Objavljeno u Nacionalu br. 322, 2002-01-15

Autor: Maroje Mihovilović

Dramatične promjene u talijanskoj vladi

Postfašist kao potencijalni talijanski ministar vanjskih poslova Fini bi uvjetovao ulazak Hrvatske u EU vraćanjem imovine oduzete Talijanima

Potpuno je razumljivo što se u Hrvatskoj s velikom pozornošću prati kako će se rasplesti krizna situacija u talijanskoj vladi nakon ostavke ministra vanjskih poslova

Potpuno je razumljivo što se u Hrvatskoj s velikom pozornošću prati kako će se rasplesti krizna situacija u talijanskoj vladi nakon ostavke ministra vanjskih poslova, proeuropski nastrojenog Renata Ruggiera, jer o talijanskom stavovima uvelike ovisi i tempo hrvatskog približavanja Europskoj uniji. Kad je nakon pobjede desnog centra na izborima talijanski premijer Silvio Berlusconi, na poticaj iz inozemstva, ali i na poticaj nekih moćnih industrijskih krugova iz Italije, u prvom redu vlasnika “Fiata” Giannija Agnellija, imenovao Ruggiera za ministra vanjskih poslova, pokazalo se da je to povoljno rješenje i za Hrvatsku, jer je Ruggiero nastavio politiku prethodne vlade lijevog centra koja je imala pozitivan odnos prema hrvatskom ulasku u EU.
No, ako Silvio Berlusconi ispuni želju svojeg najvažnijeg koalicijskog partnera, postfašističke stranke Alleanza nazionale, ministar vanjskih poslova postat će predsjednik te stranke, sadašnji zamjenik premijera Gianfranco Fini. Zasad je sam Berlusconi vršitelj dužnosti ministra vanjskih poslova, navodno kako bi sljedećih mjeseci reorganizirao ministarstvo. Talijanski novinski komentatori misle da je tako postupio da ne uvrijedi svog najvažnijeg političkog partnera, kojeg ipak zbog otpora izvana nije mogao postaviti na taj položaj, pa je problem odgodio, možda i da politički pripremi imenovanje Finija u povoljnije vrijeme.
Imenovanje Finija naišlo bi na otpor u mnogim europskim prijestolnicama, ponajviše zbog njegove prošlosti. Doduše, sam Fini kaže da on danas – sa 50 godina – nije onakav kakav je bio sa 30, kad je bio vođa talijanske neofašističke mladeži. Danas je uglađeni političar, koji sebe naziva umjerenim desničarom, a na primjedbe o neofašističkoj prošlosti kaže da nije neofašist, nego postfašist, tvrdeći pritom da fašizam za Italiju nije bio posve negativan, da je Mussolini bio jedan od velikih talijanskih političara, a da je postao negativan tek nakon što je 1936. sklopio pakt s njemačkim nacističkim vođom Adolfom Hitlerom.
Da bi se razumjelo tko je Gianfranco Fini, treba znati što se s talijanskim fašistima događalo nakon Mussolinijeve smrti 28. travnja 1945. Propala je Mussolinijeva paradržavica (“Republika Salo”) stvorena u sjevernoj Italiji nakon talijanske kapitulacije 1943., Italiju su okupirali Saveznici i počeli poticati demokratske političke snage da osnuju stranke i preuzmu vlast. Stvorena su dva velika bloka, lijevi komunistički i desni demokršćanski. Donesen je novi ustav, zabranjena bilo kakva profašistička djelatnost. No u Italiji je bilo mnogo Mussolinijevih sljedbenika koji su tražili načina da se politički reaktiviraju. Oni su početkom 1946. osnovali stranku Talijanski socijalni pokret (MSI).
Tvorci te stranke tvrdili su da su desničari koji nemaju nikakve veze s fašizmom. U njoj su se okupili brojni fašisti iz Mussolinijeva doba. Najistaknutiji su bili bivši fašistički vojni zapovjednik princ Junio Valerio Borghese i tršćanski desničar Augusto de Marsanich, no najznačajniji ubrzo je postao Giorgio Almirante, nekadašnji funkcionar Mussolinijeva režima, koji je 1969. postao generalni sekretar MSI-ja.
Članovi stranke nisu otvoreno govorili da su fašisti, no veličali su Mussolinija i njegovu državu stvorenu 1943. na sjeveru, tzv. Talijansku socijalnu republiku, kao vrhunac društvenog razvoja. Stranku je nadahnjivao i uspjeh predsjedničkog republikanskog koncepta Charlesa de Gaullea u Francuskoj. No nikada nije uspjela privući većinu birača, MSI je dobivao na izborima manje od 10 posto glasova.
Iako su se javno odricali nasilnih metoda, fašisti u MSI-ju poticali su osnivanje tajnih grupa koje su se potkraj 60-ih počele baviti terorizmom: Ordine nuovo, Avanguardia nazionale, Squadre Azione Mussolini. U prosincu 1969. u banci na trgu Fontana u Milanu ubijeno je 16, a ranjeno 90 ljudi, slijedili su brojni drugi atentati koje su fašisti nastojali pripisati ultraljevičarima, izazivajući kaos i dokazujući tim kaosom da je Italiji potrebna vlada čvrste ruke, odnosno fašizam. Brojne atentate i zavjere protiv vlade 70-ih pratilo je i nekoliko pokušaja državnog udara, od kojih je u jedan bio umiješan i princ Borghese. Fašisti su bili u dosluhu s talijanskim tajnim službama pa su istrage tapkale u mjestu. Vrhunac fašističkog terora bio je atentat na željezničkom kolodvoru u Bologni 1. kolovoza 1980. kad je ubijeno 85 osoba a ranjeno 260.
Gianfranco Fini rodio se 3. siječnja 1952. u Bologni. Djed po ocu bio je komunist, a majčin otac fašist koji je sudjelovao u Mussolinijevu maršu na Rim 1922. Finijev otac Argenio bio je u II. svjetskom ratu Mussolinijev dobrovoljac u mornaričkom pješaštvu, ali nakon rata nije se učlanio u MSI nego je bio bliži socijaldemokratima. Očeva bratića 1945. su ubili fašisti pa je Gianfranco po njemu dobio ime.
U Bologni je završio osnovnu školu i učiteljsku gimnaziju. U “crvenoj Bologni” svi su gradonačelnici od 1945. do 1998. bili komunisti. Kad je 1969. Fini u l kinu htio pogledati “Zelene beretke” s Johnom Wayneom, film u kojem su se veličali američki komandosi u Vijetnamu, komunistički omladinci organizirali su demonstracije i napali one koji su željeli ući. To ga je toliko razbjesnilo da je nekoliko dana poslije pristupio MSI-jevu podmlatku Mlada Italija (GI).
U proljeće 1971. Fini je dobio učiteljsku svjedodžbu a tog ljeta obitelj se preselila u Rim, gdje je otac postao šef predstavništva međunarodne naftne tvrtke “Gulf”. U jesen se Fini upisao na studij pedagogije (psihološki smjer) na sveučilištu La Sapienza i učlanio u MSI. Relativno obrazovan, za razliku od većine drugih pripadnika stranke iz redova lumpenproletarijata, uz ponekog sitnog poduzetnika, bio je brzo zapažen u centrali stranke. Dali su mu i zaduženja u omladinskoj partijskoj školi. On je 1975. diplomirao pedagogiju s odličnim uspjehom. Kraće vrijeme predavao je talijanski u privatnoj školi a 1976. otišao u vojsku.
Dok je bio u vojsci, umjerenijih članovi vodstva MSI-ja pobunili su se protiv Almirantea, ali su morali otići iz stranke. Tako je, vrativši se nakon godinu dana iz vojske, Fini ušao u centralni komitet. Stranku je napustio i predsjednik podmlatka MSI, pa je u lipnju 1977., na prijedlog samog Almirantea, Fini došao na njegovo mjesto. Mnogi mladi pripadnici MSI-ja tada su bili aktivni u terorističkim neofašističkim grupama. Čak 20 omladinaca MSI-ja tih je burnih “olovnih godina” poginulo u sukobima s policijom, mnogi su završili u zatvoru, a neki su poginuli i u sukobima s lijevim ekstremistima. Nakon što su 7. siječnja 1978. mladi pripadnici MSI-ja Franco Bigonzetti i Francesco Ciavatta ubijeni u sukobu s ljevičarima u rimskoj ulici Acca Laurenzia, Fini je tu organizirao demonstracije pa je u okršaju s policijom poginuo još jedan mladi član stranke, Stefano Recchioni, a i Finijev život bio je u opasnosti. Finijevo sudjelovanje u planiranju terorističkih akcija nikad nije bilo dokazano.
Fini je postao profesionalni novinar u dnevnom listu Secolo d’Italia, stranačkom organu MSI-ja. Ondje je upoznao aktivisticu MSI-ja Danielu Di Sorto, njome se oženio u rujnu 1980. Imaju kćer. Fini se 1983. prvi put kandidirao za talijanski parlament i u dobi od 31 godine postao jednim od najmlađih zastupnika. I 1987. je izabran u parlament, s mnogo više glasova. Almirante, koji se zbog sve lošijeg zdravlja pripremao za političku mirovinu, predstavio ga je 6. rujna 1987. kao svog nasljednika.
Na lokalnim izborima stranka je prošla lošije nego prije, na izborima za Europski parlament 1989. dobila je samo 5,5 posto glasova. Stoga su na kongresu stranke 1990. delegati smijenili Finija i za novog generalnog sekretara izabrali Rautija, nekadašnjeg terorističkog aktivista. No na sljedećim lokalnim izborima MSI je dobio samo 3,9 posto glasova, a nakon što je loše prošao i 1991. na izborima na Siciliji, Rauti je podnio ostavku, pa je Fini ponovno izabran za tu funkciju.
Dotad dominantna Demokršćanska stranka, koja je na vlasti bila od 1945., raspadala se zbog korupcijskih afera, kao i Socijalistička stranka dotadašnjeg premijera Bettina Craxija. Na desnom krilu talijanskog političkog spektra nastao je politički vakuum. Na izborima u travnju 1992. MSI je dobio 5,4 posto glasova, što je bio stanoviti napredak, Fini je izabran u parlament, a dobro je prošla i Alessandra Mussolini, unuka fašističkog diktatora, koja se jako angažirala u stranci.
Fini je početkom 90-ih počeo voditi mnogo umjereniju politiku, nastojeći privući bivše demokršćane. S drugim desnim strankama stvorio je u siječnju 1994. koaliciju Alleanza nazionale. Osnovane su još dvije političke formacije koje su ciljale na razočarane demokršćanske birače: Forza Italia televizijskog magnata Silvija Berlusconija i Lega nord separatista Umberta Bossija. Te tri stranke u rano proljeće 1994. stvorile su koaliciju koja je pobijedila na izborima. Finijeva Alleanza nazionale dobila je čak 13,5 posto glasova. Fini je dobio pet ministara u Berlusconijevoj vladi koja je bila kratkog vijeka. No Fini je u siječnju 1995. u Foggii ukinuo MSI utopivši ga u Alleanzu nazionale, novu stranku nastalu od prethodne koalicije. Time je htio prekinuti vezu s fašističkim nasljeđem stranke koje mu je sve više smetalo u namjeri da se prikaže kao umjereni političar desnog centra.
No Fini je zadržao mnoge izrazito desne stavove, i dalje zagovara uvođenje autoritarnog predsjedničkog sustava u Italiji, sklon je centralizmu, vrlo skeptičan prema europskim integracijama, osuđuje pretjeranu talijansku imigraciju, promiče nacionalnu pomirbu fašista i antifašista, ima iredentističke stavove o istočnim talijanskim granicama.
U Foggii je u deklaraciju osnivačkog kongresa Alleanze nazionale o “dalmatinsko-riječko-istarskom pitanju” upisano: “Italija mora voditi jaku jadransku politiku afirmiranja svoje uloge. Naš angažman mora biti okrenut jačanju talijanstva zemalja Istre i Dalmacije, gdje arene, mletački lavovi i kamen svjedoče i danas o nekadašnjem cvjetanju naše kulture i jezika i o 2000 godina rimske, mletačke i talijanske povijesti na tom tlu. Nestanak Jugoslavije omogućuje nam da ostvarimo težnje koje su kršili i ponizili nepravedni poslijeratni sporazumi, posljednji onaj iz Osima. Pregovori sa Slovenijom i Hrvatskom moraju se voditi čvrsto, izvan ‘osimske logike’, jer se on može smatrati nepostojećom zbog nestanka jedne od potpisnica. Cilj je da se ostvari povratak – a ne samo naknada – dobara julijsko-dalmatinskim prognanicima koja im je oteo jugoslavenski komunistički režim, potvrđujući time i njihovo pravo da se vrate kao Talijani u zemlje podrijetla i tako ponovno uspostave etničko, socijalno, kulturno i jezično tkivo koje je pregaženo pokoljima, terorom i etničkim čišćenjem Talijana u Istri, Rijeci i Dalmaciji.”
Deklaracija iz Foggie ipak je pokazala da je Fini ponešto evoluirao, jer je samo pet godina prije imao mnogo radikalnije stavove. Kad se počela raspadati Jugoslavija, tvrdio je da je to dobra prilika da Italija dobije natrag Istru i Dalmaciju, jer Osimski sporazumi iz 1975., kojima su SFRJ i Italija riješile međusobne granične sporove, više zbog nestanka Jugoslavije ne vrijede. Fini je čak u ljeto 1991., kada je u Hrvatskoj počeo rat, a u Srbiji se urlalo kako Hrvatskoj treba oteti sav teritorij istočno od linije Karlobag – Karlovac – Virovitica, otišao u Beograd na razgovore s glavnim zagovornikom takvog pristupa, srpskim ultranacionalistom i ratnim zločincem Vojislavom Šešeljem, kako bi s njim razgovarao o sudbini Istre i Dalmacije, to jest o mogućnosti da Srbi pomognu da Italija dobije Istru i Dalmaciju.
Kad je Srbija poražena, ne ostvarivši svoje ratne ciljeve, a u međunarodnoj zajednici počelo se govoriti o priznanju Hrvatske i Slovenije, Fini je zatražio da Italija priznanje Hrvatske i Slovenije uvjetuje spremnošću tih dviju zemalja da ponovno razgovaraju o granici s Italijom. Poslije je prosvjedovao protiv priznanja Hrvatske i Slovenije, protiv pomirljive talijanske politike prema Sloveniji i Hrvatskoj, a u studenome 1992., nakon prosvjednog zbora u Trstu, brodićem je doplovio do slovenskih teritorijalnih voda i u more bacio stotinjak boca s porukom: “Istro, Rijeko, Dalmacijo – vratit ćemo se!”
No nakon kongresa u Foggii počeo je donekle mijenjati stav prema Osimskim sporazumima, priznavši da su to međunarodni sporazumi koje Italija mora poštovati. U jednom intervjuu 2000. je rekao: “Granice su onakve kakve su međunarodno priznate, svidjelo se to nekomu ili ne. Mijenjanje onoga što je međunarodna zajednica odredila, bez bilateralne suglasnosti, nemoguće je. O autonomiji se već može diskutirati.”
No postao je glavni glasnogovornik Talijana koji su nakon II. svjetskog rata napustili istočnu obalu Jadrana, ostavivši svoju imovinu. A nakon pada prve Berlusconijeve Fini i Berlusconi sklopili su čvrstu koaliciju, u koji su ušli i Lega nord, neke manje stranke i grupacije, a na lanjskim izborima pobijedili i formirali vladu, s Finijem kao potpredsjednikom. U predizbornoj kampanji više je puta govorio o odnosima sa Slovenijom i Hrvatskom, posebno kada je agitirao u Trstu.
U kolovozu je izjavio da “Hrvatska neće moći ući u EU dok ne vrati imovinu oduzetu Talijanima”. U studenome se u Trstu održao međunarodni skup kojem su prisustvovali i talijanski premijer Silvio Berlusconi i hrvatski premijer Ivica Račan, a nagađalo se da će Hrvatska i Italija potpisati sporazum o prijateljstvu i suradnji, koji bi značajno unaprijedio međusobne odnose. Za takav sporazum Italije i s Hrvatskom i sa Slovenijom zalagao se tadašnji ministar vanjskih poslova Ruggiero. No time su bili jako nezadovoljni predstavnici esula, jer je po tom sporazumu Hrvatska bila dužna samo materijalno nadoknaditi štetu Talijanima koji su ostali bez imovine nakon II. svjetskog rata, dok su esuli tražili da im se – barem djelomice – imovina vrati u naturi. Zatražili su da ih 20. studenoga primi potpredsjednik vlade Fini, koji je potom uvjerio Berlusconija da odgodi potpisivanje sporazuma s Hrvatskom.
Hoće li Fini postati ministrom vanjskih poslova, teško je predvidjeti. Sada su nešto manji izgledi nego prije nekoliko dana zbog loših inozemnih reakcija na samu najavu takve mogućnosti. No Fini je vrlo utjecajan u Berlusconijevoj vladi, njegov je ključni partner, pa bi mogao pritisnuti Berlusconija da mu ustupi taj položaj bude li ga zaista želio. A njegova bi politika bila ipak bitno drukčija od Ruggierove.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika