PREDSJEDNIK BARACK OBAMA suočio se sa svojom prvom velikom međunarodnom krizom koju je uspio smiriti vještom vojnom diplomacijom, eskalacija nasilja ugrozila bi njihovu višedesetljetnu strategiju na Bliskom istokuNapokon se smanjila nervoza koja je posljednjih dana vladala u redovima američke administracije u Washingtonu zbog burnih događaja u Egiptu. Štoviše, čini se da je zavladalo i stanovito zadovoljstvo onim što se sada događa. To je bila prva velika međunarodna kriza s kojom se suočila administracija američkog predsjednika Baracka Obame, koja se nije odmah snašla, posebno kada je riječ bila o objašnjavanju američkoj i svjetskoj javnosti kako američka vlada gleda na nju, te što želi da se dogodi.

NO U MEĐUVREMENU je američka administracija uspjela definirati svoje ciljeve, složiti se kako će ih prikazati javnosti, stvoriti diplomatske mehanizme kako da se oni ostvare, i to ne samo kroz klasičnu, nego i vojnu diplomaciju, jer u svemu onome što se događa u Egiptu vojska ima ključnu ulogu. Zašto su u Washingtonu u ovom trenutku zadovoljni? Kao prvo stoga što se čini da se opća situacija smiruje. Vidljivo je da je mnogo manje nasilja, da se situacija gotovo sasvim smirila u svim većim gradovima osim Kaira, a da je i ondje sve manje-više ograničeno na jedan trg, koji je možda prostran i ima veliko simboličko značenje, ali je to ipak samo jedan trg. Pokazalo se da prosvjednici nisu uspjeli artikulirati nijedan konkretan politički cilj osim da maknu s vlasti predsjednika Hosnija Mubaraka, da iza njih ne stoji nikakva konkretna stranka ili političko-intelektualna grupa koja bi mogla definirati i projicirati u koherentni politički program njihove zahtjeve. Taj nedostatak zajedničkog vodstva, te artikuliranja zahtjeva s prosvjeda u konkretan program pokazalo se kao ključan njihov nedostatak.

NADALJE, U WASHINGTONU su zadovoljni što je vlast ostala netaknuta u rukama one snage gdje je ta vlast neprekidno koncentrirana od egipatske revolucije 1952., a to je vojska. Uvelike i na temelju savjeta koji su došli iz Washingtona egipatska vojska je postupala vrlo mirno i rezervirano, javno tvrdeći da je neutralna, na licu mjesta na trgu Tahrir praveći se kao da je na strani prosvjednika, a zapravo licemjerno očekujući da se prosvjed smiri, prosvjednici ispušu. Vojska je reagirala pažljivo na njihov pritisak, popuštajući upravo toliko da prosvjednici dobiju dojam da su nešto svojim prosvjedima postigli, a zapravo je cilj vojske da sve ostane isto. Ključan zahtjev prosvjednika, da Mubarak ode, bit će ispunjen, samo je pitanje kada; vojska smatra da bi to trebalo biti nakon predsjedničkih izbora u kolovozu ili rujnu, prosvjednici smatraju da se to treba dogoditi sada. Sve će ovisiti o tome kako će se razvijati stanje na terenu, ako se prosvjedi smire, Mubarak bi mogao otići vrlo brzo. Ako prosvjedi potraju i još se zaoštre, onda će se sve to odgoditi. Američka administracija je s velikom zabrinutošću dočekala ono što se događalo u Egiptu, ali ne samo zbog Egipta, nego zbog sudbine cjelokupne višedesetljetne američke strategije na Bliskom istoku, u kojoj je Egipat imao ključno mjesto. Predsjednika Baracka Obamu i njegove suradnike zabrinjavalo je to što su postojale indicije da bi revolucija u Egiptu, ako se ne provede kontrolirano, mogla srušiti cijeli sustav savezništava koji su Sjedinjene Države gradile s različitim zemljama područja od sporazuma u Camp Davidu 1978., dakle, 33 godine. U tom naporu Egipat je imao ključnu ulogu jer je krajem sedamdesetih ondašnji egipatski predsjednik Anwar El Sadat prvi od arapskih vođa procijenio da se budućnost treba graditi kroz sustav pregovaranja s Izraelom, te suradnjom sa Sjedinjenim Državama, što Bliskom istoku može osigurati dulje razdoblje bez rata u kojem se zemlja može razvijati i mnogo bolje međunarodno pozicionirati.

ONO ŠTO JE ZAPOČEO Sadat, a potom nastavio njegov nasljednik Hosni Mubarak, slijedili su jordanski kralj Hussein i njegov nasljednik, sin Abdullah, a s takvom politikom su se složile i arapske monarhije s Arapskog poluotoka, koje su već i prije održavale dobre odnose s SAD-om. Kasnije su se tome pridružile i neke zemlje od kojih se to nije očekivalo, među njima trenutačno najznačajniji Jemen, ključan za SAD kao saveznik protiv širenja Al-Kaide na jugu Arapskog poluotoka, te na Rogu Afrike preko puta tjesnaca Babel-Mandeba. Za Sjedinjene Države Bliski istok je od ključnog strateškog značenja jer tamo SAD brani tri svoja krupna interesa. Prvi je interes zaštita Izraela, za što su Sjedinjene Države spremne upotrijebiti svoje sve moguće političke, financijske i vojne kapacitete. Drugi je energetske prirode, osiguranje izvora nafte i plina, te slobodnih pomorskih i drugih putova za njihov transport do SAD-a i njegovih saveznika. Treći interes je suzbijanje međunarodnog terorizma, u prvom redu Al-Kaide, ali i njenih lokalnih saveznika te međunarodne terorističke organizacije. SAD razvija svoje odnose sa zemljama Bliskog istoka vodeći računa o sva ta tri interesa, no u skladu s položajem i političkim ustrojstvom svake od zemalja individualno.

KADA SE DANAS pogleda karta područja onog što se u političkom žargonu naziva Bliski istok, a to je arapsko područje najbliže Europi, može se vidjeti da gotovo sve zemlje tog područja održavaju vrlo bliske ili barem vrlo korektne odnose s SAD-om, s jednom ili dvije iznimke. Maroko je vrlo blizak saveznik SAD-a, što se vidjelo po suradnji marokanskih tajnih službi s američkom obavještajnom službom CIA posljednjih godina u borbi protiv međunarodnog terorizma. Alžir održava vrlo korektne odnose s SAD-om, a također je neizravno saveznik SAD-a u borbi protiv međunarodnog terorizma jer vodi unutrašnji rat protiv svojih radikalnih islamista, povezanih s Al-Kaidom. Tunis je pod predsjedavanjem Zinea El Abidinea Ben Alija bio izrazito prozapadno orijentiran preko svojih specijalnih veza s Francuskom, a čini se da će se to i nastaviti. S Libijom, koja je svojedobno bila najveći mogući neprijatelj Sjedinjenih Država i Zapada, sada su odnosi korektni, te se surađuje u raznim ekonomskim projektima, iako na obje strane postoje još snažne političke sumnje. Sudan je jedna od rijetkih tamošnjih zemalja koja nije u prijateljskim odnosima s SAD-om, ali Sudan nema veliko strateško značenje za SAD.

AZIJSKO PODRUČJE Bliskog istoka ima sličnu konfiguraciju kad je riječ o odnosima s SADom. Nije potrebno posebno spominjati odlične odnose s SAD-om Saudijske Arabije, Kuvajta, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Bahreina i Katara, koji su temelj sveukupne američke tamošnje strategije. Jordan je tradicionalno vezan uz Zapad, a prema bliskoistočnom pitanju vodi gotovo identičnu politiku kao i Egipat. Sirija je druga od rijetkih zemalja koja nije u prijateljskim odnosima s SADom, ali je za SAD Sirija značajna zbog svog strateškog položaja u susjedstvu Iraka, Turske i Izraela, s kojim nije - za razliku od Egipta i Jordana - potpisala nikakav mirovni sporazum. Stoga se SAD trudi popraviti odnose sa Sirijom, da je privuče k sebi. Libanonska vlada je do sada vodila prijateljsku politiku prema SAD-u, ali je riječ o politički nestabilnoj zemlji, gdje za lokalnu politiku veliku ulogu ima i susjedna Sirija, ali i šijitska ekstremistička organizacija Hezbollah. SAD razvija dobre odnose s palestinskim vlastima na Zapadnoj obali Jordana, ali ne i s Hamasom u Gazi. Napokon, tu je Jemen, svojedobno neprijateljski nastrojen prema SAD-u, sada - i zbog značajnog utjecaja Saudijske Arabije i Egipta - u vrlo bliskim, čak i savezničkim odnosima s SAD-om kad je borba protiv međunarodnog terorizma u pitanju. Dakle, riječ je o cijelom razrađenom sustavu projekcije američkog utjecaja na tom području kroz bilateralne odnose s raznim zemljama. No taj je sustav postao ugrožen, ne samo zbog događaja u Egiptu, nego i zbog događaja u drugim od tih zemalja. Nakon Tunisa i Egipta demonstracije su izbile u Jordanu, gdje je kralj Abdullah smjesta smijenio dosadašnjeg premijera i postavio novog sa zadatkom da krene u reforme, te u Jemenu, gdje je dosadašnji predsjednik Ali Abdullah Saleh obećao da se neće kandidirati na sljedećim izborima niti će se na njima kandidirati njegov sin. Demonstracije su izbile i u Alžiru i u Sudanu, a ima naznaka da bi mogle izbiti i u Damasku. Najosjetljivija je situacija u Jemenu, gdje je vlast predsjednika Saleha najugroženija, a njegov pad bio bi posebno težak za SAD upravo zbog njegove ključne savezničke uloge u borbi protiv Al-Kaide, koja je u tom području stvorila svoj novi stožer. Hoće li se tu dogoditi domino efekt uvelike ovisi o tome što će se događati u Egiptu. U Washingtonu su zaključili da ako u Egiptu proces krene u smjeru neke kontrolirane revolucije i ubrzane reforme, onda će i američki sustav na Bliskom istoku najvjerojatnije ostati kao i do sada, uz važne reformske promjene unutar samih tih država. Ako događaji u Egiptu - pogotovo ako Mubarak bude pokušao uspostaviti diktaturu - bace zemlju u kaos, onda će se nemiri proširiti i u druge zemlje, a američki interesi bit će opasno ugroženi.

SMIRIVANJE SUKOBA Prosvjedi traju još samo u Kairu, i to na trgu Tahrir, no prosvjednici nisu uspjeli artikulirati svoje zahtjeve u konkretan programZBOG SVEGA TOGA je Obamina administracija pripremila posebnu strategiju. Prema Egiptu je postupila onako kako je iz njene perspektive logično. Javno je dana podrška prodemokratskim prosvjednicima a egipatsko vodstvo vrlo blago pozvano da posluša zahtjeve prosvjednika te krene u političke i ustavne reforme. To je postala gotovo politička mantra svih vodećih ljudi administracije, uključujući i predsjednika Obamu i ministricu vanjskih poslova Hillary Clinton, kada javno govore o Egiptu. No kad je riječ o tajnoj diplomaciji, poruka Egiptu ponešto je drugačija. Egipatski sugovornici, i u vlasti, i u opoziciji, upozoravaju se da sačuvaju stabilnost zemlje, ali da krenu u reforme, kako bi one bile jamstvo za buduću stabilnost egipatskog društva, jer će se njima smanjiti široko nezadovoljstvo egipatske javnosti. Te poruke upućene su prije svega egipatskoj vojsci, koja još više jača svoj položaj kontrolora egipatskog društva. U novoj vladi je polovina bivših generala, premijer je bivši general, a i novi potpredsjednik Omar Suleiman je bivši general. On postaje ključna osoba cijelog sadašnjeg političkog procesa, pa i Hillary Clinton, kada govori o osobi s kojom u Egiptu Sjedinjene Države komuniciraju, spominje Suleimana, a ne više Mubaraka. Bolji poznavatelji prilika u Egiptu zamjećuju još jedan trend. Bilo je promjena i na lokalnim položajima u Egiptu, s tim da su većinu novih položaja dobili vojnici, pa sada oni pokrivaju 80 posto mjesta lokalnih guvernera. Objavljene su vijesti o uhićenjima bivših ministara, da im je zabranjeno putovanje u inozemstvo, a dosta je publiciteta dobila vijest o smjeni vodstva vladajuće Nacionalne demokratske partije. Vidljivo je, međutim, da je većina onih koje su zahvatile te mjere civili, što pokazuje da se vojska oslobađa organa vlasti civila, kako bi što jače mogla kontrolirati instrumente vlasti, te - ako zatreba - potom sve grijehe dosadašnje vlasti svaliti na njih.

ONO ŠTO SE DOGAĐA iza kulisa sasvim je drugačije od načina na koji svjetski mediji prikazuju događaje usredotočivši se isključivo na događaje na trgu Tahrir. Oni su važni, to je nesumnjivo, jer se bez njih promjene ne bi počele događati, a Suleiman sigurno ne bi prihvatio razgovore s vođama opozicije, ne bi najavio Mubarakov odlazak, niti obznanio da se Mubarakov sin neće kandidirati na predsjedničkim izborima. Ti prosvjedi će možda biti katalizator nekih društvenih promjena na dulje staze, što može biti značajno za Egipat i cijeli arapski svijet, ako se neke želje prosvjednika, uz asistenciju vojske, ipak počnu realizirati. No kao što je vojska počela popuštati, tako je počela popuštati i opozicija, čak i islamska Muslimanska braća. Predstavnici te najjače opozicijske stranke tvrdili su da neće pregovarati s vladom sve dok je Mubarak na vlasti, ali su od toga odustali, došli su na sastanak sa Suleimanom i pristali, zajedno s ostalim pripadnicima opozicije, na osnivanje jedne komisije koja će razmotriti moguće izmjene ustava, što mora biti početak političke reforme. To su pozdravili i u Washingtonu jer on nagovještava da bi se daljnja tranzicija mogla provoditi tim mirnim tokom. No u Washingtonu ne bi smjeli biti potpuno mirni. Posljednji egipatski događaji pokazali su da je nezadovoljstvo u nekim slojevima egipatskog društva veliko, te da ono što se proteklih dana događalo može izbiti na vidjelo u mnogo većim dimenzijama i s mnogo većom žestinom vrlo brzo ako obećanja vojske i vlasti ne budu ispunjena. Tada političko manevriranje i suradnja s egipatskom vojskom neće biti dovoljni da se održi Amerikancima toliko željena stabilnost Egipta. Zato u svojem zadovoljstvu sadašnjim kretanjima u Egiptu Amerikanci moraju biti oprezni i diskretni.