na zagrebačkoj adresi Pantovčak 134c skrivala se najzapadnija terorističko-špijunska ispostava Sjeverne Koreje koja se početkom osamdesetih godina bavila, među ostalim, otmicama ljudiProšloga tjedna u Hrvatsku je, tragom zapanjujuće priče iz tamošnjih crnih kronika, stigla novinska ekipa Asahi Shimbuna, jednog od najvećih japanskih dnevnika. Prema otkriću japanskih novinara, na zagrebačkoj adresi Pantovčak 134c skrivala se najzapadnija terorističko-špijunska ispostava Sjeverne Koreje koja se početkom osamdesetih godina bavila, među ostalim, otmicama ljudi. Nekoć osamljena kuća u elitnoj zagrebačkoj četvrti – danas u nizu novoizgrađenih obiteljskih zdanja – imala je službeni status sjevernokorejskog konzulata. U potaji bila je to destinacija lažnih azijatskih diplomata koji su imali zadaću da otimanjem mladih Japanaca po raznim zemljama Zapadne Europe osiguraju budućnost terorističke organizacije poznate kao japanska Crvena Armija. Staljinistički sjevernokorejski režim koristio je njezine militantne pripadnike u podzemnom ratu protiv “imperijalističkog” Japana.
Otmičarske akcije zagrebačkog špijunskog punkta bile su fragment vrlo dugoročne zločinačke strategije: ulovljene japanske djevojke u Sjevernoj Koreji nasilno su sparivali s članovima Crvene Armije, kako bi rađale etnički čisto “revolucionarno” potomstvo. A oteti mladići, svi odreda studenti, umjetnici, intelektualci, tu su djecu morali učiti japanskom jeziku, kulturi, načinu života, kako bi jednog dana, prošvercani u zemlju bioloških roditelja, obavili misiju vrhunski obučenih sjevernokorejskih špijuna i terorista.
Otmičarske akcije zagrebačkog špijunskog punkta bile su fragment vrlo dugoročne zločinačke strategije: ulovljene japanske djevojke u Sjevernoj Koreji nasilno su sparivali s članovima Crvene Armije, kako bi rađale etnički čisto "revolucionarno" potomstvo. Ma kako šokantno zvučala, priča za Hrvatsku ipak je zamalo već zaboravljena epizoda Hladnoga rata i bivše komunističke Jugoslavije koja ionako više ne postoji. Za Japan, naprotiv, zagrebačka filijala Sjeverne Koreje upravo je posljednjih mjeseci glavna medijska tema koja uzbuđuje javnost i tamošnju vladu. Trinaest godina nakon pada Berlinskog zida, Japanci prvi put otkrivaju najveću traumu svoje nedavne prošlosti: posljednje, neobjašnjene žrtve blokovske podjele svijeta koje su i u ovom trenutku zatočenici jedne od posljednjih komunističkih diktatura. O davnim sjevernokorejskim otmicama, danas pišu također britanski Daily Telegraph i Independent.
Tema je, pak, otvorena na bizaran način: krajem 2001. u Tokyju je uhićena izvjesna Megumi Yao, koja se nakon mnogo godina izbivanja pojavila u svojoj domovini s falsificiranim dokumentima. U policijskoj istrazi i suđenju koje upravo traje, 46-godišnja dama identificirana je kao nekadašnja aktivistica japanske Crvene armije i suradnica špijunskih službi Sjeverne Koreje. Danas zrela, umorna žena potrošenog ultraljevičarskog žara, vratila se u svoju zemlju da započne mirnu građansku egzistenciju. No, prošlost ju je zaskočila: završivši u zatvoru, iznenađujuće spremno postala je iskrena pokajnica. Tako je priznala da je 1983. zajedno sa sjevernokorejskim vicekonzulom u Zagrebu organizirala otmicu 23-godišnje japanske državljanke Keiko Arimoto, čiji je zagonetni nestanak tih godina uzbuđivao zapadnoeuropske medije. Mameći je u klopku, konzularni predstavnik glumio je bogatog poduzetnika i trgovca. No, fiktivni lik otmičara pripadao je, po svemu sudeći, Kim Chou Yuu, koji je svoju konzularnu dužnost u Zagrebu preuzeo u veljači 1981. godine.
Ukratko, ekipa Asahi Shimbuna – koju čine beogradski dopisnik tog japanskog dnevnika i tokyjski istraživač crne kronike – stigla je u Zagreb da pronađe bilo kojeg hrvatskog političara, policajca ili obavještajca koji se sjeća sjevernokorejskog konzulata ili, štoviše, neke od njegovih podzemnih operacija. Nisu u tome uspjeli. Identificirali su samo bivšu konzularnu rezidenciju koja je, u međuvremenu, promijenila vlasnika. Izgrađena pedesetih godina pa nacionalizirana, kuća na Pantovčaku 134c ustupljena je 1977. špijunskoj koloniji Sjeverne Koreje kao imovina SR Hrvatske. Nakon 1992. vraćena je privatnim nasljednicima koji trenutačno žive u inozemstvu. U njoj je danas smještena jedna tvrtka.
Nakon trodnevnog lutanja po Zagrebu, japanski novinari identificirali su i dva stana u kojima je, početkom osamdesetih, sjevernokorejski konzulat sklonio pripadnike japanske Crvene Armije, nesumnjivo izvršitelje otmičarskih akcija po Velikoj Britaniji, Švicarskoj i Španjolskoj. Stanovi se nalaze u obiteljskim kućama u ulici Baltazara Dvorničića, a sadašnji stanar ispričao je japanskim novinarima da se vrlo dobro sjeća jedne od dviju sjevernokorejskih obitelji na tim adresama. Bili su podstanari njegove bake, vrlo šutljivi i nekomunikativni. Razgovarali su jedino sa stanodavkom: plaćajući najamninu, imali su običaj kukati kako su jako siromašni i kako jedva preživljavaju…
Izvori u MUP-u, SZUP-u i Ministarstvu vanjskih poslova uvjeravali su japanske novinare da raspolažu tek vrlo šturim putokazima prema mogućim svjedocima tzv. konzularnih aktivnosti sjevernokorejske špijunske ispostave: konzulat je otvoren 1977., nakon čuvenog boravka Josipa Broza Tita u Sjevernoj Koreji, koji se pamti po najraskošnijem spektaklu dobrodošlice što ga je neka država ikada organizirala u čast uglednog gosta. Konzulat je zatvoren 1992., u prvim danima međunarodno priznate hrvatske države, njegovo osoblje evakuiralo se u Mađarsku, gdje i danas stoluje. Sredinom travnja Hrvatska i Sjeverna Koreja obnovit će svoje stare diplomatske veze. Jedino što će novoimenovani sjevernokorejski ambasador Hrvatsku i nadalje pokrivati iz Budimpešte.
Kako se u tih 15 godina svoga postojanja konzulat doista nije bavio unapređivanjem kulturnih i gospodarskih veza između Pyongyanga i Zagreba – već mračnim poslovima druge vrste – to je zgrada na Pantovčaku 134c funkcionirala pod visokim patronatom vrhovnih federalnih institucija u Beogradu. Konzularno predstavništvo, kako su novinari Asahi Shimbuna uspjeli saznati, otvoreno je u okviru tajnog sporazuma između dviju država koji je utanačen u doba Brozovog gostovanja u Sjevernoj Koreji: Sjeverna Koreja obvezala se od Jugoslavije kupiti ratne podmornice, tenkove i brodove; Jugoslavija je, zauzvrat, udomila njezine špijune i teroriste koji su operirali po Zapadnoj Europi. Živahna razmjena tih dobara i usluga nastavila se i nakon Brozove smrti, sve do posljednjeg dana SFRJ.
U međunarodnim diplomatskim i obavještajnim krugovima znalo se, dakako, da je kuća na Pantovčaku središte sjevernokorejske otmičarske i terorističke mreže. Od američke intervencije u tom dijelu svijeta, pedesetih godina, Sjeverna Koreja bila je – a to je i danas – jedna od najizoliranijih država na svijetu, ponešto zbog samovoljnog zatvaranja svojih granica, ponešto zbog zapadnoeuropskog bojkota njezinog diktatorskog režima, sklepanog kao hibrid najrigidnijeg staljinizma i istočnjačkog fanatizma. Zbog svojih specijalnih odnosa s ozloglašenim režimom, od zgode do zgode, savezna vlada SFRJ primala je protestne note s raznih strana svijeta. No, krupni financijski interesi bili su značajni koliko i međunarodni imidž “miroljubive” i “nesvrstane” Jugoslavije, pa se ta dvostruka politika pretočila u posebnu vrstu licemjerja: dok su pitomci jugoslavenskih vojnih akademija i milicijskih tečaja učili da je japanska Crvena armija tek dalekoistočna varijanta talijanskih Crvenih brigada i njemačke terorističke skupine Baader-Meinhoff, dotle su njihovi mentori uživali jugoslavensko gostoprimstvo i, vjerojatno, obavještajno-sigurnosno zaštitu te iste vojske i policije.
Japanska Crvena armija uvrštena je na listu terorističkih organizacija krajem šezdesetih, nakon otmice aviona Jodo. Japanske vlasti zabranile su njezino djelovanje zajedno s nacionalnom komunističkom partijom, koja je s terorističkom grupacijom bila čak i personalno isprepletena. Osuđeni na ilegalu, aktivisti KP Japana i Crvene armije emigrirali su u Sjevernu Koreju, gdje ih je prijateljski režim razmjestio po tzv. revolucionarnim selima, uvježbao za gerilske i bombaške akcije, koristeći ih u svojim podzemnim ratovima protiv Zapada i iznad svega, protiv obližnjeg Japana. Način manipulacije samo se u jednom razlikovao od manipulativnih tehnika istočnonjemačkog Stasija s terorističkim kružokom Baader-Meinhoff: u Sjevernoj Koreji razmišljali su o njihovom biološkom umnožavanju i razmnožavanju. U okviru iste zamisli skovan je program otmica kojim je za “revolucionarna sela” trebalo pribaviti potencijalne majke za rasplod njihove djece te japanske učitelje i odgajatelje za ta buduća pokoljenja japanskih komunista.
Prva poznata otmica dogodila se 1977., kada je na samom japanskom tlu, na putu od škole do svoje kuće, nestala 13-godišnja djevojčica Megumi Yokata. No, njezin je nestanak dugo ostao neobjašnjen. Projekt nasilne regrutacije japanskih žena i muškaraca u sjevernokorejska “revolucionarna sela” postao je javna stvar nakon dva slučaja koji su, očito greškom, probili granice tajnosti. To je zanimljivije da je konzulat na zagrebačkom Pantovčaku igrao značajnu ulogu u oba skandala, uspješno zataškana samo pred tadašnjom jugoslavenskom javnosti.
Prvi skandal dogodio se 1982. Nevjerojatni hladnoratovski triler ispričao je britanski Observer već iste godine.
Južnokorejski glazbenik, zajedno sa suprugom, živio je u Švicarskoj gdje je, kao nepoznato ime, svirao uglavnom po privatnim domjencima bogatih ljubitelja klasične glazbe. Jednom zgodom upoznao je Azijata, navodnog gospodina Lija, koji je, oduševljen njegovim talentom, predložio pijanisti da doputuje u Zagreb kako bi, uz dobar honorar, nastupio pred diplomatskim korom i nekolicinom najuglednijih jugoslavenskih političara.
Pošto je prihvatio ponudu, Južnom Koreancu uručene su dvije povratne aviokarte na liniji Zurich-Zagreb, jer je gospodin Li, kako reče, morao ranije napustiti Švicarsku. No, svome gostu obećao je doček na Plesu. Umjesto domaćina, na zagrebačkom aerodromu bračni je par dočekala poruka da se taksijem odvezu na Lašćinsku cestu, gdje prijem samo što nije počeo. Pošto su nekoliko puta promašili adresu, našli su se pred sumnjivo tihim, napuštenim zdanjem, bez i jednog znaka svečanog diplomatskog domjenka. Djevojčica iz susjednog dvorišta izvijestila je pijanistu da nikada nije čula za gospodina Lija.
U tom trenutku pojavila se skupina Korejaca, nimalo prijateljskih gesti i izgleda. Shvativši da je riječ o zamci, glazbenik i njegova supruga utrčali su u taksi, čiji je vozač čekao naplatu vožnje. Uzmičući progoniteljima taksist ih je dovezao do američkog konzulata na Zrinjevcu, gdje su službenici saslušali njegovu priču i zaključili kako je riječ o neuspjeloj otmici.
Do prvog aviona za Zurich, bračni par smjestili su u hotel Palace. No otmičari ni tada nisu posustali. Korejci su se pojavili na vratima hotelske sobe, ali ih je otjeralo američko osiguranje. Sljedećeg dana, napuštajući Zagreb, pijanist je na Plesu ugledao sjevernokorejski transporter kojim su glazbenik i njegova supruga, vjerojatno, trebali nestati u smjeru Pyongyanga. Da je operacija uspjela, sjevernokorejske vlasti oglasile bi kako je umjetnik iz prozapadne Južne Koreje dobrovoljno emigrirao u idelani sjevernokorejski svijet.
Tokijsko suđenje bivšoj teroristkinji aktualiziralo je, međutim, mnogo tragičniju sudbinu Kaiko Arimoto.
Do ožujka 2002., kada je počeo sudski proces protiv teroristkinje- pokajnice, japanska javnost znala je tek toliko o sudbini djevojke: nestala je 1983. na teritoriju Velike Britanije; godinu kasnije, na isti način, nestao je i njezin brat ljetujući u Španjolskoj. Prvi znak da su živi pojavio se 1988., kada su njihovi roditelji primili razglednicu s markom iz Pyongyanga, ali sa žigom pošte iz nekog grada u Poljskoj. Nekoliko godina kasnije u Japan je iz Sjeverne Koreje pristigla fotografija znatno starije Keiko Arimoto, s djetetom u rukama i u društvu nekog muškarca. Pretpostavlja se da je riječ o njezinom djetetu i prisilnom mužu iz redova Crvene armije.
U ožujku ove godine uhićena Megumi Yao, pred tokyjskim sudom ovako je objasnila tajnu njezinog nestanka: Keiko Arimoto upoznala je prije devetnaest godina, kao suradnica 52. odjela ministarstva vanjskih poslova Sjeverne Koreje koji se bavi međunarodnom špijunažom i terorizmom. Dobila je zadatak da jednu Japanku, mlađu od 25 godina, transportira u Sjevernu Koreju. Tražeći među japanskim djevojkama u Velikoj Britaniji najpogodniju žrtvu, upisala je školu engleskog jezika, International House Language School u zapadnom Londonu. Pomno studirajući sve japanske školarce, sjevernokorejska špijunka naciljala je Keiko Arimoto, 23-godišnju Japanku koja je, učeći engleski, stanovala kod engleske obitelji Poll i radila kao dadilja njihove djece. Osvojivši njezino povjerenje, Megumi Jao predložila je djevojci da odgodi povratak u domovinu i da prihvati vrlo zanimljiv posao u Kopenhagenu. Naivna Keiko Arimoto progutala je mamac: napustila je London, ne obavijestivši o putovanju čak ni svoje poslodavce.
Našavši se u Kopenhagenu upoznala je lažnog gospodina Lija, tobožnjeg vlasnika izmišljene međunarodne tvrtke koja nudi sjajna radna mjesta po istočnoeuropskim zemljama i Dalekom istoku. Bio je to zapravo sjevernokorejski špijun i vicekonzul u Zagrebu koji je mladu Japanku, nakon uspješnog “pranja mozga”, ukrcao na zrakoplov za Moskvu. Iz Moskve je potom transportirana u Sjevernu Koreju da bi postala “programirana” majka budućeg biološkog nasljednika japanskog komunizma i revolucije.
U Japanu još žive njezini roditelji, majci Keiko Arimoto danas su 73 godine. Zajedno s cijelom japanskom javnošću zahtjeva od svoje vlade da upotrijebi sve institucionalne snage i međunarodni utjecaj kako bi natjerali Sjevernu Koreju da oslobodi svoje japanske zatočenike i prizna teroristički zločin nad japanskim državljanima.