuće komunista poslao na pedagošku torturu (Goli otok), u trenutku kad je procijenio da bi ga mogli ugroziti kao Staljinova lokalna transmisija. Podržavao je, dakle, Nasera kao trećesvjetsku antikolonijalnu ikonu unatoč Moskvi, i unatoč Engleskoj i Francuskoj koje su - uz izraelsku potporu – izvršile ofenzivu na Egipat (Port Said), zbog ponovne uspostave nadzora nad Sueskim kanalom (koji je Naser patriotski nacionalizirao). “Srdačna Antanta” London-Pariz povukla se iz Egipta pod američkim pritiskom i prepustila Suez njegovoj matičnoj državi, čime je počela nova povijest američkoga utjecaja na režime u Kairu. Što se Broza tiče, on je s vremenom naučio shvaćati odnose snaga. Naser je umro u trenutku kad su Nixon i Kissinger pripremali posjet Jugoslaviji, i Broz im je odmah samoinicijativno brzojavio da smrt njegova velikog arapskog prijatelja ne će utjecati na njihove dogovorene termine. Za razliku od Nasera, koji je u vanjskoj formi do smrti čvrsto jahao na antikolonijalizmu i nesvrstanosti, njegov nasljednik Anvar El-Sadat bio je prepoznatljivo blizak Americi i trećesvjetsku retoriku začinjenu Brozovim postnaserskim utjecajem sveo je na najnužniju mjeru. Kissinger je iznimno cijenio Sadatovo smjelo kupovanje kredibiliteta iznenadnim napadom na Izrael (Yomkippurski rat 1973.), što mu je – bez obzira na egipatski vojni poraz i činjenicu da ga je američka diplomatska intervencija spasila od debakla – omogućilo da s Izraelom uskoro potpiše trajan mir uz časne uvjete. Njegov posjet Tel Avivu shvaćen je tada kao mala revolucija u međunarodnim odnosima. Frakcijama u Sadatovoj vojnoj hunti – i on je, poput Nasera, na vlast došao kao oficir – nije, međutim, odgovarala njegova kasnija koncilijantna politika prema Izraelu. Ubili su ga u atentatu tijekom vojne parade, i u trenutku ostavili Ameriku bez najvažnijeg saveznika na Bliskom istoku. No Hosni Mubarak, general koji ga je zamijenio, pokazao se vrlo dosljedan njegovoj geostrateškoj misiji. Utjerao je frakcije u red, zadržao vojsku pod stegom i nadzorom, nastavio njegovati stabilne odnose s Izraelom, i ograničio utjecaj radikalnih vjerskih krugova. Islamističku oporbenu organizaciju Muslimansko bratstvo isključio je iz politike. Islamistički fanatici povremeno su u Egiptu ubijali strane turiste, ali nisu imali pristup službenoj sceni. Za Ameriku je to bilo dovoljno, čime je potvrdila svoju kratkovidnost. Kod lojalnih upravitelja velikih carstava uglavnom se zadovoljavala njihovom vanjskopolitičkom subservijentnošću, relativnom pacifikacijom fanatika i sposobnošću održavanja makroregionalne stabilnosti, zanemarujući opće nezadovoljstvo naroda koje su proizvodili na unutarnjem planu.

MUBARAK POPUT ŠAHA PAHLAVIJA

Mubarakova politička sudbina slična je sudbini iranskog šaha Reze Pahlavija. I šaha je Amerika tetošila kao najodanijega regionalnog saveznika, zatvarajući oči pred dramatičnim vrenjem u njegovu domaćem loncu. Nacija se na kraju digla na opći ustanak protiv njegova rigidnog režima zasnovanog na političkoj policiji (Savak), i dovela na vlast ajatolaha Homeinija, prema kojem se šahova policijska država uskoro pokazala kao romantičan demokratski pjev. Gdje je šah upravljao čvrstom svjetovnom rukom, Homeini je uveo brutalan vjerski teror koji je na snazi ostao i nakon njegove smrti, a njegov militantni antiamerikanizam i danas je u Iranu službena državna ideologija. Osim toga, ljudski odnos prema šahu – kojem je Washington nakon Homeinijeva puča uskratio azil i zapravo s olakšanjem dočekao da bivši moćni vladar umre od raka u nesigurnom izgnanstvu – temeljito je kompromitirao američku savezničku vjerodostojnost. Čovjeka su držali dok im je trebao, bez obzira na volju iranskih narodnih masa, a kad su se protiv njega okrenule nekontrolirane sile, odrekli su ga se kao da nikad nije ni postojao. Predočeno američko ponašanje prema iranskome šahu evocira se danas u povodu zbivanja oko Hosnija Mubaraka. Zadovoljni Mubarakovom odmjerenom vanjskom politikom, trideset godina tolerirali su ga kao saveznika i demonstrirali potpunu nezainteresiranost za njegov korumpirani unutarnji poredak. Čovjek je situaciju iskorištavao za akumuliranje bogatstva. Ogromnim carstvom nezadovoljnika upravljala je njegova političko-policijska kasta. Mala iskra u Tunisu - samospaljivanje diplomanta u znak prosvjeda što je morao raditi kao ulični čistač - proizvela je lokalnu socijalnu eksploziju koja se odmah prelila u Egipat i lančanom reakcijom stvorila pobunu milijuna. U opasnoj je situaciji i američki saveznik Saleh u Jemenu; i kultivirani hašemitski kralj Abdulah u Jordanu osjeća turbulenciju... Amerika očito ne zna što bi poduzela u vezi s Mubarakom. Njen predstavnik u Egiptu konfuzno je izjavio kako Mubarak mora ostati kao nadziratelj procesa i "čuvar reda" do trenutka legalne promjene vlasti, što je izazvalo dodatni revolt i prisililo State Department na ograđivanje.

EKSPLOZIJA NEPRIRODNE SITUACIJE

Hosni Mubarak je gotov; Americi preostaje problem kako da ga - kao svoga bivšega geostrateškoga oslonca - spasi od egipatskoga narodnoga suda, i usput spriječi infiltraciju islamističkih fanatika u prve redove ulične revolucije. Eventualan uzlet radikalnih islamista vojnu intervenciju Zapada učinio bi neizbježnom. Dođe li promišljeni i odmjereni nuklearni pregovarač Mohamed El-Baradei na Mubarakovo mjesto, bit će to najpovoljniji razvoj događaja i za Egipat i za NATO. Brzina kojom se proširila pobuna u Egiptu mjerilo je trulosti Mubarakova poretka. Taj bezbojan i prividno nezanimljiv lik, potajni skupljač blaga, doista je uspio dozlogrditi svome nezaposlenome puku. Je li takav razvoj događaja moguć i u Hrvatskoj, s obzirom na njezinu poznatu razinu korumpiranosti, i na podatak da je upravo svrstana na drugo mjesto svjetske rang-liste po prosječnoj nezaposlenosti (iza Južnoafričke Republike)? Starost hrvatske populacije govori u prilog njenoj prividnoj političkoj stabilnosti. Penzionerima koji su ovdje u većini, ne izlazi se na ulice, koliko god teško živjeli. Egipat je nakrcan mladim ljudima koji borbeno traže svoje mjesto na svijetu. Hrvatska ima neusporedivo manje stanovnika, i osim toga, ogroman broj njezinih radno sposobnih građana politički je podmićen braniteljskim mirovinama. Pitanje je, međutim, do kada će ih država moći isplaćivati. Njezino ulagivanje veteranskim udrugama naići će na zid bankrota, ako se u predvidljivome roku ne otvore radna mjesta koja će proširiti nacionalnu poreznu osnovicu. Penzionerski mentalitet, tradicionalistički konzervativizam i podmićenost dijela mlađe populacije u ovome trenutku rade za vlast, no egipatski primjer upozorava da neprirodne socijalne situacije vode do eksplozije, i da režim koji ne otvara radna mjesta, ne može vječno vegetirati na svojoj podmićenoj kasti.

Vezane vijesti

Dok Suzana roni suze, Šeks nudi usluge

Dok Suzana roni suze, Šeks nudi usluge

Jadranka Kosor reagirala je porukom “gorkog prijekora” na odluku Tomislava Karamarka da (nju i Šeksa) smijeni s potpredsjedničkih funkcija u Saboru.… Više

Komentari

registracija
12/11/10

grover, 08.02.11. 02:06

Ako padne Vozuća, pašće i Moskva.


registracija
12/12/10

Klarens, 09.02.11. 00:21

Prdekanje u prdekani
Pameti su vech davno
odbrojeni dani


registracija
12/12/10

Klarens, 09.02.11. 00:24

Svi ti diktatori su slijedili Jozhin svijetli primjer
A usput su i nama dali da se OMRSIMO
E otuda ljubav KPJ prema tim likovima
MATERIJALIZAM !!!!!


Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika