LAŽNA KNJIŽEVNICA: budući da prava autorica skriva svoj identitet, angažirala je dublericu koja umjesto nje pozira fotoreporterima, a knjigu je, pod pseudonimom Nora Verde, objavio zagrebački nakladnik Meandarmedia"Sladile smo se jedna drugom. Ljubila sam je po grudima, igrala se njenom bradavicom. Nekako se samo nametnulo. Stršilo je i privlačilo me.“ Tako Nora Verde počinje detaljan opis svog prvog seksa sa ženom u u knjizi „Posudi mi smajl“. Jednako plastično opisala je i svoje prvo šmrkanje heroina za kojeg piše: „Ponekad mislim da sam bila pička prema Heroinu. Da. Ja prema njemu. Jer dao mi je toliko puno u te četiri pune crte koliko smo se družili“. Bez imalo uljepšavanja, bez pardona ponajprije prema sebi, sa svake stranice te knjige pršti život žene koja samu sebe naziva zagrebačkom lezbijkom s korijenima u Dalmaciji. Toliko je brutalno iskrena da čitatelja na trenutke obuhvati nelagoda jer kao da čita njene skrivene ispovijesti koje ne bi smio. Takvu je knjigu mogla objaviti jedino pod pseudonimom.

O autorici se tek zna da je novinarka, 30-ak joj je godina, strastveno voli glazbu i radi za jednu novinsku korporaciju u Zagrebu. Ovo je prvi intervju koji je žena što se krije iza imena Nore Verde dala uživo. Ujedno i jedan od uzbudljivijih koje sam ikad napravila jer sam čitajući knjigu posumnjala da se možda poznajemo. Ne pada mi na pamet izigrati ogromno povjerenje koje mi je ukazala sastavši se sa mnom. Uostalom ona će za mene uvijek ostati Nora.

„Svi hoće lajati u diktafon, to im je fora i baš ih pali.... Seru o svojim aspiracijama, inspiracijama, zapravo pojma nemaju i tek kradu neke tuđe, lijepo upakirane riječi koje su već negdje pročitali. Na kraju kažu da žele i autorizaciju“, piše Nora u svojoj knjizi. A našavši se prvi put s druge strane, priznaje, osjeća se čudno.

NACIONAL: Što vas je motiviralo da objavite svoje dnevničke zapise, jeste li, pišući ih imali u planu objaviti ih ili vas je trebalo nagovarati?

- Oduvijek pišem. A inače u životu nisam, što se vidi i po obimu djela, išla u veliku strukturu. Ali uvijek sam pisala i poeziju i kratke priče. Nisam objavljivala iz nekih sebi poznatih razloga, ali sam uvijek pisala. Ovo je krenulo nepretenciozno a kad sam to krenula čitati i sređivati, shvatila sam da to nije loše. Čak mi je bilo i smiješno, samoj sebi sam se malo smijuckala. I onda sam u neko doba krenula tražiti izdavača. U Hrvatskoj proces izdavanja, pogotovo pod ovim, neobičnim okolnostima, traje beskrajno dugo. Kad nisi umrežen u nekakve klanove i lobije i čak to ne mislim kao nešto loše, još kad ne ideš pod imenom i prezimenom, nađeš se na određenoj margini.

NACIONAL: No istovremeno mi se čini da upravo pseudonim i misterij oko pravog ideniteta autorice daje dodatnu draž i stvara veći interes za knjigu.

- Ne znam koliko je to utjecalo na interes za knjigu. Trenutno u zemlji postoji jedino interes za Sanadera i njegove nekretnine, cijene vode i plina, plavog diesela i Severininog ljetovanja. A ovo je moglo imati draž u vremenima kad ljudi nisu bili okupirani egzistencijalnim problemima, kad je izdavaštvo drukčije disalo, kad je i diskografija bila uspješnija. Mada postoje oni koje ja nazivam sektom čitača, ljudi kojima je stalo do čitanja, koji su još uvijek malo romantični kad je u pitanju umjetnost, njima je to interesantno.

NACIONAL: Jednom ste prilikom na pitanje može li umjetnost išta promijeniti u društvu, odgovorili kako se velike promjene u društvu događaju tek kad ono dotakne dno pa bude primorano na promjene. Po svemu sudeći naše bi moglo biti korak do tog dna?

- Stalno smo mi korak do dna. I hrvatski proračun je stalno korak do pa nikako da se surva. Mi ne znamo koliko je dubok taj bunar i uvijek se čini da je apokalipsa iza ugla a nikako stići do tog posljednjeg ugla. A rekla sam to gledajući iz perspektive osobnih odnosa, sve uvijek počinjem sagledavati od nekih mikrosvjetova.

NACIONAL: Tko je prvi pročitao knjigu Posudi mi smajl, je li vam teško bilo pokazati rukopis?

- Prva je pročitala moja djevojka. Bilo mi je stalo da prvi pročitaju knjigu ljudi za koje sam znala da će čuvati tajnu mog identiteta, te da imaju književnog štofa. A traženje izdavača je bio dug proces. Otišla sam na web stranice svih izdavača u Hrvatskoj i poslala mailove. To nije bilo dovoljno, pa sam nazvala sve njih da provjerim jesu li primili mail. Nisam ih tlačila ni previše ni premalo nego onoliko koliko sam smatrala da je dovoljno. Dobila sam dva ili tri odgovora i to od ljudi koje cijenim, sve redom pisaca: Nenada Rizvanovića iz Ljevka, Marinka Koščeca iz Sisprinta, Krune Lokotara iz Algoritma i Branka Čegeca iz Meandra. Čegec se javio zadnji, kad sam već bila izgubila nadu. Sjećam se da sam jednoga dana bila u knjižari Vuković-Runjić u Teslinoj i tamo sam prevrtala knjigu meni jako drage Ivane Sajko, na njoj sam ugledala da je izdavač Čegec i Meandar. Ulovio me neki čudan feeling, inače sam vještica, pa sam pomislila da bih možda trebala ponoviti Čegecu mail. Kad sam toga dana došla kući dočekao me Čegecov mail.

NACIONAL: Je li Meandru bio problem činjenica da knjigu želite izdati pod pseudonimom?

- Je. Iako su mi rekli da će oni knjigu objaviti u svakom slučaju ali da im ja moram reći kako ja to vidim. Na što sam im ja, znajući situaciju s malim izdavačima, rekla da ću preuzeti cijeli dio oko promocije i da ću izmisliti cijeli marketinški plan. Znam što novinarima treba, znam kako to treba prezentirati i obećala sam im da će oni kao izdavač imati minimalno posla oko knjige.

NACIONAL: Tako je stvoren vaš virtualni lik, sve intervjue do sad ste dali ili mailom ili putem chata, a imate i Dublericu?

- Tako je, napravili smo i fotografije jer smo znali da bi to za novine mogao biti najveći problem jer tekst bez fotografija nije članak nego plahta. Razmišljajući o tome koga staviti na fotke sjetila sam se akcijskih junaka koji, kad imaju teške scene koje ugrožavaju njihov život, a ova scena bi ugrozila moj život, angažiraju dublere. Tako sam i ja odlučila angažirati Dublericu. To nije mogao biti bilo tko, to je trebala biti osoba u ranim 20-ima i tko me na neki način podsjeća na mene. Ispalo je da je jedna moja poznanica idealna Dublerica, ona je pristala i napravili smo set fotografija.

NACIONAL: Koji je vaš glavni razlog da ostanete anonimni kao autorica knjige ‘Posudi mi smajl’?

- Postoje stvari u knjizi, i to stvari nevezane uz moju seksualnu orijentaciju, nego vezane za destruktivni život glavne junakinje, koje bi ljudi vjerojatno povezivali s piscem. A to nije ugodno i možda bi povrijedilo neke drage ljude. Da sačuvam drage ljude od toga, ja sam pribjegla pseudonimu. Gledano aktivistički i feministički se osjećam kao kukavica i znam da to nije bilo fer. Mima Simić primjerice, piše godinama i piše pod svojim imenom i svaka joj čast što je drčna i svoja i to treba tako činiti. I nije isključeno da ću i ja u budućnosti raditi na tome i da će se i ti lanci jednoga dana olabaviti pa i skinuti.

NACIONAL: Na koricama knjige nalazi se osvrt Ide Prester koja je šokirana jer poznaje milu i dragu autoricu a čitajući knjigu otkriva nekog sasvim drukčijeg. Je li moguće da vas ljudi u svakodnevnom životu doživljavaju toliko drukčije?

- Da, zato što u knjizi nisam u potpunosti ja. To je miks fikcije i stvarne prošlosti. Ima nekih stvari iz sadašnjosti, neke su stvari zadane mjestom, egzistencijom i nisu se na žalost jako promijenile. Istina je također da ja nemam tako ‘taf’ imidž prema van. S Idom se znam ali nas dvije nismo nikad sjele i pričale o nekim jako intimnim stvarima.

NACIONAL: Kroz cijelu knjigu provlači se glazba, neka poglavlja počinju citatima pjesama, glazba vam je važan i aktivan čimbenik svakodnevice, je li razlog tome činjenica da ste oduvijek htjeli biti glazbenica ali za to niste imali hrabrosti?

- Naravno, treba priznati – moja strast prema glazbi počiva u nerealiziranoj glazbenoj karijeri. Za glazbenu karijeru jednostavno nemam muda. Moguće i da sam bila lijena pa nisam na vrijeme počela sa satovima.

NACIONAL: U pričama vezanim uz djetinjstvo nikome ništa ne zamjerate, ni roditeljima, ni kraju, dapače te priče su lirske.

NA PROMOCIJI U ZAGREBU knjigu su predstavili novinar, rock kritičar i glazbenik Ante Perković te pjevačica i voditeljica Ida Prester dok je autorica bila inkognito među publikom- Ne mogu ja ništa zamjeriti kraju. U krajnjoj liniji, taj kraj, Olja Savičević to jako dobro kaže u ‘Adio kauboju’, taj kraj ima dva lica. Ima ih zapravo milijun, ali kad pojednostavimo stvari, ima dva lica. Jedno je okrutnost, nasilje i kontrola, a drugo je blagost, toplina i emocionalnost. I to se miješa u jednom suludom koktelu, tako da ga ne možemo ne voljeti.

NACIONAL: Odakle vam potreba da u knjizi vrlo detaljno i plastično opisujete iskustva s drogama, njihovo djelovanje na tijelo i um?

- Uvijek su me fascinirale priče koje su doživjeli moji poznanici, neke koje sam i ja doživjela. Ja nisam nužno Nora Verde. O tome koliko je to minuciozno razrađeno bi najbolje mogli reći oni koji su zaista do grla bili zaglibili u droge. A ta promijenjena stanja svijesti su i literarno i medicinski interesantna. Imam jednu teoriju o drogi i općenito stimulansima – ljudi to mogu trošiti i ne učiniti ništa kreativno s tim. Jedan moj frend je jednom davno rekao – ajmo ne potrošit’ ovaj joint za kurac. Teško je o tome pričati i pisati u pravoj mjeri. Možda to u mom slučaju zvuči malo kao propaganda droga ali svi znamo kolike su pozitivne i negativne strane. Tu treba biti jak i to ne treba činiti u ranim godinama, ako već eksperimentira, čovjek treba biti sa sobom na čisto. A to je teško jer ne znamo svoje granice. No tako je sa svime, tako je s ljudskim odnosima. Kako znaš je li zdravo početi odnos s nekim, može li tvoja duša podnijeti neku osobu. To se poslije pokaže kao čak i katastrofalnije nego uzimanje nekih stimulansa. Odrazi se na život u 15 godina, dođu djeca, dođe muž, dođe cijela priča koju ne želiš. Po meni se lakše skinuti s bombona nego se izvući iz lošeg braka.

NACIONAL: Osim opisa konzumiranja opijata, u knjizi ste detaljno opisali i prvi lezbijski seks kao i ograničena iskustva s muškarcima. Kakve reakcije dobivate na te opise, kako reagiraju gay žene, kako one koje to nisu?

- Koliko ljudi – toliko reakcija. Gay žene se uglavnom smijulje i hihoću, gledaju to s razumijevanjem i poistovjećivanjem, strejtuše reagiraju kako koja. Neke kažu – šteta što nisi probala felacio, neke priznaju ‘Nisi ništa propustila’! Međutim, lezbijskom seksu se nisam nešto posebno posvećivala, glupo mi je bilo tu ‘brati’ sigurne bodove kod ‘svojih sestara’.

NACIONAL: Pišući o novinarstvu kritični ste i prema korporacijama i prema urednicima a posebice prema slavnim osobama.

- U našem beletrističkom svijetu je bilo dosta opisa redakcijskih atmosfera, ali ovo je iz neke ženske, specifične perspektive. Bilo mi je interesantno dati svoje viđenje našeg posla, a u krajnoj liniji pisala sam o tome što me živcira. Pisanje mi je prvenstveno terapija, ono je definitivno odličan ispušni ventil. Scena kojom se Nora bavi je burleska, ludilo. Za promatrače koji imaju estetiziran odnos prema stvarnosti to može biti zanimljivo jer znaju s čime se tu mogu zabaviti i što treba a što ne uzimati ozbiljno. Za ljude koji sve to o čemu mi pišemo uzimaju ozbiljno i bez rezerve je to također neka vrsta intoksikacije.

NACIONAL: Pišete li novu knjigu?

- Da, već neko vrijeme radim na novoj knjizi, to će biti strukturiranije i kompleksnije djelo, tu će biti više likova, biti će dijaloga, ljudi žele čitati dijaloge. I valjalo bi malo proširiti objektiv, naši kolege fotoreporteri bi rekli – daj mi širokokutni.

NACIONAL: U knjizi ‘Posudi mi smajl’ fokusirani ste na sebe i okolinu u kojoj ste bili, no je li glavna junakinja nužno eskapistica?

- Ima u knjizi eskapizma. Mislim da je u ovoj sredini eskapizam nužan, on bi dobro došao i Josipoviću dva sata dnevno. Ako ga nema, ja ću se zabrinuti za predsjednika. Naravno da sam ja svjesna situacije i ta svjesnost i daje neka neloša poglavlja u knjizi ali opet mi je potrebno distancirati se od toga i ne proždirati dnevne vijesti.

NACIONAL: Stižu li Nori smajlići, šalju li ih ljudi na njen facebook profil, na mail?

- Stižu, ima fanova i to mi je jako zanimljivo, miluje moj ego. Zbog pseudonima je promocija preko facebooka bila nužna. Prvo sam otvorila profil Nore Verde da bih kasnije mogla otvoriti profil stranicu za Posudi mi smajl. O tome kao Nora Verde pišem i na feminističkom portalu voxfeminae.net koji već dugi niz godina vodi Gabrijela Ivanov. Ljudi su naime prihvaćali Noru Verde za prijatelja bez da su znali tko je ona, iako ispod slike piše sve o njoj. Tek malobrojni bi znali pitati - tko si ti? Onda bih ja svima njima u inbox slala objašnjenje da je riječ o knjizi. I malo pomalo su ljudi shvaćali o čemu se radi i počeli su pratiti tu priču, odlaziti na stranicu Posudi mi smajl, tamo je objavljeno prvo poglavlje, tamo se objavljuju sve recenzije. Stalno mi stižu reakcije, jako su me iznenadile Beograđanke, Slovenke i Bosanke. Nije nužno riječ o gay sceni, riječ je o mladim ljudima koji su nabasali na priču i uglavnom pozitivno reagiraju. I tko god se javi dobije odgovor. Ja jesam na neki način ljude zeznula s pseudonimom, to čitatelje uskrati za jednu dimenziju, oni žele čitati o čovjeku koji je napisao knjigu, čitati njegove intervjue, to je potreba. Ali s druge strane, svi oni imaju mogućnost da mi se jave i svakome od njih odgovorim. Na taj način im dajem više nego što im daju drugi pisci. Jer se njima ne mogu tako izravno javiti a niti će ijedan poznati pisac imati vremena i volje odgovarati na baš svaki mail. I za novinare nema nepristupačnosti, nema zabranjenih pitanja, dapače, mojom anonimnošću je pristupačnost još i veća.

NACIONAL: Spremate promocije u Zagrebu i Beogradu, kako one izgledaju bez vas?

- Na promociji budu predstavljači koji igraju različite uloge, neki čitaju ulomke, neki daju svoje viđenje knjige. To su ljudi koje ja ne moram nužno poznavati. Dok to traje ja sam negdje na piću, sa strane, a kad to završi dođem malo u gužvu, u publiku, popijem cugu.