MARIĆ S YVESOM D'HOEDTOM, Belgijancem čija tvornica So Good prodaje specifično tijesto za vafle koje sadrži komade šećera kakvih nema u Hrvatskoj i koji se tijekom pečenja karameliziraju, što daje specifičan okus vaflimaMalo je nogometaša koji prije 30. godine počinju ulagati novac koji su zaradili igrajući nogomet, a jedan od njih je Marko Marić, 27-godišnji nekadašnji kapetan juniora i kadeta Dinama koji je prije 20 dana otvorio “Le Maison des Waffles”, odnosno “Kuću vafla”. Riječ je o lokalu u Masarykovoj ulici u Zagrebu u kojoj se prodaju originalni belgijski vafli a koji su vrlo brzo postali hit. Znaju to svi oni koji su 29. siječnja posjećivali muzeje u sklopu “Noći muzeja”, kada se zbog blizine Muzeja za umjetnost i obrt i Mimare “Le Maison de Waffles” nije zatvarao zbog navale do dugo u noć.

Za Marka Marića to, čini se, i nije veliko iznenađenje i kaže kako ga je njegov partner iz Belgije, Yves d’Hoedt, uvjeravao da lokali koji prodaju vafle s pravom recepturom uspijevaju u cijelom svijetu. Marić se za belgijske vafle zainteresirao nakon što je u ljeto 2007. godine potpisao za francuski klub Lille iz istoimenog grada koji se nalazi u blizini belgijske granice.

“Dok sam igrao u Lilleu, imao sam prijatelja po imenu Remy, vlasnika predivnog lokala kod kojeg sam probao vafl, odnosno gaufre, kako se to kaže na francuskom. Lokal je bio uređen u neobičnom stilu, sa svakog predmeta u lokalu visjela je cedulja s cijenom i sve ono što ti se svidi možeš i kupiti, od stola za kojim sjediš pa nadalje. Njegovi vafli bili su vrhunski, zainteresirao sam se za prodaju vafla, a kako je Remy u to vrijeme želio otvoriti lokal s vaflima u New Yorku, razmišljali smo da to zajedno napravimo. Odustali smo od toga jer smo shvatili da bi se, za uspjeh lokala, netko od nas morao preseliti u New York i voditi lokal. Tada sam pomislio kako bi bilo dobro da otvorim lokal s vaflima u Zagrebu”, rekao je Marić te dodao kako bi lokal u Zagrebu otvorio i prije da je našao odgovarajući prostor u središtu grada. Međutim, nije Remy bio samo izvor kvalitetnog vafla, Remy je ujedno objasnio Mariću odakle nabavlja tako kvalitetno tijesto.

“REMY MI JE PUNO POMOGAO da nađem najboljeg proizvođača a to je Yves d’Hoedt, Belgijanac čija tvornica So Good prodaje tijesto za vafle diljem svijeta i za svaku zemlju imaju distributera. Jednog dana, sjećam se da nije bilo treninga, nazvao sam kompaniju So Good i raspitivao se o mogućnosti da proizvodim i prodajem vafle za novo tržište, za Hrvatsku. Dogovorio sam sastanak s d’Hoedtom, razgovarali smo i on je pristao”, kaže Marić, i tako je pokrenut posao. Naime, nisu svi vafli isti, niti svi imaju jednak okus. “Mi kupujemo tijesto od njegove kompanije. Postoji jako puno recepata za vafle koji se rade od tijesta sličnog onom za palačinke i to svatko može napraviti kod kuće. U Belgiji postoji četiri ili pet pravih proizvođača tijesta za vafle. Ovo su vafli iz Liègea, a kompanija So Good radi tijesto koje je specifično jer u sebi sadrži velike komade šećera kakvi se ne mogu naći u Hrvatskoj i koji se tijekom pečenja karameliziraju, što daje specifičan okus vaflima”, ističe Marić koji uvozi to tijesto iz Belgije i skladišti ga u Zagrebu na -18 Celzijevih stupnjeva. Kaže kako je miris pečenog vafla koji se širi izvan lokala ono što privlači kupce. Pečeni vafl, koji Belgijanci tretiraju kao svoj specijalitet, jede se prazan, ali se može jesti s raznim namazima poput nutele i marmelade ili s dodacima kao što su mljeveni orasi ili bademi.

YVES D’HOEDT OVOG JE vikenda posjetio Zagreb te je rekao Mariću “kada se lokal s vaflima dobro organizira, prolazi dobro svagdje u svijetu”, i bio je zadovoljan onim što je vidio u Zagrebu. “U Belgiji postoje lokali koji prodaju tisuću njegovih vafli dnevno. Kada su me prijatelji posjećivali u Lilleu, svatko je probao vafle i svi su bili oduševljeni. Plasirati novi proizvod u Hrvatskoj je užasno teško jer mi smo specifični, nema garancije da će nešto uspjeti samo zato što je uspjelo u sto drugih zemalja”, upozorio nas je Marić koji tvrdi kako je otvaranje lokala zapravo obiteljski posao. U to smo se uvjerili i sami kada smo u lokalu susreli njegovu sestru Ivonu i poslovnog partnera Marka Kahrića s kćeri, kojoj je kum upravo Marko Marić. “U obiteljski vođenom poslu možemo doći do kvalitete”, njegovo je razmišljanje. Marku Mariću istekao je ugovor s Lilleom, trenutačno je bez kluba, ali kaže kako ga njegov neizvjesni nogometni status nije tjerao da se počne baviti drugim poslovima nego je to odavno bilo njegovo razmišljanje. “Ne mogu se po zarađenom novcu uspoređivati s mnogim drugima, ali malo je nogometaša koji do 35. godine zarade toliko da do kraja života ne moraju ništa raditi. Od početka profesionalne nogometne karijere razmišljao sam o tome čime ću se poslije baviti”, rekao je Marić koji je i sam priznao da nije tipičan nogometaš kojeg zanima samo nogomet i ništa više. “Obožavam čitati knjige, gledati filmove, učiti jezike zemalja u kojima živim, upoznavati ljude i kroz ta upoznavanja stvaraju se ideje”, kaže Marić po čemu je sličan svom najboljem prijatelju i vjenčanom kumu Niki Kranjčaru, još jednom atipičnom nogometašu.

KRANJČAR I MARIĆ SU vršnjaci, počeli su igrati nogomet zajedno u Dinamu kada im je bilo 12 godina, ali su se znali i prije jer su njihovi očevi zajedno igrali u Dinamu. Kranjčarov otac je dobro poznati Zlatko Kranjčar, a Marićev otac Zvonko Marić, nekadašnji golman Dinama u razdoblju od 1977. do 1987. godine. “Moj otac je bio rezervni golman Dinama, bio je član generacije koja je bila prvak Jugoslavije 1982., ali su u to vrijeme ispred njega bili Marijan Vlak i Tomislav Ivković”, priča Marić koji je bio kapetan juniora i kadeta Dinama te je igrao za juniorsku i kadetsku reprezentaciju Hrvatske. “To je bila generacija kojoj su pripadali Eduardo da Silva, Ognjen Vukojević i Leon Benko a kasnije su nam se pridružili igrači iz mlađe generacije kao što su Vedran Ćorluka i Luka Modrić, ali ja sam tada već bio otišao u Grčku, u mali klub Egaleo.” Budući da u Dinamu nije, kako kaže, dobio pravu priliku, s 20 godina je otišao igrati za NK Zagreb, iako smo čuli priču po kojoj se nedobivanje prave prilike vezivalo za činjenicu da je odbio potpisati ugovor s agencijom Zdravka Mamića, ali Marić danas o tome ne želi govoriti. U Zagrebu je proveo dvije godine, ali kako je klub bio u financijskim problemima i plaće su kasnile pet mjeseci, tako je Marić potpisao za grčki klub Egaleo. “Tamo sam dobro igrao, pregovarao o prelasku u Panathinaikos i Olympiacos, ali klub je imao nevjerojatnog predsjednika koji iz nejasnih razloga nije želio prodavati mlade igrače. Imao je u klubu i tri, četiri najbolja mlada grčka nogometaša koji su igrali za mladu reprezentaciju, svi su ih htjeli kupiti a on ih nije želio prodati. Nakon četiri ili pet godina oni su izgubili volju za napredovanjem te su na kraju propali”, kaže Marić koji je ipak uspio potpisati za francuski Lille u ljeto 2007. godine. “Na svu sreću Lille je igrao u Ligi prvaka protiv AEK-a, pratili su grčku ligu a budući da sam ja tada igrao odlično, Lille me je kupio”, objasnio je Marić svoj transfer u Francusku. “U Lilleu mi je u početku bilo fantastično, trener je bio Claude Puel koji je sada trener Lyona. Prvih šest mjeseci sam igrao za prvu momčad, ali su onda došle brojne ozljede, dva puta sam slomio nožni palac a zatim sam slomio i ruku. Na kraju prve sezone Claude Puel, koji me je doveo, otišao je u Lyon a novi trener me nije imao u svojim planovima. Imao sam mogućnost prijeći u nešto slabije francuske klubove ali me nisu htjeli pustiti. Da sam imao mrvicu više sreće, da nisam lomio nožne prste...”, sa žaljenjem se Marić prisjeća tih dana. Gotovo na kraju ugovora s Lilleom odigrao je mjesec i pol dana u Grčkoj za klub Skoda Xanthi. “Imao sam priliku ponovo otići u Grčku no nisam jer tamo puno obećaju, ali ne ispunjavaju uvijek. Kada jednom dođeš Francusku, u zemlju gdje je sve predivno organizirano, onda ti se ne ide u zemlju kao što je Grčka.”

NA ODMORU U BRAZILU sa suigračem iz Lillea Michelom Bastosom u Porto de Galinhasu; Bastos je kasnije prešao u Lyon i postao brazilski reprezentativac, a njih dvojica i dalje su veliki prijatelji zbog čega Marić često putuje u BrazilMARIĆ S ODUŠEVLJENJEM PRIČA o Lilleu i kao gradu i kao klubu gdje je stekao mnogo prijatelja, ali i zbog druženja s Nikom Kranjčarom. “Od Lillea do Londona je vlakom 75 minuta, kad god sam imao slobodan dan, odlazio sam Kranjčaru. Jednako tako on je dolazio k meni”, a u Londonu su njih dvojica dijelili interes prema kazalištu i filmu. “Ne želim reći da je nogometaš kojeg ne zanimaju druge stvari glup. Postoje ljudi čiji je život samo u nogometu, ali ponekad želiš pričati i o drugim stvarima”, ističe Marić. Osim toga, u Lilleu se družio s Michelom Bastosom, koji je kasnije prešao u Lyon i postao brazilski reprezentativac, a Marić je proveo nekoliko dana kod njega u Rio de Janeiru. Drugi igrač s kojim se sprijateljio bio je slovački reprezentativac Robert Vittek, a njih dvojica, Vittekova supruga i Marićeva djevojka, zajedno su dočekali Novu godinu u New Yorku. Osim njih dvojice, ističe svoje prijateljstvo s Patrickom Kluivertom, nizozemskim reprezentativcem koji je karijeru završio igrajući za Lille. U ovom trenutku Marić se čini kao osoba koja nije opterećena ni nogometnom karijerom ni ubrzanim razvojem poslovanja s vaflima. “U Lilleu mi je sportski direktor rekao da bi volio da ostanem po završetku karijere raditi za njih kao skaut, a to me i zanima. No tko zna što će biti za 10 godina”, kaže Marić te dodaje kako mu je taj posao ponuđen i zato što govori nekoliko jezika. S druge strane, volio bi stvoriti lanac lokala s vaflima, kako u Zagrebu tako i na moru. I tu mu je uzor partner Yves d’Hoedt. Na kraju razgovora je rekao: “Yves je također počeo tako da je otvorio jedan lokal s vaflima a s godinama, kada je razvio posao, kupio je tvornicu od koje je u početku kupovao tijesto.”