Zoran FerićKad sam bio mali, poželio sam biti princ. A onda su mi objasnili razočaravajuću stvar: princ se ne postaje, princ se rađa. «Osim toga, mislim da ti se ne bi svidjelo», rekla mi je majka, «uostalom pitaj tetu kad dođe, pa ćeš vidjeti kako žive prinčevi.» Moja teta radila je na dvoru marokanskoga kralja i je objasnila mi da mu radni dan počinje rano ujutro, a završava kasno navečer, da ima kratke i vrlo kontrolirane pauze između ozbiljnih dužnosti, iako je dijete kao i ja. Kad sam čuo i da ne igra s djecom nogomet na ulici, da ne igra ljeti lovice «na kut» u bazenu na Šalati, da on ne može, kad ga prijatelji pozovu fićukom, jednostavno izletjeti na cestu u starim hlačama i zbog čistog uzbuđenja provaliti u susjedovu šupu, ideja o glamuroznom prinčevskom životu otišla je u ropotarnicu moje vlastite povijesti.

Ove svoje daleke prinčevske pretpovijesti sjetio sam se u subotu navečer, gledajući film Toma Hoopera «Kraljev govor» gdje kralj George VI., kojega je strašno mučilo mucanje, u potresnoj sceni govori kako je bio zlostavljan kao dijete. Da nije smio pisati lijevom rukom, da su mu vezivali noge jer je imao ikserice, da je bio podložan pretjerano strogom odgoju, da su ga morili glađu i da je ono što pamti iz djetinjstva samo strah. Kralj jedne od najmoćnijih tadašnjih sila svijeta bio je zlostavljano dijete; zlostavljali su ga i otac i brat, a bome i guvernanta. Vrijeme je bilo drugo, danas imamo drugačije ideje o odgajanju, ali strog odgoj kraljeva i onih koji su bili predodređeni za vlast, imao je svoju svrhu.

O METODAMA ćemo se razići, ali valjalo je stvoriti ljude koji će se biti u stanju nositi s odgovornošću vlasti, a vlast se smatrala časnim i zahtjevnim poslom. Princ George bio je zlostavljan radi svojih budućih dužnosti jer su ga pokušali uskladiti s nekom općom slikom o onome kakav bi princ trebao biti. Danas se često rugamo monarsima, a tračeve s kraljevskih dvora smatramo literaturom za intelektualno najmanje zahtjevne, za one koji još uvijek vjeruju ili žele vjerovati da na dvorovima postoji nešto od onoga zbog čega su ih tako strogo odgajali u prošlosti. Lišeni vlasti, pa i velikog dijela odgovornosti, nerijetko se pretvaraju u beskorisne šminkere čija je jedina svrha da budu glavni junaci žutoga tiska, te izvitoperene bajke modernoga doba.

NO, ŠTOGOD mi mislili o kraljevima i aristokraciji danas, štogod mislili o odgoju privilegiranih koji ni danas nije mačji kašalj, nego priprema za ozbiljnije dužnosti, ta trula aristokracija, taj dekadentni sloj šminkera koji voze oldtimere što vrijede kao tisuće dječjih bubrega iz Indije i s hiljadu pasa love jednu lisicu, svi ti europski baruni i lordovi koji su kao političke figure haračili i našom zemljom, svi su oni i časniji i odgovorniji od hrvatskih lažnih baruna i hrvatske političke elite, stacionirane prije svega u HDZ-u. Oni predstavljaju, nažalost ono najgore što političar može predstavljati. Kad se govori o upravljačkom kadru i jet setu, nismo evoluirali ni do iole pristojnijih persona, a kamoli do dekadencije europskoga tipa. Novopečeni baruni tranzicijskih zemalja, a tu spada i Hrvatska, čast i odgovornost morali su naći u sebi jer im ju nitko nije usađivao odmalena. Pokazalo se, međutim, da su više časti i odgovornosti imali nasljednici socijalističke vlasti koja je, kao, bila totalitarna, primjerice Ivica Račan, nego oni koji su se deklarativno zalagali za demokraciju, kao što su Tuđman ili Šušak, a o Sanaderu da ne govorimo. Djeca ponekad potiskuju strašne događaje i traume te kao odrasli postaju neurotici. U Hrvatskoj je politici na djelu već dvadesetogodišnji proces potiskivanja časti i odgovornosti, pa bi zapravo velikom dijelu naših vlada trebao ozbiljni psihološki tretman da iz tame svoje podsvijesti izvade ono potisnuto. Tipa: «Pokušajte se sjetiti kad ste zadnji put bili odgovorni. Ili bar, kad vam je palo na pamet da nije u redu uzeti svom kolegi iz vtića vatrogasni kamion?” Prije svakih izbora, a tako će biti i sada, vladajuća partija ima snažnu želju da privuče i ortodoksne Tuđmanove poštovatelje i da na strogo ograničeno vrijeme rehabilitira njegov lik i djelo. U tome onda ima puno pretjerivanja i kiča, kao, uostalom, i kad je bio živ. Upravo je on jedan od primjera tranzicijskih lažnih baruna. Od jedne stare jednostavne katnice stvorio je Banske dvore, od modernističke vile stvorio je Predsjedničke dvore. Toliko mu se svidio taj kraljevski glamur da je i neke jadne momke odjenuo u smiješne uniforme i napravio smjenu straže, a spomenuti je vilu opskrbio pozlaćenim namještajem koji onamo nikako ne spada. A sve zato što historičara megalomana muči što smo mi mala zemlja bez ozbiljne aristokratske tradicije jer su joj istaknuti aristokrati ili pobijeni ili opljačkani u tranziciji.

TAJ JE PRIMJER slijedio i najbogatiji čovjek Hrvatske, Ivica Todorić i smjestio se u Kulmerovim dvorima. Hrvatska je dva desetljeća umjetno stvarala svoju aristokraciju, svoje dvore, i svoju kraljevsku obitelj, koja je jednom imala adresu u Nazorovoj, a drugi puta u Kozarčevoj, ali se ništa bitno nije mijenjalo. Naša je nova aristokracija preuzela neke izvanjske pokazatelje plemićke moći i simbole, ali se temeljito udaljila od onoga što čovjeka uistinu čini plemenitim: časti i odgovornosti. Onoga zbog čega su George VI. i mnogi drugi vladari dobivali batine, u Hrvatskoj nema ni za najmanji lijek. I zato valja biti oprezan kad s prezirom gledamo neku kostimiranu predstavu europske aristokracije: oni su, i onako smiješni, nedostižan uzor časti i morala za većinu hrvatskih novih plemića koji momentalno ovdje obnašaju vlast, ili predstavljaju nezaobilazan gospodarski faktor.